“Divna obala naše Dalmacije može da pruži mogućnosti za učvršćenje zdravlja radnih masa svih naroda Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Od lijepe dalmatinske obale treba da stvorimo oporavilišta i sanatorijume, da svaki koji radi i daje svoj prilog zajednici može da dođe da popravi svoje zdravlje i zatim ponovo, još jače, da prione na rad”, riječi su Josipa Broza Tita izgovorene u Splitu u ljeto 1946. godine, petnaestog dana primjene Uredbe o plaćenom godišnjem dopustu radnika, namještenika i službenika.
Bio je to početak izgradnje radničkih odmarališta koja su od 1947. godine u bivšoj državi nicala kao gljive poslije kiše. Samo Hrvatska je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća imala 76.000 ležajeva u 634 radnička odmarališta. Nažalost, većina njih je nestala u privatizaciji, a današnji građani sa sjetom se sjećaju vremena kada je mnogo toga bilo besplatno, pa i ljetni odmor.
Naime, mnoge velike tvornice, poduzeća i sindikati imali su svoja vlastita odmarališta gdje su radnici mogli ljetovati po vrlo povoljnim cijenama ili čak besplatno, ovisno o beneficijama koje su nudila njihova poduzeća. Također, mnoga poduzeća i sindikati su organizirali ljetne kampove i odmarališta za djecu radnika.
Uredba o plaćenom godišnjom odmoru
Tadašnja radnička odmarališta su se sastojala od malih paviljona s jednom sobom, smještenih unutar parka sa šetnicama i većom zgradom u kojoj se nalazila menza i dvorana za “plesnjake”.
Cijela priča o radničkim odmaralištima se zakotrljala 1946. godine kada je Jugoslavija donijela Uredbu o plaćenom godišnjem odmoru i počela razvijati sustav socijalnog turizma. Savezna Vlada je godinu dana poslije donijela naredbu o povlasticama za članove sindikata na godišnjem odmoru – ‘K-15’ i ‘regres’ za godišnji odmor, koji danas postoje samo u velikim državnim firmama, dok ih oni zaposleni kod privatnika poznaju samo iz priča svojih predaka.
Dok je danas turizam rezerviran samo za više slojeve, nekoć su radnici od svoje mjesečne plaće mogli provesti nekoliko tjedana na moru. Tako su primjerice “Gavrilovićevi” radnici početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća s mjesečnom plaćom mogli pokriti četrdeset dva dana u svome odmaralištu. Danas je tako nešto nezamislivo i rijetki su oni koji si sebi mogu priuštiti i tjedan dana odmora.
Ljetovanje u nepoznato
Tvrtke su krajem pedesetih trebale tjerati radnike da odu na odmor na more, ali već 60-ih situacija se promijenila i mnoge obitelji iz unutrašnjost su rado odlazile na ljetovanje u nepoznato. U Hrvatskoj je najviše odmarališta bilo u Makarskoj i Biogradu na moru, općinama koje su bile špica radničkog turizma, ali veliki broj se gradi u Crikvenici, Bujama i Poreču.
Šezdesetih godina Jugoslavija je počela razvijati i komercijalni turizam, a tek osamdesetih godina se broj noćenja inozemnih gostiju izjednačio s onima domaćih. Čak i tada je i svako četvrto registrirano domaće noćenje ostvareno upravo u odmaralištima.
Hrvatska je 1986. dosegla turistički vrhunac s oko 68 milijuna noćenja, među kojima je bilo i oko 27 milijuna domaćih (jugoslavenskih) noćenja što je također bio rekord. Podaci pokazuju da je tijekom 70-ih i 80-ih prosječno svako četvrto domaće noćenje u Hrvatskoj bilo ostvareno u radničkim odmaralištima.
Neprijatelj kapitalizma
Onda je došao rat, u odmarališta i hotele su se preselile izbjeglice, a početkom novog tisućljeća radnička odmarališta su proglašena neprijateljem i nelojalnom konkurencijom novom kapitalističkom sektoru.
U obrazloženju prijedloga Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti iz 2006. stoji kako je „funkcija odmarališta kao socijalne kategorije, koja su kao objekt regulirana važećim Zakonom, odbačena već novelom Zakona iz 2001. godine određivanjem da samo ugostitelj može u njima pružati ugostiteljske usluge, te se ocjenjuje da takve postojeće objekte treba u potpunosti komercijalizirati”
Radnička odmarališta kakva su nekoć bila danas su samo sjećanje. Nestala su u privatizaciji, a polako nestaju i generacije koje su šezdesetih godina upravo zahvaljujući tim odmaralištima prvi put vidjele more.
Foto : Ilustracija/Šibenik u 70-ima/YouTube