Europska politička elita ili tek postaje svjesna ili je pak tek sada odlučila obavijestiti javnost o posljedicama svoga kičastog i lakomislenog geopolitičkog promišljanja proteklih desetljeća, potpuno odvojenog od stvarnosti.
Uporna u provođenju geopolitičkih agendi koje su po svojim osobinama čisti geopolitički šund utemeljen na neopravdanom optimizmu i pojednostavljenoj slici svijeta, vodeća elita Europe gurala je i nastavlja gurati usporedno imperijalno širenje u obliku nekakvog dobrohotnog i konsenzualnog carstva (kao da se svako u povijesti nije prikazivalo upravo takvim), poticanje uvoza imigrantske mase kao rentabilne radne snage uz zapostavljanje domaćeg stanovništva, osim u mjeri izbornih potreba, te razvijanje energetske i gospodarske ovisnosti o Rusiji, koja je potajice pripremala vlastitu imperijalnu ekspanziju.
Uz to su Europa i njezina Europska unija potpuno zapostavile vlastiti vojni potencijal oslanjajući se na Pax Americanu i američki vojni i nuklearni kišobran.
Širenje imperija
Šok za europske elite je nastao – za svakoga tko je realno promišljao nimalo iznenađujućom – ruskom agresijom na Ukrajinu u cilju ruskog nasilnog imperijalnog širenja. Time je u pokušaju svoje ekspanzije nasilno rusko carstvo nimalo nježno, čelom u čelo, udarilo ono europsko u nastanku. Sudarile su se dvije kičaste i nerealne turbofolk geopolitičke doktrine – europska, koja simplificira sliku Europe kao oaze mira i uređenog cvjetnog vrta, da parafraziramo europskog visokog predstavnika za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Josepa Borrella, i ruska, koja Europu gleda kao lovište svoje imperijalne politike.
Europska elita u prvim fazama ruske agresije na Ukrajinu pucala je od ponosa jer su, dakako, uvijek spremna Velika Britanija i SAD, znajući unaprijed što se sprema, odmah Europi pružili vojnu zaštitu, a zajedno su politički i vojno podržali žrtvu ruske agresije, Ukrajinu.
Nerealni optimizam europskog turbofolk geopolitičkog promišljanja, trpeći štetu na gospodarskom planu, čekao je mirno poraz očito neučinkovite ruske vojske, koja je u prvoj fazi rata pokazala spektakularnu nesposobnost, što i nije neobično jer se ruska vojna moć razvijala pod patronatom nerealne simplificirajuće i kao u slučaju Europe neutemeljeno optimistične geopolitičke doktrine.
Novi šok nastupio je kada se pokazalo da Ukrajina ne uspijeva u očekivanom roku izbaciti ruske trupe sa svoga teritorija, da Zapad privremeno nema onoliko potencijala pomoći u ratnom materijalu, posebice streljivu zbog produljenja rata, i da se Rusija ne raspada nego morbidno eskalira rat po vremenu i prostoru.
Moskva usporedno okuplja saveznike i otvara krizna i ratna žarišta gdje god može u pokušaju odvlačenja pozornosti svjetske javnosti s Ukrajine, olakšavanja svoje vojne pozicije i razvlačenja snaga Zapada na više strana. Pokušala je neuspješno producirati ratnu krizu na Balkanu, a potom je Rusiji i saveznicima uspjelo otvaranje velikog rata na Bliskom istoku preko Irana i terorističke organizacije Hamas kao izvršitelja.
Naknadna pamet
Rusija oko sebe uporno okuplja sve moguće protivnike Zapada, svih boja i političkih opredjeljenja, od Sjeverne Koreje do Irana, s Kinom kao strateškim štitom toga neformalnog saveza. Moskva i ostali okupljeni u protuzapadnom bloku nemaju ni potrebe formalizirati taj svoj politički i vojni savez, ali je činjenica da on u realnim uvjetima djeluje. Stoga se ne vidi ni kraja ni konca bilo kojoj otvorenoj krizi, a Europa je na svome istoku, kao i s juga, opkoljena velikim ratovima koji prijete prelijevanjem i na samu Europsku uniju.
Sada europska elita ili tek spoznaje realnost ili pak tek sada obavještava svoju javnost ili bolje reći priznaje, jer nema drugoga izbora, da se postupno, ali sigurno, tone u ponor ratova. I to u ritmu geopolitičkog turbofolka.
