Sada je već postalo sasvim jasno: izraelski vojni obračun s radikalnim palestinskim Hamasom s potencijalom njegova prerastanja u široki regionalni sukob čiji bi požar bilo teško ugasiti potpuno je u drugi plan stavio ukrajinski rat iako se upravo u potonjem neposredno sučeljavaju dvije najveće nuklearne supersile – SAD i Rusija.
Ukrajinski rat za SAD nije egzistencijalni, kako ga Bidenova administracija prikazuje od trenutka kada je postalo izvjesno da od ruskog blitzkriega i osvajanja Kijeva neće biti ništa, jer Amerika je jednostavno geografski daleka i izolirana, a osim toga, Moskva nikada i nije objavila kako joj je kroz invaziju na Ukrajinu namjera zaratiti sa SAD-om.
Washingtonu je nakon toga bila i ostala primarna namjera uvući Rusiju u dugotrajni i iscrpljujući sukob, dovesti do njezine izolacije unutar međunarodne zajednice te nikad većim sankcijama izazvati kroničnu destabilizaciju ruskog gospodarstva, čime bi se potaknulo i ubrzalo nezadovoljstvo unutar ruske javnosti s konačnim ciljem rušenja ne samo aktualne vlasti nego i rušenja cijelog sustava upravljanja zemljom.
Strateški poraz
Nerijetko su i najviši dužnosnici u Washingtonu, poput ministra obrane Lloyda Austina, odašiljali poruke o nužnosti nanošenja strateškog poraza Rusiji. To je najčešće – medijski, ali i na razini predstavnika ruske dijaspore anti-Putinova smjera i onih koji iza njih stoje – na raznim konferencijama na tu temu bilo predstavljano kao nužnost raspada Ruske Federacije na njezine sastavne dijelove. Iako takve izjave nikada nisu službeno odašiljane iz Washingtona već su tumačene kao želja za usporavanjem ruskog tehnološkog razvoja, što bi utjecalo na pad ruske vojne moći, zbog čega Rusija više ne bi mogla prijetiti svojim susjedima i sl., one sigurno otvaraju prostor za navedena razmišljanja. Uostalom, kada bi Washington takvo što službeno rekao, to bi zapravo bila objava rata, jednako kao što bi bilo i obratno, da Rusija službeno kaže kako joj je cilj razbijanje SAD-a na njegove sastavne dijelove.
Ovakve izjave, o namjeri razbijanja Rusije i izazivanja unutarnjih sukoba u višenacionalnom i multikonfesionalnom društvu kakvo je rusko, upravo posljednjih tjedana aktivno eksploatiraju ruski državni vrh i njemu odani mediji s dva cilja: prvo, za daljnju homogenizaciju ruske javnosti oko vlasti odnosno Putina koji građane upozorava primjerima kako su završile zemlje u kojima su izvedeni revolucionarni prevrati ili pokrenuti građanski ratovi – od Libije, Srbije, Gruzije, Sirije do Ukrajine; i drugo, kao alibi za obračun s unutarnjim protivnicima koji se ne slažu s ruskom specijalnom vojnom operacijom, a kakvih još ima u dijelu ruske elite, pa čak i one koja i formalno sudjeluje u strukturama same vlasti.
Dakle, ukrajinski rat za SAD sigurno nije egzistencijalna sigurnosna ugroza dok god nema njegove eskalacije izvan same Ukrajine i Krima koji, bez ikakvog pretjerivanja Rusija namjerava braniti svim sredstvima i za što je spremna eskalirati sukob i na što je već, prema pojedinim ruskim analitičarima bliskima Kremlju, upozorila NATO.
Jasan plan
Zato nisu bez razloga izjave i brojnih američkih analitičara, kao i oporbenih političara iz Republikanske stranke, da Biden nema definiran plan ni cilj što želi dobiti tako snažnim američkim angažmanom u ukrajinskom ratu, kao i to da on zapravo i ne želi poraz Rusije u tom ratu, zbog čega i ne šalje Kijevu najmodernije i najubojitije oružje.
Bidenovi glavni oponenti predbacuju mu da ukrajinski rat iskorištava samo kako bi se odvratila pozornost američke javnosti od njegovih i koruptivnih aktivnosti njegova sina Huntera u toj zemlji dok je Biden bio zamjenik predsjednika u Obaminoj administraciji.
