Hoće li u ovoj godini, u kojoj je na kalendaru 40-ak nacionalnih izbora, politika biti glavni disruptivan čimbenik i može li svjetsko gospodarstvo izbjeći veće potrese? Što će biti s inflacijom i kad bi središnje banke mogle krenuti spuštati kamatne stope? Kako će se na hrvatsko društvo odraziti gospodarski model koji se oslanja na stranu radnu snagu i hoćemo li se znati nositi s time? O svemu tome porazgovarali smo s uglednim ekonomskim stručnjakom Željkom Lovrinčevićem sa Ekonomskog instituta Zagreb
Sve dok razina siromaštva ne bude tolika da priuštivost temeljnih dobara počne nagrizati srednji sloj, središnje banke mogu održavati status quo, ne zamjerajući se političarima prevelikim kamatnim stopama, kaže nam uvodno Lovrinčević.
A, kako kaže, srednji sloj već je debelo nagrižen – dok je do prije nekoliko godina statusno dobro u Hrvatskoj bilo kupiti neku markiranu odjeću ili bolji auto, sada je to kupovina kilograma jagoda.
‘Sad slijedi propitivanje u pronalaženju ravnoteže – jeste li otišli predaleko u uništavanju položaja srednjeg sloja i hoće li to na europskoj političkoj sceni dovesti do drastičnih preslagivanja političkih snaga ‘za’ ili ‘protiv’ Europe’, kaže on i dodaje da će se tek nakon nadolazećih europskih izbora znati u kojem smjeru će se voditi politika EU-a.
Troškovi života rastu i rast će
Što se tiče inflacijskih prijetnji, kaže da se novčani tokovi, napumpani još prije covida, još uvijek nisu ni blizu ispuhali. A uz procese kidanja trgovačkih veza s Kinom te nametanja različitih sankcija i režima, svi ti troškovi zapravo i dalje rastu.
‘Inflacija u EU-u, nevezano za rat u Ukrajini, posljedica je pokušaja SAD-a da zadrži dominantnu poziciju, ali i dijelom sprečavanja propadanja radnih mjesta za vrijeme korone. Europa je samo jedan od prostora koji se našao u tom procesu i koji se u njemu ne snalazi’, kaže, dodavši da smo sada u razdoblju u kojem inflacija hrani samu sebe, a sukobi u preraspodjeli moći u svijetu kroz rast troškova na dnevnoj razini dodatno pridodaju troškovnom aspektu inflacije u cijeloj toj spirali.
Što se pak tiče sljedećih poteza središnjih banaka, Lovrinčević kaže da mediji i tržišta polako navijaju za što brže smanjivanje kamatnih stopa te da će potencijalno i popustiti pod naletom špekulantske industrije i bankarskog lobija jer oni zarađuju puno više kad se snize kamatne stope.
Središnje banke – koje su, kako smatra, u cijelom ovom razdoblju u potpunosti izgubile na vjerodostojnosti jer su samo nominalno neovisne – opet neće napraviti svoj primarni posao, a to je sprečavanje inflacije.
‘Do recesije mora doći’
U strahu političara od recesije ništa se, kako kaže, ne mijenja, a slična situacija bila je u SAD-u i krajem 70-ih i početkom 80-ih godina, sve dok se kamatne stope nakon desetljeća natezanja, poput ovih današnjih, nisu podigle na do 20 posto.
‘Do recesije mora doći jer su se nakupile ogromne količine novca. Inflacijska očekivanja su se počela ukorjenjivati i treba negdje presjeći tu inflaciju, a to je moguće većim povećanjem kamatnih stopa’, odrješito će Lovrinčević, dodavši da je ECB zapravo poslao poruku da se trebaju smanjiti plaće, a kad su svi to napravili, uključujući Hrvatsku, uskočili su poslodavci, banke, firme, distributeri, monopoli i ostali povećavši marže.
Krivac za inflaciju u Hrvatskoj je, smatra on, dobrim dijelom restriktivna politika plaća, a istovremeno nitko nije obraćao pozornost na po njemu stvarni problem – rastuće marže.
‘Cijelo vrijeme su nas plašili da ne smije biti rasta plaća i tako su se udvostručile marže, a pale realne plaće. I sada su inozemni vlasnici krenuli izvlačiti svu tu dobit i onda ćemo ponoviti istu priču, ali ‘plaće ne smiju rasti’. Hrvatska je jako dugo slijedila tu filozofiju, što je dovelo do toga da su ljudi napustili zemlju jer su shvatili da je porast plaća prespor i da nikad neće doći do neke primjerene razine’, objašnjava on.
Ubrzat će se proces preraspodjele moći na geopolitičkoj mapi
Jasno se nazire da će se 2024. proces preraspodjele moći u svijetu dodatno ubrzati – sukob Kine i SAD-a bit će sve intenzivniji, Europa će dalje propadati, a azijski svijet će se i dalje izdisati, smatra Lovrinčević.