Stoga nastaje medijska kuknjava. Tako bivši dugogodišnji njemački ministar vanjskih poslova i vicekancelar Joschka Fischer u autorskom članku od 27. listopada za Project Syndicate pod naslovom “World of Warfare kazuje: “Pax Americana stvoren nakon 1945. godine čini se ranjivijim nego ikad prije, a njegovi glavni suparnici željni su iskoristiti njegove očite slabosti u suočavanju s novim nasilnim sukobima. Čini se da je spremnost međunarodne zajednice da održi status quo znatno umanjena.
Kada je njemački kancelar Olaf Scholz u govoru parlamentu 27. veljače prošle godine opisao rusku invaziju na Ukrajinu kao Zeitenwende (prekretnicu), opasnost od širenja rata već je bila očita, ali je li uopće predvidio da ćemo svjedočiti cijelom lancu regionalnih ratova ili da će napetosti između velikih sila početi rasti na dnevnoj bazi? Nažalost, tu smo danas.”
Fischer dalje opisuje stanje nastalo širenjem, kako sam kaže, lanca ratova po svijetu i navodi: “Neisprovocirani agresorski rat ruskog predsjednika Vladimira Putina bio je samo prvi domino. Sada je Hamas pokrenuo brutalni teroristički napad na Izrael iz Gaze ubivši 1400 Izraelaca – većinom civila – i otevši više od 200 drugih. … Uzmite samo u obzir preciznost napada i sve planiranje koje je išlo uz njega… Naravno, Hamas nije mogao biti sam u promicanju svoga cilja. Dakle, opet se moramo zapitati stoji li neka država iza napada. Iz očitih razloga sumnje su pale na Iran.”
Borba za opstanak
“U svakom slučaju, napad od 7. listopada doveo je cijeli Bliski istok na rub velikoga rata. Budući da je samo postojanje Izraela dovedeno u pitanje, SAD i Europa neizbježno su uvučeni. Ali isto su učinile i druge sile pa je Kina (glavni uvoznik iranskih ugljikovodika) uputila svoje ratne brodove u regiju.”
Joschka Fisher u nastavku članka upozorava: “Zapanjujuća paralela između ratova u Ukrajini i u Gazi je da oba uključuju borbu za sam opstanak postojeće nacionalne države. Ali, jednako važno, oba rata potvrđuju da smo svjedoci pojave novog svjetskog poretka. Dok Zapad čvrsto stoji uz Izrael, autoritarne sile kao što su Rusija i Kina oportunistički staju na drugu stranu, kao i velik dio globalnog juga, zahvaljujući vlastitim traumatičnim sjećanjima na kolonijalna vremena. Zapad ne može jednostavno prihvatiti ovu nastalu dinamiku nas protiv ostalih, koja je postala previše očita s Putinovim napadom na Ukrajinu.
Dugoročno, takva će se geopolitička polarizacija nastaviti. Ali preokretanje plime zahtijevat će izuzetne diplomatske napore. Kao bitan dio novog svjetskog poretka globalni jug zahtijeva priznanje i mjesto za stolom. Uz ratove u Ukrajini i na Bliskom istoku, raste i opasnost od vojnog sukoba u Južnom kineskom moru ili Tajvanskom tjesnacu u koji bi izravno bile uključene dvije supersile, SAD i Kina.”
U završnom dijelu članka Joschka Fisher zaključuje: “Povijesno gledano, napori da se promijeni globalna ravnoteža moći ili da se revidira i nametne novi međunarodni poredak nikada se nisu odvijali bez nasilja. Zbog toga sve agresivniji ton velikih sila jednih prema drugima opravdano zabrinjava.”
Joschka Fischer kao stari politički lisac očito shvaća, za razliku od vladajuće elite, da vođenje vanjske politike nije posao za one sklone neutemeljenom optimizmu, oholosti i častohleplju, pa upozorava: “Teško se ne sjetiti 1914. godine, kada su se događaji nizali vlastitom logikom i ubrzali put u svjetski rat. Čast i ambicija uzimaju prednost pred razumom, koji je pak rob vjerskih i nacionalnih strasti. U današnjim previranjima vidimo pred sobom svijet bez reda…”
Ista priča
Dok Joschka Fischer sasvim jasno vidi što se događa, njemački ministar obrane Boris Pistorius, govoreći za njemačku televiziju ZDF, upozorio je da bi eto “mogla postojati prijetnja rata u Europi” pa bi bilo dobro povećati sposobnost njemačkih oružanih snaga i mora se izgraditi novi mentalitet koji prihvaća paradigmu da je rat moguć. “Moramo se naviknuti na ideju da bi u Europi mogla postojati prijetnja ratom”, rekao je Pistorius. To je taj izričaj geopolitičkog turbofolka kada u vanjsku politiku beskorisno ubrizgava emocije naroda i dok govori iz samog središta požara, upozorava da se nije dobro igrati šibicama jer bi se moglo nešto zapaliti. “Selo gori, a baba se češlja”, reklo bi se.
