O frustraciji u Tel Avivu zbog neugodnog otklona Moskve najbolje svjedoči prošlotjedna izjava visokog dužnosnika vladajućeg Likuda Amira Weitmana za rusku televiziju RT. Tada je, vrlo gnjevno, između ostalog rekao: “Rusija će platiti za podršku izraelskim neprijateljima. Kada Izrael pobijedi, a sigurno će pobijediti jer smo mi jači, Rusija će platiti za podršku Palestincima koji žele počiniti genocid nad Židovima.”
Bliski istok ključa, a s njim, ubrzanim ritmom i cijeli svijet.
Prošlotjedni posjet američkog predsjednika Joea Bidena Izraelu vjerojatno znači i Pirovu pobjedu Izraela, ali i poraz politike njegove administracije.
Kada je Biden, umjesto da je na sastanku s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom pozvao na što brži završetak sukoba i uspostavu mira, de facto rekao kako su Palestinci sami raketirali svoju bolnicu u Gazi i da će SAD stajati uz Izrael u njegovoj borbi s Hamasom koliko god to bude potrebno – bilo je jasno kako je jednim jedinim potezom izgubio islamski svijet.
O tome najbolje svjedoče masovni prosvjedi koji su uslijedili u jordanskoj prijestolnici Ammanu i odluka jordanskog državnog vrha da otkaže Bidenov posjet koji je trebao uslijediti odmah nakon izraelskog. Kao obrazloženje nisu bili navedeni sigurnosni razlozi i pokušaji napada gnjevnih prosvjednika na američko veleposlanstvo, već je posjet otkazan zbog, kako je službeno priopćeno – otvorenog američkog svrstavanja uz Izrael.
Jordan je, inače, jedan od najvećih američkih partnera na Bliskom istoku uopće. Ali i država u koju su iseljeni milijuni Palestinaca nakon izraelsko-palestinskih ratova krajem 60-ih i početkom 70-ih godina dvadesetog stoljeća.
Biden je, tako, svoju turneju po regiji, u kojoj su Sjedinjene Države donedavno potpuno dominirale još od kraja hladnog rata, sveo samo na Izrael.
Plamen prosvjeda
Ništa čudno, jer masovni su se prosvjedi poput domino-efekta počeli širiti diljem regije. Zahvatili su Tursku, prije svega Istanbul, s izrazitim protuizraelskim i protuameričkim gnjevom demonstranata, egipatsku prijestolnicu Kairo, Jemen, u čijem se glavnom gradu Sani okupilo čak milijun ljudi koji su pritom zahtijevali da ih se pošalje u Gazu, u borbu za palestinsku stranu. Masovni su prosvjedi održani, naravno i u Iranu – s jednom ključnom razlikom: Teheran je jedini koji je službeno zaprijetio ratom Izraelu ako se nastavi, kako je naveo, njegov genocid nad Palestincima u Gazi, pri čemu je najavio i mobilizaciju čak tri milijuna vojnika.
Istodobno, masovni prosvjedi zbog izraelskih metoda razračunavanja s Hamasom u pojasu Gaze sve više zahvaćaju i europske gradove. U Ateni, na središnjem gradskom trgu, okupilo se više od 100.000 ljudi s palestinskim i grčkim zastavama, veliki protuizraelski prosvjed održan je i u katalonskoj prijestolnici Barceloni, jednako kao i u Londonu, dok su u Berlinu, nakon što je policija krenula u razbijanje propalestinskog prosvjeda, izbili neredi uz uporabu pirotehničkih sredstava i uništenja i oštećenja imovine – poput trgovina, automobila i sl.
Njemačka, zbog opterećujuće prošlosti i holokausta sada najviše otvoreno zauzima proizraelsku politiku dok neke druge europske prijestolnice, pa čak i Bruxelles, neovisno o tome što deklarativno podupiru Izrael, pozivaju izraelske vlasti na smirivanje stanja i poštovanje humanitarnog i međunarodnog prava.