Ono pak o čemu se u američkom političkom miljeu uglavnom svi slažu jest to da Biden neće ići na završetak ukrajinskog rata prije američkih izbora iduće godine jer bi to njegovi protivnici iskoristili i označili kao poraz njegove politike. Jer tada bi bilo vidljivo da Rusija nije doživjela strateški poraz, niti je izolirana u svijetu, niti joj je ekonomija slomljena, dok geopolitičke izazove SAD-u baca sve više i na širem globalnom prostoru.
Dakle, Biden će ustrajati na nastavku ukrajinskog vojnog otpora i nije želio iskoristiti mogućnost za otvaranje pregovornog procesa o zaustavljanju sukoba kakva se otvorila nakon neuspjeha ukrajinske ljetne ofenzive, o čemu više nitko u svijetu ne dvoji, pa ni u samom Kijevu, već inzistira na njezinu nastavku.
A u Kijevu se pak događaju čudni procesi. S jedne strane visoki vojni vrh upozorava na nužnost početka izgradnje čvrste obrambene linije, dok predsjednik Volodimir Zelenski inzistira na nastavku ofenzive, siguran da će američka vojna pomoć uskoro opet početi pristizati u neograničenim količinama nakon deblokade rada Zastupničkog doma Kongresa s izborom Mikea Johnsona na tu dužnost.
Razlika u stavovima najbolje je došla do izražaja nakon nedavnog intervjua glavnog zapovjednika ukrajinske vojske Valerija Zalužnog za britanski The Economist u kojem je otvoreno govorio o sadašnjim problemima ukrajinske vojske, što nije bilo dobro primljeno u političkom vrhu zemlje.
Zalužni je, zapravo, kao profesionalni vojnik iskoračio u politički prostor djelovanja rezerviran ipak za Zelenskog i navodno potonjeg razljutio. Do te mjere da je Zelenski javno pozvao SAD da nastavi isporučivati oružje neovisno o rastućoj bliskoistočnoj krizi, rekavši i da će Ukrajina nakon rata vratiti SAD-u sve svoje dugove, dok je američke građane pokušao primiriti riječima da oružjem za Ukrajinu jača američka vojna i druga industrijska proizvodnja te da se te investicije ionako vraćaju u SAD u obliku dividendi. Osim toga, smatra Zelenski, zajednički je cilj ukrajinska vojna pobjeda od koje će na kraju svi imati koristi.
Koliko će ovaj apel Zlenskog imati stvarnog efekta teško je reći. Činjenica je da i u redovima republikanaca i u američkoj javnosti općenito ubrzano pada potpora daljnjoj financijskoj i vojnoj pomoći Ukrajini, a predizborna je godina. Sigurno ne slučajno, u magazinu Time pojavila se naslovnica sa slikom Zelenskog i rečenicom prema kojoj je on još jedini koji vjeruje u pobjedu Ukrajine.
Ali “šlag na torti” i definitivna potvrda ovoga što je navedeno stigla je s izjavom zamjenice glasnogovornika Pentagona Sabrine Singh, koja je rekla kako postoje “još male količine iz paketa pomoći iz okvira ovlasti predsjednika, ali naši paketi pomoći postaju sve manji pa nam predstoji dozirati našu pomoć Ukrajini”.
Čudna smrt
Prošlog tjedna u svom je domu, u kijevskoj regiji, u neobičnim okolnostima poginuo jedan od najbližih suradnika Valerija Zalužnog, general-bojnik Genadij Častjakov. Navodno je za rođendanski poklon dobio nekoliko komada ručnih bombi od kojih je jedna eksplodirala kada ju je u svom stanu uzeo od svog 13-godišnjeg sina. Policija još istražuje okolnosti, a teorija u ukrajinskoj javnosti je mnogo jer je neobično da profesionalni vojnik ne bi znao baratati ručnim bombama, ili pak tko to u najlonskoj vrećici kao rođendanski poklon uz piće šalje i bombe.
