Otvaranje pariških Olimpijskih igara u raritetnom ambijentu i s posve drugačijim pristupom ceremoniji iznjedrilo je ono što žele svi organizatori bilo kakvih globalnih priredbi. I o tome bi bolje mogli govoriti marketinški stručnjaci nego mi obični smrtnici. „Skandal” u ovakvim predstavama ne samo da je potreban, nego je i nužan.
Ta, o čemu će ljudi pričati ako nekome niste ogadili život ili nekoga isprovocirali do te mjere da je pogubio živce. Svijet u kojem živimo i još uvijek u njemu nekako opstajemo sve bi prodao za jedan „lajk”, kada stvari i događaji idu po tom principu onda će se i ciljano činiti globalna provokacija. Jer, ako nema unezvjerenih nakon svega – to što ste radili čisti je promašaj.
Provokacija je odavno zamišljena u glavama takvih konceptualnih, nerijetko i samozvanih, umjetnika, valja naposljetku odrediti samo ciljnu skupinu i uspjeh predstave je zagarantiran. Kao da dosad i kod nas nismo imali slične kazališne predstave ili filmska ostvarenja. Pritom, ciljna skupina mora biti što nemoćnija da udarac ne bi uzvratila nasiljem, ali bilo bi dobro da se tlo ipak trese.
Isprika je također dio predstave
Očito ismijavanje umjetničkog djela velikog Leonarda da Vincija – Posljednja večera – usmjereno je na kršćansku vjersku populaciju i to na način da se „umjetnik” može braniti apstraktnim poimanjem djela, s „pričam ti priču” argumentima opravdati provokaciju koja sadrži čak i elemente nasilja.
Isprika kršćanima koju je uputio organizator i kreator ceremonijala otvaranja Igara ne mijenja ništa na stvari. Organizacija je polučila uspjeh jer je cijelo čovječanstvo raspravljalo o tome. Isprika je također dio predstave, tko pita za one koji su se uzrujali, postidjeli ili bili ogorčeni zbog onoga što su vidjeli.
Tako to ide u današnjoj nakaradnoj umjetnosti prema kojoj su nacrti u špiljama pećinskog pračovjeka nedostignut ideal i istinsko remek djelo. Oni po pećinama barem se nisu igrali s niskim strastima ljudi, ovo u Parizu grubo je preskočilo tu bitnu i podebljanu crtu. Ne mora svaki čovjek biti vjernik da bi bio pošten i moralan, kao što ni svi moralni i pošteni nisu vjernici. Život pojedinca u zajednici morao bi biti omeđen međusobnim poštovanjem, tolerancijom i demokracijom u koju se toliko zaklinjemo.
Nepotrebno ismijavanje
No, demokracija i tolerancija nose i svoju odgovornost, neobuzdana sloboda u kojoj svatko čini što hoće okreće stvari za 180 stupnjeva, iz mira i blagodati demokracije i tolerantnosti naglo dolazi do anarahije.
Što sada znači da netko nekoga neće ubiti samo zato što je ubojstvo – protuzakonito. E, pa upravo se to dogodilo u Parizu. Pod krinkom apstrakcije ili neshvaćenost sive moždane kore provokativnih umjetnika s namjerom se ciljalo na veliku skupinu kršćanskih vjernika, ismijavalo se s njihovom vjerom u Isusa Krista, pustite sad priča o Bogu Dionizu i ostala opravdanja. Opravdati se može sve, razlika je samo u tome jesu li ta opravdanja bila potrebna ili nepotrebna.
Da se nisu ismijavali s vjerskim osjećajima ljudi opravdanja bi bilo suvišno. Sve bi prošlo glatko, ali zašto bi bilo tako kada to nije bio cilj. Nije smjelo proći glatko. Netko je morao dobiti slom živaca! Kako je to već navada u posljednje vrijeme ruše se temelji europske kulture koji su pupčano vezani uz kršćansku civilizaciju. Zazivajući pritom demokraciju i tolerantnost.
Kršćani to nisu zaslužili
Ne, ne i ne! Nije ni pošteno ni politički i kulturno prihvatljivo. Jeste li ikada vidjeli ceremonijale otvaranje u nekoj od muslimanskih zemalja, ili ostalih, pa i sjevernoameričkih i južnoameričkih, pa i australskih, da se sprdaju s temeljima svoje kulture, vjerskim osjećajima većine ljudi, pod kvazi-umjetničkom krinkom umjetničke naracije. Naravno da niste.
Može se biti i grublji. Napasti kršćanski svijet s uvjerenjem da on neće nasilno odgovoriti jest oportuno, ali i jadno. Francuski nesretnici, obični karikaturisti, koji su crtali proroka Muhameda svoj su liberalizam ili vjersku nesnošljivost platili i životom. Dakako, za to nema opravdanja. Prema tome, jasno možemo odrediti da su umjetnički provokatori pozorno gledali kako bi sačuvali živu glavu. A opet imali skandal koji je ukrasio njihovu priredbu.
Francuska kao umjetnička velesila nije to zaslužila, kao ni cijeli kršćanski svijet.