Tako je kancelar Olaf Scholz Hamas prozvao nacističkom organizacijom i cijelu sadašnju problematiku izdigao na razinu one u Njemačkoj, uoči i tijekom Drugoga svjetskog rata. Primjerice, britanski BBC i dalje odbija Hamas nazivati terorističkom organizacijom, što je razljutilo izraelskog premijera Benjamina Netanyahua te je to predbacio britanskom premijeru Rishiju Sunaku na prošlotjednom sastanku u Jeruzalemu.
Masovni propalestinski prosvjedi zahvatili su i brojne američke gradove, poput New Yorka ili Houstona u Teksasu, brojne kalifornijske gradove, a prvi put, nakon poznatog prodora Trumpovih simpatizera u zgradu Kongresa na Capitol Hillu početkom siječnja 2021., u nju su prodrli i protuizraelski prosvjed održali i članovi i simpatizeri izvjesne američke liberalne židovske udruge koja se zalaže za uspostavu mira i suživota s Palestincima koji isto tako imaju pravo na svoju državu.
Oštro protiv
Organizacija islamskih zemalja sa sjedištem u saudijskom gradu Jeddahu oštro je osudila Izrael, ali i zapadne zemlje koje su mu dale “bianco ček” za sve što radi i da ostane “nekažnjen”. Saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman rekao je kako je izraelsko gađanje civila u Gazi gnjusan zločin, a o istoj su temi razgovarali i saudijski i iranski šefovi diplomacija.
Zanimljivo je da je i izraelski premijer Benjamin Netanyahu, poput svoga njemačkog kolege Scholza, tijekom spomenute zajedničke medijske konferencije s britanskim premijerom Sunakom pozvao cijeli svijet na borbu s “nacističkim Hamasom” onako kako je to bilo i u Drugome svjetskom ratu tijekom holokausta. Rekao je kako su i tada, kao i sada, na jednoj strani bile sile svjetla koje su pobijedile sile tame.
Ova je usporedba blago rečeno kontroverzna: visoke žičane i betonske ograde, obustave isporuka vode, struje, goriva, hrane, lijekova, gađanje civilnih objekata – sve to upravo sada gledamo i u Gazi – ali od “sile svjetla”. S obzirom na to da je površina Gaze svega 365 četvornih kilometara i da je u njoj zgurano dva milijuna ljudi – ona i u doslovnom smislu te riječi izgleda kao veliki koncentracijski logor.
Osim toga, u Drugome svjetskom ratu među silama svjetla o kojima govori Netanyahu bili su i SSSR i Kina, a danas se oni među “silama svjetla” sve češće svrstavaju među “sile tame”.
Ruska i kineska politika sve brže i sve usklađenije osuđuju izraelsku politiku prema Palestincima i njegovu vojnu operaciju u Gazi, te zahtijevaju rješenje palestinskog pitanja u skladu s davnom UN-ovom odlukom o stvaranju dviju država – izraelske i palestinske. Isto je 19. listopada na sastanku s egipatskim premijerom rekao osobno i kineski vođa Xi Jinping, nakon što je to Putin već učinio.
Štoviše, obje zemlje na sve veću stratešku razinu podižu i svoje odnose s Iranom, što za Izrael postaje frustrirajuće.
Potpuna izolacija
Naime, čini se da islamski svijet dobiva dva nova moćna partnera. Jer i Moskva i Peking se sve brže udaljavaju od Izraela koji je već ranije bio “prisiljen” potpuno stati uz bok američke vanjske politike i učiniti otklon od svojih dotadašnjih istovremenih partnerskih odnosa i s Rusijom i Kinom. Upravo je simbolom takve politike bio sam Netanyahu, koji se često i osobno sastajao s Vladimirom Putinom shvaćajući važnost i utjecaj Moskve na Bliskom istoku, poglavito kada utjecaj SAD-a u regiji ubrzano slabi, dok je s Kinom planirao i velike gospodarske i investicijske projekte, uključujući čak i one u sferi naoružanja. Ali to je sada završena priča.