Dramatični slijed zbivanja daje naslutiti da na svjetskoj razini nastupa doba smjene povijesnih epoha. U plamenu ratova diljem svijeta kao sastavnih dijelova jednog razlomljenog, asimetričnog globalnog sukoba za životne resurse, kako i Joschka Fischer upozorava, ruši se stari međunarodni poredak, a novi se na razdjelnici sukoba vodećih svjetskih sila tek stvara. Stoljeće nakon uspostave Versajskog mirovnog poretka iz rovova Velikog rata i sedam desetljeća nakon završetka 2. svjetskog rata, koji ga je samo potvrdio i učvrstio čeličnom transatlantskom šakom narasle američke velesile, nastupilo je vrijeme njegove razgradnje. Što će nakon njega na prostorima Mackinderova geopolitičkog srca svijeta, Heartlanda kao središnje svjetske kopnene mase, nastati i odrediti budućnost Europe, Bliskog istoka, Afrike i Azije, obični smrtnici izvan labirinta političkih i financijskih vladara svijeta ne mogu spoznati.
No jedno je sigurno – u tom međuvlašću geostrateških poredaka, kao uvijek u povijesti, i sada nastupa vrijeme nestabilnosti, barbarizma, terora i ratova.
Programirane gospodarske krize dizajnirane za prelijevanje bogatstva iz mase slabijih fizičkih i državnih subjekata prema moćnijima u hranidbenom lancu silom nametnutog socijalnog darvinizma, ratovi koje je pokrenula Rusija u Ukrajini, u samom srcu Europe, kao i novi veliki bliskoistočni rat kakav svijet desetljećima nije vidio, potvrđuju slutnje da je pred vratima uistinu smjena povijesnih epoha, koja ni ovoga puta neće proći bez krvoprolića, gladi, progona i stradanja.
Socijalni darvinizam
Pred našim očima u plamenu i eksplozijama velikog rata u srcu Europe, ruskog rata u Ukrajini i novog velikog rata na Bliskom istoku između Izraela i Palestinaca, a time posredno i cijelog arapskog i muslimanskog svijeta na samom pragu Europe trese se stari europski i međunarodni poredak u svojim korijenima nastao iz versajskih nagodbi pobjednika 1. svjetskog rata, a novi nastaje u globalnom sukobu silnika koji polako razaraju i sam pojam međunarodnog prava i civiliziranih međunarodnih odnosa, pretvarajući ih u poprište obračuna zaraćenih bandi.
Predvođene najmoćnijim državama svijeta, one bez ikakvih skrupula kamatare i utjeruju pod svoje okrilje slabije države, a vojne intervencije izravno ili preko posrednika u drugim državama pod krinkom ispravljanja povijesnih nepravdi, zaštite nekog navodno ugroženog etničkog korpusa, humanitarnih intervencija ili pak tobožnje zaštite demokratskih prava naroda postale su pravilo, a ne iznimka. Kada međunarodni odnosi postanu toliko slični kriminalnoj sceni, a tijela UN-a korumpiranoj i gangovskim sklonostima podijeljenoj i nesposobnoj policiji, postaje razvidno da nastupa doba globalne preraspodjele moći i posljedično, vrijeme ekonomskog i vojnog nasilja.
Dosadašnji poredak međunarodnih odnosa toliko dugo je opstao zahvaljujući prije svega uspostavljenoj ravnoteži snaga između Istoka i Zapada na ratištima “hladnog rata” jer ni jednoj strani nije padalo na pamet unositi bilo kakvu nestabilnost u svoju interesnu sferu. Pad Berlinskog zida otvorio je put promjenama, a najmoćnije europske države, svjesne opasnosti odumiranja starog mirovnog poretka, odmah su ga krenule zamijeniti svojim novim mirovnim sustavom – pretvarajući Europsku ekonomsku zajednicu u Europsku uniju. Ona još za vodeće europske države nije postigla sposobnosti i karakter instrumenta koji može jamčiti sigurnosni sustav.
Kolaps sustava
Odatle toliko grozničava želja za njezinom centralizacijom i pretvaranjem u federalnu državu i širenje straha od mogućeg raspada, jer raspad ovakve Europske unije bio bi za vodeće europske države istovremeno i kolaps njihova sigurnosnog poretka u Europi.