Ovaj incident i smrt ukrajinskog visokog vojnog dužnosnika u Rusiji pak najčešće spominju u kontekstu opomene samom Zalužnom iz političkog vrha – ali sve su to, ponavljam, samo insinuacije jer istraga još traje.
Ali, kao da to nije bilo dosta, zbog krajnje aljkavosti i nemara nadređenih, u petak je, u Zaporižju, u blizini prve crte bojišnice, elitna ukrajinska 128. zasebna brdsko-jurišna brigada održavala ceremoniju u čast poginulog vojnika. Okupljeni vojnici i tehnika tom su prilikom pogođeni – najvjerojatnije ruskim projektilom Iskander, pri čemu je poginulo 19 vojnika, što je jedan od najsmrtonosnijih pojedinačnih napada o kojima su izvijestile ukrajinske snage.
Zapovjednik brigade, Dmitro Lisiuk, odmah je suspendiran, dok traje istraga zašto je manifestacija s okupljenim tolikim brojem vojnika i tehnike održana u blizini prve crte bojišnice, što je nemoguće skriti od ruskih izvidničkih snaga i dronova.
Europska unija još nekako nastoji održati pitanje Ukrajine u fokusu interesa javnosti iako je to sve teže zbog sukoba na Bliskom istoku. Naime, svjesna je da će Ukrajina kao “vrući krumpir” upravo njoj pasti na leđa ako se SAD udalji – odnosno sebi postavi druge prioritete, poglavito u slučaju dolaska na vlast republikanske administracije.
Tako se, prilično nemušto, pribjegava nekakvim pojedinačnim političkim potezima poput prošlotjedne posjete predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen Kijevu, kao i najave da bi se s Ukrajinom uskoro mogao otvoriti pregovarački proces za ulaz u EU ako zadovolji tražene kriterije.
Kako će to proći, preuranjeno je prognozirati: Ukrajina je još u ratu kojem se ne nazire kraj, dok istodobno itekako ima otpora nečem takvom unutar samog EU-a.
Pojedine članice (poput Poljske, Mađarske, Slovačke) smatraju Ukrajinu opasnom konkurencijom prije svega u sferi poljoprivrede, ali i u sferi povlačenja europskih fondova koje sada najviše uživaju najsiromašnije članice Unije i koji bi se u tom slučaju usmjerili prema Kijevu. Istodobno su one bogatije članice jednostavno svjesne da će morati odriješiti kesu za obnovu devastirane Ukrajine, u kojoj, ktomu, caruje korupcija koja je među najvećima u svijetu.
Upravo na dan pisanja ovog teksta mađarski premijer Viktor Orban javno je rekao kako Budimpešta nikada neće omogućiti ulazak Ukrajine u EU i da takvo što nikada neće biti predmet trgovine, čak i pod uvjetom da Bruxelles zauzvrat odobri odmrzavanje fondova namijenjenih njegovoj zemlji.
S druge strane, Rusija vjerojatno i ne bi imala ništa protiv da, kako ona navodi, “ostatak Ukrajine” nakon rata postane dio EU-a. Za nju je jedini imperativ da “ostatak Ukrajine” nikada ne dobije status članice NATO saveza.
Ključni sastojci
Dakle, previše nepoznanica, dubioza i nepomirljivih interesa, da bi se o bilo kakvoj konačnoj budućnosti odnosno sudbini Ukrajine uopće moglo ozbiljno razgovarati. Premalo je glavnih sastojaka da bi se ispekao kolač koji bi na kraju još svima bio po ukusu.
Ti su razgovori i inicijative čelnika EU-a sada namijenjeni prije svega ukrajinskoj javnosti, da joj u svjetlu neuspješne ljetne protuofenzive i sve jačeg osjećaja napuštenosti i beznađa podignu optimizam i nadu u neku ljepšu budućnost koja bi trebala uslijediti nakon njihove pobjede u ratu s Rusijom.
Međutim, u pobjedu ih sve manje vjeruje zbog nastale pat-pozicije na samim bojišnicama, dok istodobno jača uvjerenje kako se mora krenuti u pregovarački proces s ciljem sprečavanja daljnjih nepotrebnih velikih žrtava, a možda i novih teritorijalnih gubitaka.