Izraelu u novonastalim okolnostima prijeti potpuna izolacija u moru arapskoga svijeta bez obzira na svu pragmatičnost njegovih vođa koji će teško moći ignorirati ovo što se sada događa u Gazi i posljedično potpuno oslanjanje na SAD, gdje je utjecaj židovskih organizacija na američku politiku golem.
Zapravo je to vrlo rizična politika koja prijeti pretvaranjem Izraela u bliskoistočnu Ukrajinu, gdje Kijev u koordinaciji s Washingtonom od trenutka ruske invazije poziva cijeli svijet na kažnjavanje Moskve i zajedničku borbu protiv Rusije do njezina strateškog poraza.
Isto sada čini i Netanyahu, koji je, u inače dosad ideološki vrlo podijeljenom izraelskom društvu uspio stvoriti konsenzus uspostavom vlade nacionalnog jedinstva. On namjerava brutalnu terorističku akciju Hamasa sada iskoristiti za rješavanje silom svih izraelskih problema i ostvarenje svih ključnih nacionalnih interesa, prije svega onih vezanih uz palestinsko pitanje prema njemu odgovarajućim uvjetima. Nije isključen ni obračun silom i s drugim organizacijama i cijelim državama u regiji s kojima Izrael ima neprijateljske odnose.
Izraelska brutalnost
Poput Ukrajine, i Izrael u svoj rat na svoju stranu želi uvući i cijeli svijet, svjestan da ga samostalno ne može dobiti. Drugim riječima, brutalni Hamasov teroristički napad 7. listopada za Izrael je postao casus belli.
U tu svrhu dobiva snažnu vojnu pomoć iz SAD-a. Biden nakon izbora novog predsjednika Kongresa namjerava izdvojiti čak 100 milijardi dolara pomoći u istom paketu za Izrael, Ukrajinu i Tajvan, a što mora odobriti Zastupnički dom, gdje većinu imaju republikanci. Rekao bih da je to Bidenov lukavi potez jer su republikanci, koliko se god sve više opirali pomoći Ukrajini, najviše privrženi baš Izraelu. Budući da je novac izdašan, postoji šansa da uz ona za Izrael prođu i sredstva za Ukrajinu i u jednom paketu.
Drugim riječima, i Izrael i Ukrajina ubrzano se naoružavaju sa sličnom zadaćom osiguranja ključnih američkih interesa.
Zato bih rekao da su obje postale žrtve strateških promašaja američke politike, jer one Washingtonu sada služe za “ispravljanje krivih Drina” njegove strateške kratkovidnosti koja je svijet i SAD dovela u stanje u kojemu se sada nalaze.
I tu dolazimo do ključnog momenta: svijet je spreman podržati Izrael u borbi protiv terorizma, ali za ostale ciljeve duboko je podijeljen, i ovoga puta na združeni Zapad i na tzv. Globalni jug.
Na sastanku Organizacije turkofonskih zemalja – predvođenih naravno Turskom, održanom u petak, najoštrije je osuđen Izrael i pozvana međunarodna zajednica na uspostavu neovisne palestinske države.
Ali za Izrael je najneugodniji gubitak Rusije. Iako ni Moskva ne podržava Hamas ni Islamski džihad koji djeluju unutar Palestinske samouprave te se i dalje formalno zalaže za nastavak partnerskih odnosa s Tel Avivom, ona, za razliku od vremena nakon uspostave Ruske Federacije kada gotovo nikada nije oštro osuđivala izraelske vojne ili kažnjeničke operacije prema Palestincima, to sada čini. Osuđuje izraelsku brutalnost, traži prekid rata i rješenje palestinskog pitanja u skladu s međunarodnim pravom, tj. spomenutom odlukom UN-a o uspostavi palestinske države.
Proračunati čin
Osim toga, Rusija ima velik utjecaj u susjednoj Siriji i ondje ima raspoređene svoje vojne snage, a važan utjecaj ima i na Iran kojeg uvijek može primiriti ako bi zatrebalo radi deeskalacije opasnog stanja. I to je Netanyahu uvijek dobro znao i time se rukovodio u politici s Moskvom.