Nastala praznina otvorila bi vrata međusobnim teritorijalnim prebijanjima računa iz prošlosti i jačanju separatizama u europskim državama, opasnosti širenja ratnih sukoba na europskom tlu i na kraju bi rezultirala direktnom intervencijom američke politike na uspostavljanju stabilnog poretka. Američka politička intervencija bila bi poniženje za europsku političku elitu, a veliko je pitanje bi li Amerikanci uopće odmah djelovali ili bi pustili da se Europa prethodno guši u vlastitoj nemoći.
Putin je preuzeo sve ono što Dugin govori
Destabilizacija jedne jedine točke na koju je još davne 1904. godine u svojem kapitalnom djelu “The Geographical Pivot of History” upozoravao britanski geopolitičar Halford Mackinder, koji je tvrdio da će svi budući veliki ratovi u Europi krenuti upravo sa središta euroazijske kopnene mase – istočne Europe, pokrenula je niz kauzalno povezanih kriza i ratova. Sumirajući svoju teoriju “Heartlanda”, 1919. godine Mackinder je definirao: “Tko vlada istočnom Europom, vlada Heartlandom (srcem svijeta), tko vlada Heartlandom, vlada Svjetskim otokom (euroazijska kopnena masa), a tko vlada Svjetskim otokom, vlada cijelim svijetom.”
Ruski rat u Ukrajini motiviran je željom za vladanjem istočnom Europom i Heartlandom, kao pretpostavkom sulude ideje o stvaranju novoga ruskoga carstva, što je pak u svojim djelima nedvojbeno definirao ruski geopolitičar, jedan od geopolitičkih turbofolkera novoga vala, Aleksandar Dugin, čije ideje je pak preuzeo Putin, iskreni obožavatelj kičastog, političkog turbofolka.
Upravo s te Mackinderove točke borbe za prevlast pokrenuta je serija ratova počevši od ruskoga rata u Ukrajini do ratova i kriza koje se postupno šire diljem svijeta. Upravo onako kako je svatko s imalo soli u glavi i hladnih emocija mogao i pretpostaviti. Samo su geopolitički i ratni optimisti bez pokrića mogli vjerovati u brzo razrješenje bilo čega.
Pokrenuti procesi ne mogu se zaustaviti
Geopolitički turbofolkeri u Europi nisu htjeli ni čuti da ratovi imaju svoju unutarnju logiku, svoj unutarnji život često neovisan o onima koji ih pokrenu. Ni onima na zapadu ni lunaticima u Kremlju, a ni onima na takozvanom globalnom jugu te spoznaje nisu doprle do centra odlučivanja. U njihovim doktrinama sve je jednostavno i dobro izračunato. To su ratni optimisti bez pokrića, ratni vođe kakvi su izazvali najviše tragedija kroz cijelu povijest.
Netko je nekoga pustio s lanca na najosjetljivijoj točki euroazijske kopnene mase – u istočnoj Europi. Sve dalje što se zbiva samo je oblik eskalacije ruskog rata u Ukrajini. Kao i rat Izraela protiv Hamasa i razaranje Gaze uz očito stradanje stanovništva koje po opsegu teško može ući u pojam kolateralne žrtve.
Rusi i njihovi zasad još neformalni saveznici, od kojih se ističu Sjeverna Koreja, Iran i Kina, nastavit će eskalaciju rata koji Rusi vode u Ukrajini i širiti ratna žarišta diljem svijeta. Nastavit će i sve bližu međusobnu vojnu suradnju, uključujući i razmjenu svih vrsta oružja, a lako je moguće i nuklearnog. Sjeverna Koreja i Iran, nastave li se ovi procesi, dobit će od Rusije još opsežniju pomoć u razvoju svojih nuklearnih programa.
Geopolitički šund igrači iz SAD-a i Europe na svojim računalima, čini se, nisu predvidjeli ovakav razvoj događaja. Oni čekaju smrt Putina i raspad Rusije, a dotle Moskva s Pekingom organizira novi vojni i politički blok i neće biti nikakvo iznenađenje ako se jednog dana oni formaliziraju. Geopolitički i ratni optimisti bez pokrića svih strana nastavljaju realizaciju svojih doktrina s puno zanosa i optimizma. Svi vjeruju u vojnu pobjedu, a posljedice su sve očitije – Svijet rata (World of Warfare) iz članka Joschke Fischera u ritmu geopolitičkog turbofolka.
Photo by Jakson Martins
