Bosna i Hercegovina za nekoliko će godina napuniti 150 godina kako se o njezinoj sudbini, pa tako i o sudbini njezinih naroda, odlučuje na raznim kongresima, konvencijama i okruglim stolovima. Još od Berlinskog kongresa 1878. o sudbini te države odlučuju velike sile, i to najčešće kako bi preko tog područja podmirili neke druge račune s drugih kriznih žarišta svijeta. Osmansku okupaciju na području BiH zamijenila je najprije austrougarska, a potom i srbijanska okupacija. U SFRJ BiH je na papiru uživala neki oblik autonomije, ali su se u stvarnosti sve važnije odluke donosile u Beogradu.
Noviji period samostalnosti prekinuo je brutalni građanski rat i srbijanska agresija na tu zemlju, a potom i de facto međunarodni protektorat. Danas je za BiH i njezine narode najveći problem činjenica da ne postoji ni kratkotrajni period u kojem su lokalni lideri donosili odluke o sudbini te države.
Dakle, ne postoji ogledni period neovisnog upravljanja na osnovi kojeg bi se mogla procijeniti budućnost te države. Sve što zasad imamo reakcije su nacionalnih predstavnika koji se bore za naklonost stranih predstavnika ili se bore protiv njih. Dakle, u svakoj dosadašnjoj jednadžbi stranci su bili nezaobilazan čimbenik.
Ispad i istup
Strani upravitelji, utjelovljeni u Uredu visokog predstavnika međunarodne zajednice, nekada su bili jamci stabilnosti i mira, ali u današnje vrijeme postali su jedan od najvećih utega napretku Bosne i Hercegovine. Za Srbe u BiH svako kontriranje državnim institucijama, državnim zakonima i općenito jačanju države predstavlja se, među ostalim, i kao otpor volji stranaca. Na neki čudan način prisutnost stranaca u BiH najviše odgovara upravo Srbima, a pogotovo Miloradu Dodiku.
On svaku svoju akciju, ispad i istup, predstavlja kao borbu za Republiku Srpsku koju stranci žele ukinuti u suradnji s političkim Sarajevom. Osnova njegove političke agende svih ovih godina upravo je Ured visokog predstavnika. Prema javnom narativu koji se njeguje u RS-u, Dodik je taj koji zaustavlja strance da ne preuzmu imovinu koja treba ostati u vlasništvu RS-a, Dodik je taj koji sprečava strance da zabrane Dan RS-a, Dodik je taj koji ne dopušta ukidanje MUP-a RS-a… Situacija je dosta jednostavna: kada ne bi bilo stranaca, što bi se dogodilo u BiH? Izbio bi rat, Srbi bi se odvojili?
Možda, ali ipak malo vjerojatno. Mnogo je vjerojatnije da bi se i Dodik i RS morali prilagoditi i početi mnogo ozbiljnije raditi jer bi u tom trenutku odgovornost bila na njima, a ne na strancima.
Njihovi građani puno bi ih snažnije pritiskali da provode reforme, da se bave ekonomskim pitanjima i europskim putom države. Nedavni mimohod kadeta Vojske Srbije ulicama Prijedora teško bi se dogodio da nema sadašnjih tenzija RS-a prema Uredu visokog predstavnika. Vojsku Srbije na granici bi zaustavile vlasti RS-a. Ne bi bila potrebna reakcija državnih sigurnosnih agencija jer bi takvo paradiranje, kada ne bi bilo Ureda visokog predstavnika, najviše štetilo upravo Republici Srpskoj.
Preuzimanje odgovornosti
Ovako su nakon mimohoda u očima običnog naroda Dodik i Vučić narodni heroji koji prkose svemoćnom Zapadu. Budućnost BiH, odnosno pitanje secesije RS-a, maknut će se s dnevnog reda kada se prvi izabrani dužnosnici bosanskih Srba usprotive dosadašnjem javnom narativu o odcjepljenju i ujedinjenju sa Srbijom. A to će se dogoditi tek kada navedeni dužnosnici počnu preuzimati odgovornost za državne poslove. Sve dok je strani predstavnik prisutan na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni, oni će uvijek imati izgovor za nečinjenje, pozivat će se na posebne odnose sa Srbijom i prkositi svemoćnom Zapadu.
Postoji li u Srbiji i RS-u plan za sjedinjenje i razbijanje BiH? Svakako postoji želja. Ta želja na neki način pravda se odnosom međunarodne zajednice prema Kosovu pa se računi s Kosova žele naplatiti u BiH. No nitko ne zna kako to provesti pa sve ostaje na razini želje i povremenih provokacija. Svi čekaju neki sada već mitski trenutak na međunarodnoj sceni koji će prelomiti sadašnji status quo. Za jedne je to ruska pobjeda u Ukrajini, za druge pobjeda Trumpa na izborima u SAD-u… No dojam je kako svi čekaju neki signal s vrha. To čekanje ima i određena povijesna uporišta jer su se sve velike odluke na ovom području donosile nakon velikih kriza i ratova. Međunarodna zajednica konačno bi mogla promijeniti okolnosti donošenja odluka i pokrenuti reformske procese mimo ratnih događanja.