O frustraciji u Tel Avivu zbog neugodnog otklona Moskve najbolje svjedoči i prošlotjedna izjava visokog dužnosnika vladajućeg Likuda Amira Weitmana za rusku televiziju RT. Tada je, vrlo gnjevno, u eter između ostalog rekao: “Rusija će platiti za podršku izraelskim neprijateljima! Kada Izrael pobijedi, a sigurno će pobijediti jer smo mi jači, Rusija će platiti za podršku Palestincima koji žele počiniti genocid nad Židovima.”
O polarizaciji svijeta na “zlatnu milijardu” i “globalne većine”, najbolje svjedoči i prošlotjedni, treći međunarodni forum “Jedan pojas, jedan put” održan u kineskoj prijestolnici Pekingu. Ondje su Kinezi, kako su to prenijeli utjecajni američki mediji, ispred ruskog predsjednika Putina “prostrli crveni tepih” i iskazali mu najveću čast usprkos činjenici da je Međunarodni kazneni sud – ICC, sa sjedištem u Haagu, za njim još početkom godine raspisao tjeralicu na temelju koje bi ga sve zemlje, ako stupi na njihov teritorij, odmah trebale uhititi i izručiti tom sudu. Osim toga, pojedini zastupnici američkog Senata uoči Putinova dolaska u Peking javno su, s govornice Senata, upućivali apele kineskom državnom vrhu da se Putinu ne iskazuje pretjerana pozornost i da se Kina što više distancira od Rusije jer to može štetiti kineskim ambicijama i suradnji sa SAD-om.
Ni jedno ni drugo, naravno, nije se dogodilo pa je Putin, kojemu je ovo, nakon Kirgistana, bilo prvo službeno putovanje u inozemstvo od raspisivanja navedene tjeralice, bio “glavna zvijezda” među visokim izaslanstvima više od 130 zemalja svijeta koje su na forumu sudjelovale. Od planiranih 35 minuta Putinova razgovora s kineskim vođom Xijem Jinpingom, njihov je sastanak u najužem formatu trajao čak 3 sata i 15 minuta.
Uvlačenje u rat
U međuvremenu su visoka izaslanstva dviju zemalja dogovarala brojne poslove i potpisivala ugovore, poput onog o rekordno velikom kineskom uvozu ruskih žitarica ili pak o stvaranju zajedničkog fonda za razvoj zrakoplovne industrije većeg od milijarde dolara.
Naravno da su dvojica čelnika najviše razgovarala o širokoj geopolitičkoj slici svijeta koji doslovno puca po šavovima, a najviše o novoj bliskoistočnoj krizi i stanju u Izraelu i oko njega.
Istodobno, ruski ministar vanjskih poslova u Pjongjangu je razgovarao sa sjevernokorejskim vođom Kimom Jong-unom o intenziviranju svekolike suradnje između dviju država nakon što je potonji prije samo mjesec dana boravio u šestodnevnom službenom posjetu Rusiji.
Kako god bilo i o čemu god da su razgovarali kineski i ruski vođe, dvije su vijesti strateškog vojnog karaktera uskoro odjeknule iz Moskve. Prva je da je ruski parlament, nedugo nakon što je to kao mogućnost na Valdajskom debatnom klubu najavio Putin, zbog američkog sve većeg uvlačenja u ukrajinski rat, suspendirao ugovor sa SAD-om o zabrani obavljanja nuklearnih pokusa, što može imati dalekosežne sigurnosne posljedice u smislu širenja nuklearnog oružja u svijetu, na što ovih dana upozoravaju i brojni američki i ruski analitičari.
Druga je vijest da je Vladimir Putin odmah nakon povratka iz Pekinga dao naredbu za početak stalnog patroliranja ruskih borbenih zrakoplova MiG-31 naoružanih hiperzvučnim raketama “Kinžal” nad Crnim morem. To je učinio, kako je sam rekao, zbog naglog pogoršanja sigurnosnog stanja na Bliskom istoku.
