Papa Franjo je, otkako je preuzeo papinstvo, uveo eru reforme i obnovljenog fokusa na socijalnu pravdu unutar Katoličke crkve. Iako je njegovo papinstvo naširoko slavljeno, nije bilo bez izazova, osobito u snalaženju u različitim kulturnim i političkim krajolicima diljem svijeta. U Hrvatskoj, tradicionalno katoličkoj zemlji, nekoliko ključnih pitanja stvorilo je trvenja između vizije pape Franje i određenih segmenata hrvatske Crkve. Ovaj članak istražuje pet najznačajnijih područja neslaganja.
1. Nasljeđe Drugog svjetskog rata i ustaškog režima:
Možda se najosjetljivija i najdugotrajnija točka prijepora vrti oko tumačenja i sjećanja na Drugi svjetski rat, posebno nasljeđa ustaškog režima, hrvatskog fašističkog pokreta u savezu sa silama Osovine. Papa Franjo dosljedno je osuđivao sve oblike ekstremizma i pozivao na pošten povijesni obračun. Međutim, neki elementi unutar hrvatske Crkve optuženi su da umanjuju zločine koje je počinio ustaški režim, au nekim slučajevima čak i veličaju njegove ličnosti. To se očitovalo u kontroverzama oko komemoracija ustaškim vođama i uočenoj nevoljkosti da se nedvosmisleno osude postupci režima. Papin naglasak na pomirenju i suočavanju s povijesnim nepravdama u sukobu je s ovim revizionističkim narativom, stvarajući značajnu točku napetosti.
2. Socijalna pravda i ekonomska nejednakost:
Papa Franjo bio je glasni zagovornik socijalne pravde, dosljedno osuđujući ekonomsku nejednakost i pozivajući na politike koje štite siromašne i marginalizirane. Iako se Hrvatska Crkva bavi karitativnim aktivnostima, neki su njezin cjelokupni pristup rješavanju sustavnih ekonomskih problema doživjeli manje proaktivnim od Papinog. Franjina snažna kritika nekontroliranog kapitalizma i njegov poziv na pravedniju raspodjelu bogatstva manje su odjeknuli među nekim hrvatskim crkvenim čelnicima, koji možda imaju konzervativnija ekonomska stajališta. Ova razlika u naglasku stvara suptilan, ali postojan temeljni nesklad.
3. Uloga žene u Crkvi:
Papina nastojanja da promiče veću uključenost i priznavanje uloge žena unutar Crkve, a ne zalaže se za žensko ređenje, također su naišla na otpor u nekim dijelovima hrvatske Crkve. Dok je Papa imenovao žene na važne položaje u vatikanskoj administraciji i naglasio ključnu ulogu žena u poslanju Crkve, napredak u promicanju vodstva žena u hrvatskoj Crkvi bio je sporiji, pridonoseći osjećaju nepovezanosti i razilaženju u perspektivama o ravnopravnosti spolova.
4. Izbjeglička i migrantska kriza:
Papa Franjo dosljedno je pozivao na suosjećanje i solidarnost prema izbjeglicama i migrantima, pozivajući nacije da ih prime i integriraju. Međutim, tijekom vrhunca europske izbjegličke krize, neki glasovi unutar hrvatske Crkve izrazili su rezervu prema prihvaćanju velikog broja migranata, često navodeći zabrinutost za nacionalnu sigurnost i očuvanje kulture. Ovaj oprezni pristup bio je u oštroj suprotnosti s Papinim molbama za empatiju i humanitarno djelovanje, stvarajući primjetnu razliku u gledištu na ovo kritično društveno pitanje. Premda uvažava opravdanu zabrinutost, Papina nepokolebljiva predanost pružanju dobrodošlice strancu sukobljava se s više nacionalističkim osjećajima koje izražavaju neki unutar hrvatskog vjerskog establišmenta.
5. Upravljanje okolišem i klimatske promjene:
Enciklika Laudato Si’ pape Franje, snažan poziv na brigu o okolišu i djelovanje u borbi protiv klimatskih promjena, hvaljena je širom svijeta. Međutim, njegov utjecaj i provedba unutar Hrvatske Crkve bili su neujednačeni. Dok su neki pojedinačni svećenici i župe prihvatili učenja enciklike, izostao je rašireniji, sustavniji napor za promicanje svijesti o okolišu i održivih praksi. Ovaj relativni nedostatak entuzijazma za Papinu ekološku agendu, posebno u zemlji sa značajnim prirodnim resursima i krhkim ekosustavima, predstavlja još jedno područje razilaženja.
Odnos između pape Franje i hrvatske Crkve, iako je ukorijenjen u zajedničkoj vjeri, nije bez svoje složenosti i izazova. Od naslijeđa povijesnih događaja do različitih perspektiva o socijalnoj pravdi, ekonomskoj nejednakosti, ulozi žena, izbjegličkoj krizi i zaštiti okoliša, ovih pet područja naglašavaju ključne točke trvenja. Razumijevanje ovih razlika ključno je za razumijevanje dinamike razvoja unutar Katoličke crkve i tekućeg dijaloga između Vatikana i nacionalnih crkava diljem svijeta. Budućnost ovog odnosa ovisi o otvorenoj komunikaciji, uzajamnom razumijevanju i predanosti upravljanju tim razlikama u duhu kršćanskog jedinstva.
Zoran / TV Wien