S druge strane, pregovori s Rusijom za Zelenskog, koji ih je i u Ustavu zemlje zabranio još prošle godine inzistirajući na vojnoj pobjedi i vraćanju svih dijelova Ukrajine na granice iz 1991., što znači i Krima, vjerojatno bi značili i političku smrt. Ne bez razloga prošlog je tjedna rekao kako se predsjednički izbori u zemlji, koji bi se trebali održati iduće godine, neće održati te je produljio izvanredno stanje na dodatnih 6 mjeseci, što je podržala njegova parlamentarna većina.
Ali sad se ipak osvrnimo na ono zbog čega je ukrajinski rat od dominantne globalne teme preko noći pao u posve drugi plan – i u političkom i u medijskom smislu.
Sada je u središtu pozornosti izraelska transformacija od zemlje žrtve zbog Hamasova napada do omražene zemlje koja čini zločine protiv čovječnosti.
Izrael je od 7. listopada i brutalnog Hamasova terorističkog napada na njegove civile, kojih je tada poginulo više od tisuću, u najvećem dijelu međunarodne zajednice i javnosti zasluženo dobio status zemlje žrtve i puno pravo na odgovor i samozaštitu.
Međutim, takvo raspoloženje u međunarodnoj zajednici trajalo je vrlo kratko – preciznije, do spoznaje da je Izrael u svom odgovoru prešao granicu međunarodnog humanitarnog prava i da je s višestruko prekomjernom uporabom sile počeo u pojasu Gaze ravnati sve pred sobom, ne mareći ni za civile ni za ključnu infrastrukturu poput bolnica ili pak bogomolja ove ili one konfesije. Gdje je god izraelski vojni vrh smatrao da se nalaze Hamasovi borci, rezultat je bio isti: mnoštvo civilnih žrtava i ruševina apokaliptičnih razmjera, od čijih se TV snimki zaustavlja dah u nevjerici je li ovo što se događa uopće stvarnost ili samo ružan san.
Prema podacima UN-a u vrijeme pisanja ovog teksta, u Gazi je u samo mjesec dana trajanja izraelske operacije poginulo više od 10.000 ljudi, od čega 4000 djece! Ne bez razloga, Izrael se “preko noći” od zemlje žrtve, u očima najvećeg dijela međunarodne javnosti, pretvorio u zemlju koja čini ratne zločine protiv civila u neviđenim razmjerima i na neviđen način u suvremenoj ljudskoj povijesti.
To je pak izazvalo golemi val protuizraelskih prosvjeda diljem svijeta koji permanentno jačaju – od SAD-a i Velike Britanije preko gradova EU-a pa do “ostatka svijeta” izvan kruga združenog Zapada. Pritom islamski svijet doslovno ključa. Tim više što državni vrh Izraela ne pokazuje ni najmanju namjeru odustajanja od svojih metoda i strategije, pa čak rasteže i s mogućnošću uvođenja privremenih “humanitarnih stanki” za pomoć ili evakuaciju civila.
Rat s Iranom
Na samom početku sukoba koji je s Izraelom inicirao Hamas 7. listopada, Biden je opovrgavao navode pojedinih utjecajnih američkih medija i republikanaca kako iz Hamasa stoji Iran.
Ne samo što nije želio jačati neprijateljstvo s tom stožernom zemljom Bliskog istoka s kojom je namjeravao poboljšati odnose (pa u tome čak, na negodovanje Izraela, i djelomično uspio nedavnim postizanjem dogovora o oslobađanju američkih talaca u Iranu i iranskom povećanju proizvodnje nafte te o odmrzavanju iranskih sredstava u iznosu od 6 milijardi dolara u južnokorejskoj središnjoj banci posredstvom Katra), već je sigurno itekako svjestan iranske snage i potencijala.
Ovdje bih podsjetio da je Bloomberg nedavno Iran svrstao među prvih deset visokotehnološki razvijenih država svijeta, ali još i više na to da su 2010. u SAD-u rađene stručne analize koje su ukazivale da bi za vojno osvajanje Irana trebalo podići vojnu silu od 800.000 do milijun vojnika s obzirom na veliku stratešku dubinu te zemlje. Čak ni to ne bi jamčilo uspjeh s obzirom na reljef, na brojne podzemne aerodrome i druge objekte vojne namjene.
