Ruske specijalne postrojbe zbog lošeg su vodstva, nedostatka dočasničkog kadra i pogrešnog načina njihove upotrebe u ruskome ratu u Ukrajini gotovo desetkovane.
Rusi su posljednjih desetljeća, posebice u reformi oružanih snaga 2008. i 2009. godine, mnogo uložili u izgradnju i jačanje specijalnih postrojbi. Moskva je stavila naglasak na profesionalne snage sposobne za vođenje posebnih operacija. One su se dokazale u napadu na Ukrajinu 2014. godine, kada je zauzet Krim, kao i u Siriji, gdje su predstavljale oslonac ruske vojne prisutnosti i zaštite Vlade u Damasku.
No u ruskoj invaziji na Ukrajinu, pokrenutoj u veljači 2022. godine, doživjele su teške gubitke, izgubile mnoge bitke i u ovom su trenutku gotovo desetkovane. Rezultat je to ukrajinskoga otpora ruskoj agresiji, kao i neuspjeha vođenja ruskoga rata, zbog čega su zapovjedništva bila prisiljena elitne specijalne postrojbe koristiti na neodgovarajući način i davati im zadaće za koje nisu namijenjene. Najčešće su zbog velikih gubitaka drugih postrojbi ubacivane u borbu kao obično pješaštvo i nerijetko su slane u pogubna napadna djelovanja u vidu neorganiziranih juriša. Rezultat su njihovi teški gubici i zbog specifične profesionalne obuke nemogućnost njihova oporavka za dulje vrijeme. Interventna uključivanja mobiliziranih vojnika u njihove redove u pokušaju obnove postrojbi nisu dala pozitivne rezultate.
Minska polja
Pokazalo se tijekom ruskoga rata u Ukrajini da uvođenje specijaliziranih postrojbi u borbena djelovanja koja ne odgovaraju njihovoj namjeni, obuci i ustroju može dovesti do katastrofalnih posljedica. Također je rat pokazao da vojska, kao i uvijek u modernim ratovima, ovisi o dočasničkom kadru, a njegov nedostatak od početka rata bio je prisutan jednako i u ruskim specijalnim postrojbama kao i u svima drugima.
Na samome početku ruske invazije, kojoj je cilj bio rušenje ukrajinske vlade i postavljanje marionetske te uništenje glavnine ukrajinskih oružanih snaga, ruske specijalne postrojbe prve su udarile, ali su prve i pretrpjele katastrofalne gubitke. Već u startu nisu uspjele osigurati ključne pozicije u zoni Kijeva kako bi se omogućilo desantiranje ruskih snaga. U nastavku rata slom ofenzive na Kijev i produljeni otpor u Mariupolju koštali su ruske snage gubitka vrijedne tehnike i desetaka tisuća vojnika. Pritom su ruske elitne jedinice osjetile najveći teret neuspjeha svoga zapovjedništva. Više puta su se našle u ulogama koje nisu odgovarale njihovim mogućnostima.
Rusko mornaričko pješaštvo ubačeno je u borbu na samom početku rata. Od elitnih postrojbi poput 40. i 155. brigade mornaričkoga pješaštva očekivalo se mnogo, no na zaprepaštenje Kremlja, u posljednjih godinu i pol dana više puta nisu uspjele ostvariti ofenzivne zadaće koje su im povjerene. Tako je 155. brigada doživjela katastrofalne gubitke i neuspjeh u Vuhledaru, gdje je pod zapovjedništvom generala Muradova brigada s više od pet tisuća marinaca i 130 tenkova i oklopnih transportera gotovo uništena za manje od tjedan dana dok je pokušavala ovladati Vuhledarom.
Uletjeli su u gusta minska polja koja je ukrajinska vojska postavila u blizini grada, dočasnika gotovo nisu imali, a u međuvremenu su bili popunjeni ročnicima, što je uz promašeno zapovijedanje dovelo do katastrofalnih gubitaka. Ta 155. brigada mornaričkoga pješaštva stoga je tijekom dosadašnjeg ratovanja u Ukrajini rekonstruirana ni manje ni više nego osam puta.
Specijalne postrojbe vojne obavještajne službe (GRU), takozvani Spetsnaz, koje se smatraju elitnim ruskim postrojbama za posebne zadaće, također su pretrpjele teške gubitke u Ukrajini i gotovo su desetkovane, i to ponovno, kao i u slučaju mornaričkoga pješaštva, iz istog razloga. Zbog velikih gubitaka regularnih ruskih trupa elitne postrojbe Spetsnaza, obučene za zadaće u neprijateljskoj pozadini u manjim formacijama u cilju prikupljanja obavještajnih podataka i izvođenja diverzijskih udara, korištene su kao obične pješačke postrojbe. U takvim zadaćama Spetsnaz je zbog svoje specifične namjene i obuke koja je u tim postrojbama provedena jednostavno izgorio. Prema obavještajnim podacima ukrajinskih i zapadnih snaga, od 900 pripadnika Spetsnaza raspoređenih na početku invazije na Ukrajinu, samo ih je 125 ostalo operativno sposobno. Ostali su poginuli ili su ranjeni.
Na jednak način rusko vrhovno zapovjedništvo koristilo je i specijalne padobranske postrojbe poznate kao VDV. Padobranci iz tih postrojbi intenzivno se koriste u ruskoj propagandi i videozapisima kojima se potiče novačenje. Od njih se očekivalo da zauzmu ključne prednje položaje kako bi onesposobili vodstvo ukrajinskih oružanih snaga. Na užas Kremlja, razvikana aura nepobjedivosti VDV-a razbijena je u Ukrajini, a postrojbe su pretrpjele kataklizmičke gubitke.
Žestok otpor
Prva katastrofa koja je pogodila VDV dogodila se u zračnoj luci Hostomel na samom početku rata. Pokušaj osiguranja mostobrana za desantiranje u zračnoj luci nije uspio, a ruski padobranci su se u nastalom kaosu među ruskim postrojbama koje nisu uspijevale postići ciljeve u Kijevu pogubili i pretrpjeli velike gubitke. U jednomjesečnoj bitki kod Hostomela padobranci nisu izgubili samo ljudstvo nego i borbena sredstva poput borbenih vozila pješaštva BMD-a i helikoptera. Zapovjednik 331. padobranske pukovnije, pukovnik Sergej Suharev, bit će jedan od prvih ruskih zapovjednika poginulih u Ukrajini.
Nakon žestokog otpora u regiji Kijeva ukrajinska vojska također je nanijela teške gubitke ruskim padobrancima u Donjeckoj oblasti i na desnoj obali Hersona prije nego što je grad oslobođen. Prema procjenama zapadnih obavještajnih službi, VDV je od 30 tisuća angažiranih vojnika pretrpio 50 posto sanitetskih gubitaka.
Gubitak tisuća ruskih specijaliziranih vojnika daje vidljiv učinak na bojnome polju u Ukrajini i, sasvim je sigurno, degradira ruske vojne aktivnosti. Bit će potrebno nekoliko desetljeća da Rusi ponovno osposobe specijalne profesionalne postrojbe, a uključivanje ročnika u njih i mobiliziranih vojnih obveznika ne može dati rezultate.
U svakom slučaju, pouka rata u Ukrajini je da uvođenje specijalnih postrojbi u nepoznate uloge može dovesti do katastrofalnih posljedica, kao i zapostavljanje dočasničkog kadra.