Najsigurnija opcija za Bidena i sprečavanje ubrzane erozije američko-islamskih odnosa bila bi da on na neki način prisili Izrael na formiranje palestinske države, što se traži i u UN-u. Iako će do toga biti još dalek put, izjave obiju strana u tome smislu sigurno bi pridonijele smirivanju uzavrelih strasti. Osim toga, siguran sam da je takvo, konačno razgraničenje, puno bolja opcija i za Izrael u smislu same njegove opstojnosti u okruženju u kojem se nalazi.
Globalni kaos
Bolje mu je imati dobre odnose s velikim i sve moćnijim susjedima nego ne znam kakva jamstva drugih država, ma kako se one zvale, uz zavadu sa svima oko sebe.
Kada se sve izglednijem globalnom kaosu doda i vijest da je u Pekingu prošlog tjedna održan sastanak mađarskog premijera Viktora Orbana i ruskog vođe Vladimira Putina i da je zbog toga američki veleposlanik u Budimpešti sazvao sastanak veleposlanika NATO saveza smatrajući Orbanovo ponašanje nedopustivim – vidljivo je da je komedija završila i da počinje tragikomedija.
Uskoro će završiti i komedija u kojoj visoki dužnosnici Europske unije i ključnih zemalja članica još rado hodočaste u Peking tražeći modalitete nastavka gospodarske suradnje s Kinom u onim okvirima koje im dopuštaju Sjedinjene Države.
Naime, Kina je u petak uvela ograničenja na izvoz ključnih triju proizvoda grafita, nužnih za proizvodnju baterija za električne automobile. Njihovi najveći kupci su SAD, Japan, Južna Koreja i Indija.
Kako ne bi bilo zabune, ova kineska odluka uvedena je samo nekoliko dana nakon što su Sjedinjene Države uvele nova ograničenja na izvoz mikročipova u Kinu iz straha da ih Peking ne iskoristi za razvoj svojih raketnih projektila. Istodobno je Europska unija najavila razmatranje uvođenja carina na uvoz kineskih električnih automobila, navodno zbog nepoštene konkurencije s obzirom na državne subvencije za kineske proizvođače.
Prava istina krije se u činjenici da Kina trenutačno proizvodi više električnih automobila nego SAD i EU zajedno. A to je jedno od glavnih područja na kojem dominaciju u budućnosti žele ostvariti američki i europski proizvođači. Ključni zapadni stratezi zato su i pokrenuli skupu revoluciju prelaska s fosilnih na obnovljive izvore energije. Sada im plodove te revolucije želi ukrasti netko drugi.
Viši ciljevi
Hoće li zapadne sankcije uspjeti osigurati da ti plodovi primarno ostanu u njihovim rukama, vidjet ćemo. Ali ne jednom se u ovih nekoliko godina pokazalo kako se u ime “viših ciljeva” i geopolitičkih interesa rado “režu grane” na kojima počivaju i cijele ekonomije. Što će se iz toga izroditi, samo Bog zna.
Ali ono što se već sada sa sigurnošću može iščitati je sljedeće: svi su scenariji napisani, sve kulise postavljene, a glumci pronađeni, pa globalni kaos može početi. On teško može biti upravljiv s toliko suprotstavljenih interesa i još više ubojitog oružja u igri. Stvari su jednostavno otišle predaleko.
Globalni kaos može početi: Stvari su jednostavno otišle predaleko
Zato se ovog puta varaju oni koji uvijek misle da sve kontroliraju i da će i nakon ove kataklizme ostati neokrznuti.
Možda, što uopće nije isključeno, čak i svjesno idu na sve ili ništa u očuvanju svojih privilegiranih pozicija. Jer dosadašnje prokušane metode zastrašivanja protivnika više ne daju ploda.
Zbog prevelikih stvari u igri više se nitko ne može povući – sve da to i hoće. U tome se i krije sva opasnost, jer poraženih u sukobu nuklearnih sila ne može biti. Preciznije, poraženi bismo bili svi.