Osim toga, blizina američkih vojnih baza i sjedište američke V. flote u obližnjem Bahreinu takvu američku avanturu svode na krajnje malo vjerojatnu s obzirom na to da bi američke baze mogle iranskim raketama biti pretvorene u prah i pepeo usprkos snažnoj protuzračnoj obrani koju imaju. Oboriti sve rakete jednostavno je nemoguće – i to se najbolje potvrđuje upravo sada u ukrajinskom ratu, ma koliko sustavi PRO bili uistinu moćni i respektabilni poput američkih Patriota ili ruskih S-400.
Osim toga, Iran bi mogao zatvoriti Hormuški tjesnac i onemogućiti izvoz nafte iz Perzijskog zaljeva, što bi cijene nafte podiglo u nebo, a zarađivale bi jedino britanska osiguravateljska društva.
Naravno, Amerikanci imaju i nuklearno oružje, Izrael također, koje hipotetski mogu upotrijebiti protiv Irana i zauvijek ga “ušutkati”, ali to onda otvara Pandorinu kutiju i za ruski obračun s Ukrajinom na isti način ili pak kineski s Tajvanom i tako dalje redom za sve nuklearne sile koje bi na isti način mogle riješiti sve probleme sa susjedima – od Indije i Pakistana do Sjeverne Koreje.
Međutim, Biden nije mogao izdržati pritisak republikanaca i dobrog dijela demokrata koji su decidirano stali uz Izrael i tražili krivca primarno u Iranu. Zato je promijenio retoriku i počeo sa snažnim upozorenjima Teheranu o tome što ga može snaći ako se umiješa u sukob u Gazi s kojim je ciljem poslao i moćnu američku flotu i marince u zonu sukoba.
Svagdje problemi
Ovakav razvoj stanja, tj. neograničena podrška Izraelu u njegovu ratu u Gazi, počinje stvarati velike probleme Bidenovoj administraciji i u vanjskopolitičkoj i u unutarnjopolitičkoj areni.
Na ovoj drugoj, prema najnovijim istraživanjima, već se gotovo polovica demokrata protivi davanju pomoći Izraelu u borbi protiv Hamasa, a taj je fenomen poglavito vidljiv među mladim Amerikancima općenito – neovisno o kojoj je stranci riječ. Kako su upravo mladi onaj segment društva na koje Bidenova administracija najviše računa na predstojećim izborima – počinje se stvarati dodatna nervoza pokrenuta nedavnom izjavom predstavnika američke muslimanske zajednice kako neće dati svoj glas Bidenu.
Kad je riječ o vanjskoj politici, u njoj SAD već žanje neugodnosti. Ne samo što ubrzano gubi ionako narušeno povjerenje tzv. Globalnog juga u američko globalno vodstvo, već se i cijeli islamski svijet opasno “nabrusio” protiv Washingtona, ne mareći pritom za svoje unutarnje vjerske sukobe po razdjelnici suniti – šijiti: od Turske i Irana preko bliskoistočnih zemalja do Indonezije, čija je bolnica u Gazi nedavno također napadnuta i što je izazvalo veliki val prosvjeda u Jakarti koji ne prestaju, slično kao i u Pakistanu te diljem Afrike i Latinske Amerike.
Međutim, ono što Washington sada najviše zabrinjava jest mogućnost eskalacije sukoba s prostora same Gaze na cijelu regiju, a plamen tog sukoba mogao bi opasno opeći i tamošnje američke interese.
Reuters je prošlog tjedna objavio vijest kako libanonski šijitski pokret Hezbollah raspolaže i moćnim ruskim protubrodskim raketnim sustavima Onix dometa 300 kilometara kojim mogu gađati i američke nosače zrakoplova u Sredozemlju. Sam Hezbollah nije potvrdio postojanje tog oružja u svom arsenalu, ali je u nedavnom trosatnom javnom obraćanju njegov vođa, šeik Hassan Nasrallah, rekao kako se Hezbollaha boje američki nosači zrakoplova s obzirom na to da ovaj ima “jasan plan kako ih uništiti” ako sukob eskalira.