Zbog tog procesa, u kojem SAD pokušava zadržati postojeću poziciju, kaže, i dolazi do svih potresa na tržištu, a najveću cijenu plaća Europa jer u smislu konkurentnosti gubi svoj položaj na dnevnoj razini u svim segmentima, od političkog utjecaja i međunarodne diplomacije pa do tehnološkog zaostajanja. A istovremeno se uz Kinu pojavljuje novi svijet i zauzima nove prostore u smislu utjecaja, tehnologije i tržišta.
Prvi put se događa i to da kapital europskih bogataša odlazi iz Europe.
‘Uvijek je kapital dolazio u Europu, a sada europski bogataši sklanjaju kapital i odlaze u one destinacije koje su ili liberalne, poput SAD-a i Kanade, ili su autokratski režimi, poput arapskih zemalja – Emirata, Katra i slično – gdje im je kapital sigurniji i gdje će im dobit biti veća’, objašnjava, dodavši da taj bogati dio društva smatra da Europa više nema izraženu ekonomsku budućnost jer je dosta brzo donijela niz regulativa za energetsku, zelenu i druge vidove tranzicije.
Europi se, kaže, događa ono što se događalo Britaniji nakon deindustrijalizacije.
‘Bila je centar nečega, i dalje pokušava biti centar nečega, te prodavati određene vrste usluga, ali ne proizvodi više, i to se sada dogodilo Europi preko noći, zateklo ju je. Zato se sada ruše najveća europska gospodarstva jer su se temeljila na proizvodnji. Sve te regulative koje je EU donio o energetskoj, poljoprivrednoj i zelenoj tranziciji koštaju jako puno i sve podrazumijevaju da imate dovoljno energije i sirovinsku osnovicu, a EU nema ni jedno ni drugo’, kaže Lovrinčević.
Gdje tu stoji Hrvatska i što su joj aduti?
Što se tiče položaja Hrvatske u globalnim previranjima, ona se, smatra Lovrinčević, relativno nalazi u zavjetrini i ima dvije velike prednosti. Energetska neovisnost Hrvatske rast će jer će Europa investirati u proširenje kapaciteta. Geografska prednost trebala bi u nadolazećem razdoblju još jače dolaziti do izražaja te bi Hrvatska trebala imati specifičnu rentu vezanu uz Jadran u smislu dostupnosti. Treća privremena, ali dugoročno ubitačna prednost je rastuća razina transfera novca jer se sve više ljudi iseljava, a tu su i europska sredstva.
S time da treba imati na umu to da je iz europskih fondova već četvrtina ciklusa zapravo potrošena, ali nema nekih bitnih učinaka na gospodarstvo, u smislu tehnološkog rasta i investicija u privatnom sektoru, te se Hrvatska u pogledu proizvodnje ne miče.
‘Drugim riječima, još jedna vlada može živjeti od fondova bez bitnih potresa što se tiče standarda. Ali da se ne zavaravamo, tehnološki transfer je spor ili nikakav, a privatne investicije su isto tako spore, osim dijela koji se tiče špekulacija, građevine itd.’, ističe on.
Brzina kojom se mijenja hrvatska demografija je – bez presedana
O privremenoj prednosti povećanih transfera Lovrinčević kaže da trenutačno živimo od njih jer njihov iznos raste uslijed velikog iseljavanja ljudi. No kako se stvari budu mijenjale i počnu umirati članovi obitelji iseljenih Hrvata koji su ostali u Hrvatskoj, smanjivat će se razina tih transfera, ali će se povećati razina transfera ljudi koji dolaze u Hrvatsku, dakle slat će se novac iz Hrvatske u zemlje iz kojih dolaze naši novi radnici.
‘Ova brzina kojom se mijenja hrvatska demografska struktura dosad nije zabilježena na europskim prostorima. Imali ste velike migracijske tokove, primjerice u Francuskoj, ali to su bili tokovi koji su se događali tijekom desetljeća te se pokušavalo manje ili više uspješno integrirati migrante uglavnom iz bivših francuskih kolonija u francuski gospodarski i društveni život. Ovo kod nas je bez presedana’, kaže on.
Praksa pokazuje, dodaje Lovrinčević, da je gornji kapacitet nekog društva da integrira strance do deset posto populacije, ali kad je ona ravnomjerno raspoređena, dakle kad imate i djecu i žene i starce.
‘Mislim da u Hrvatskoj govorimo o nešto manjem postotku u gornjim kapacitetima. Možda o 250.000 tisuća stranaca, uključujući integraciju članova obitelji, koje možemo primiti bez izazivanja društvenih sukoba. A do tog limita trebalo bi doći u sljedećih nekoliko godina’, smatra on i dodaje da je vrlo opasno to što zasad nema nikakvih integracijskih politika, već se sve događa stihijski. A onda će za nekoliko godina doći do spoznaje da se više ne može samo inercijski promatrati ovu migrantsku priču.
Photo by Caio