Ozbiljna prijetnja
Glavna opasnost, koju SAD po svaku cijenu želi izbjeći, jest rat s Iranom – i zbog gore spomenutih razloga iz analiza od 2010. i zbog onih geopolitičke prirode kada je, osim što bi američko uvlačenje u zamku novog velikog rata odgovaralo Rusiji i Kini, jasno kako Amerikanci u njemu ne bi dobili potporu svojih donedavnih vjernih arapskih partnera – od Saudijske Arabije preko Jordana do Egipta. A voditi rat protiv Irana na njegovu tlu bez pomoći Arapa, a za račun Izraela – Washington želi izbjeći po svaku cijenu.
Izrael, naravno, gleda puno uže od SAD-a koji ima globalne interese, i okrenut je regiji gdje želi jednom zauvijek riješiti sve svoje sigurnosne probleme eliminacijom Hamasa, Hezbollaha i drugih iranskih proxy organizacija – a onda (i prije svega) i samoga Irana koji mu još jedini od regionalnih država predstavlja krajnje ozbiljnu prijetnju, poglavito ako bi stvorio vlastito nuklearno oružje. Sve je druge probleme Izrael davno riješio zapadnim slamanjem Iraka, Libije, Sirije i destabilizacijom i ekonomskim slabljenjem Egipta, sve nekad redom velikih izraelskih neprijatelja i zaštitnika Palestinaca.
Dakle, od svega ovog što se sada događa sve više strahuju i američki saveznici u Indopacifičkoj regiji, smatrajući da će to odvratiti pozornost SAD-a od daljnjeg snažnijeg ulaska u regiju s ciljem suprotstavljanja Kini s kojom ih je upravo on posvađao.
Da je stanje za SAD krajnje neugodno, svjedoči i tekst CNN-a od 10. studenoga o rastućem protuameričkom bijesu u arapskim zemljama. U tekstu se navodi kako je Bidenova administracija primila oštra upozorenja od američkih diplomata koji rade u arapskom svijetu. Evo ključnih citata: “Jedna diplomatska depeša u koju je CNN imao uvid kaže da će snažna potpora administracije izraelskoj destruktivnoj i smrtonosnoj vojnoj kampanji u pojasu Gaze uzrokovati da ‘izgubimo arapsko društvo za jednu generaciju’. Gubimo na polju informacija”, navodi se u depeši od 8. studenoga iz veleposlanstva SAD-a u Omanu, u kojoj se navode razgovori sa “širim rasponom pouzdanih i razumnih izvora”.
Upozorenja diplomata
Prema depeši, aktivna potpora Sjedinjenih Država Izraelu smatra se dokazom “materijalne i moralne odgovornosti za ono što (arapske zemlje) smatraju ratnim zločinima”.
Još jedna depeša koju su vidjeli novinari CNN-a stigla je iz američkog veleposlanstva u Kairu. Citiran je izvadak iz članka objavljenog u egipatskim državnim novinama, u kojem se kaže da je “predsjednik Biden nadmašio sve prethodne američke predsjednike u okrutnosti i zanemarivanju Palestinaca”.
“Predsjednik Joe Biden je pod sve većim pritiskom u zemlji i inozemstvu zbog američke potpore Izraelu usred slika razaranja u Gazi i strašne humanitarne krize u regiji. …
CNN je ranije izvijestio da neki visoki dužnosnici privatno govore kako postoje aspekti izraelskih vojnih operacija koje jednostavno ne mogu braniti; pozivi SAD-u da podupre prekid vatre rastu među Vladinim zaposlenicima, a drugi su izbezumljeni neprestanim slikama palestinskih civila ubijenih u izraelskim zračnim napadima”, zaključuje američki medij i time zapravo potvrđuje sve ključne teze iz ove analize o navedenoj temi.
Upravo to najbolje i govori o krajnje, blago rečeno neopreznom nedavnom glasanju Hrvatske u UN-u protiv rezolucije Jordana kojom se tražio prekid vatre u Gazi za dostavu humanitarne pomoći (bez bilo kakve osude Izraela). Puno bi mudrije bilo ostati neutralan (ako se već ne želi biti za), kako su to učinili i brojni drugi američki saveznici diljem Europe, ali i Japan i Južna Koreja.
Foto : PRESIDENT OF UKRAINE