Mnogi su barem jednom u životu čuli priču o tome kako je Partizan izgubio utakmicu Lige prvaka protiv Dinama u Zagrebu 1997. godine već u tunelu prije izlaska na Maksimir. Pričale su o tome više puta legende poput Silvija Marića, Krune Jurčića, Marka Viduke, ali zašto su je izgubile? Da, malo i zbog urlika koje je u neposrednoj blizini “crno-belih” proizvodio Goca Jurić, ali većim dijelom zbog onog što ih je čekalo jednom kada promole glave iz tunela. Zbog navijača, dakako.
Kad već spominjemo “crno-bele”, još jedna “crno-bijela” europska momčad ovih dana je ušla u fokus javnosti, i to iz istog razloga kao Dinamo onomad. A to je, Newcastle. Ekipa sa sjevera Engleske, iz prema mnogima najdepresivnijeg većeg grada na sjeveru Velike Britanije, Newcastlea, igrala je utakmicu Lige prvaka protiv PSG-a. I rastavila ih je na jednostavne faktore. Tko je pratio Newcastle protekle sezone znat će da je to momčad s kojom nema šale i koja nije zalutala u Ligu prvaka. Newcastle nema zvjezdanu ekipu, nema elitnog trenera, nema superskupe superzvijezde, ne igra Bog zna kakav očaravajući nogomet, ali ima prednost u gotovo svim utakmicama. Kako? Zbog navijača.
Navijači nemaju utjecaja?
PSG je velikim dijelom izgubio utakmicu jer bi na gotovo svaki kontakt s loptom cijela tribina stvarala zaglušujući zid buke koji bi se svaljivao prema terenu. Isto tako, na svaki jači pressing ili bolji start igrača Newcastlea tribinama su se orili urlici i krici. Newcastle je letio, igrači su bili krvoločni, nabrijani, i još su k tome cijelu utakmicu tražili još adrenalinske injekcije s tribina. Velikim dijelom, zbog toga su i dobili utakmicu.
E sada, mislite da lupetamo kada kažemo da navijači imaju ogroman utjecaj na razvoj utakmice? Mislite da je svejedno jesu li tamo ili nisu? Mislite da su igrači, čak i oni najelitniji, najistreniraniji, indiferentni na to što se zbiva na tribinama tijekom utakmice? Evo pa se uvjerite i sami kako je to izgledalo na utakmici Newcastlea i PSG-a pa procijenite ima li utjecaja. U slučaju da niste vidjeli rezultat, završilo je 4:1 u korist Engleza.
Every tackle celebrated like a goal!
pic.twitter.com/xZjWcQYHpv
— EuroFoot (@eurofootcom) October 6, 2023
Kazališna publika
Elem, okrenimo se mi sada Hrvatskoj i bacimo se na ono što već dulje vrijeme prolazi ispod radara, a to je navijanje na utakmicama reprezentacije. Na utakmici s Turskom u Osijeku vidjeli smo jednu od uvjerljivo najgorih atmosfera punog stadiona u novijoj povijesti hrvatskog nogometa. Kazališna atmosfera od prve do posljednje minute, pjesme su se mogle čuti samo s razglasa, komentator utakmice je u više navrata zazivao navijače da se malo probude i žalio se na indisponiranost. Nećemo pretjerati ako kažemo da je neki put vatrenija atmosfera na lokalnim kvartovskim malonogometnim turnirima nego što je bila ova na Opus Areni u Osijeku.
“Mi Hrvati” smo očito malo zakazali, zaboravili koga smo došli gledati. Gledali ste vjerojatno svi Gladijatora s Russelom Croweom. E pa još tada je publika imala naviku iz petnih žila bodriti svog šampiona sve do njegove smrti. Mi imamo višestruke šampione s medaljama svjetskih prvenstava, a na tribinama je atmosfera bila kao na utakmici, neka se nitko ne naljuti, Lokomotive i Rudeša.
Bilo da Hrvatska igra u Splitu, Rijeci, Zagrebu, sada evo i Osijeku, teatarska situacija na tribina je gotovo ista. Pa zašto, majku mu? OK, bilo je razumljivo da se dio navijača durio jer je Zdravko Mamić svojedobno “privatizirao” HNS pa su zbog toga bojkotirali utakmice. Ta su vremena odavno prošla, Mamića više nema i boli ga ona stvar za reprezentaciju, kao i za navijače. Na koga se sada dure ti navijači? Dakako, govorimo tu o Torcidi i dijelu BBB-a. No, sve i da njih eliminiramo iz jednadžbe, to jest, oni su se sami eliminirali, ostaje pitanje što je s ostalima?
Zašto dolazite na utakmice?
S transparenata na tribinama se jasno vidi da navijači na utakmice dolaze odasvud, iz BiH, iz ostatka dijaspore koje je bliže Hrvatskoj, mogu se dakako vidjeti i natpisi podrške iz svih dijelova Hrvatske. No, što je s navijanjem? Za dijasporu još i možemo razumjeti da možda ne znaju riječi domaćih pjesama, ili da nisu u toku oko toga koji je poklič sada hit, kad se više ne smije arlaukati ZDS, ali stadioni su puni, kakti, domaćih navijača koji cijelu utakmicu šute i nijemo gledaju utakmice.
Navlače se dresovi, stavljaju oni, da prostite, idiotski šeširi, maše se zastavama, ali sve nijemo. Jasno, ne moraju biti kao oni Newcastleovi, ali čemu dolazak na utakmicu ako nemaš potrebu navijati za momčad, navijati vokalno, onako kako to rade Englezi i sav normalan navijački svijet? Zašto se loče i pjeva po ulicama prije utakmice, a utakmica se šutke gleda? Pa valjda tu atmosferu poneseš sa sobom na tribinu, ne? Ne, očito.
Umjesto novih stadiona, razglas
Da, gledali smo lošu Hrvatsku na terenu. Rekao je to i Zlatko Dalić nakon utakmice, i nema amnestije. Ali za potpunu katastrofu zaslužni ste “Vi Hrvati” koji pohodite na te utakmice. Pred vama ne igraju reprezentativci Finske, Slovenije, Latvije ili neke druge nogometno netrofejne nacije, već igraju Hrvati, aktualni treći i ranije drugi na svijetu. Ne moraju Torcida i BBB dolaziti na tribine, ali zar se ostatak navijačkog tijela ne može pobrinuti za malo bolju krvnu sliku na tribini?
Zazivala se izgradnja novih stadiona, obećavala se ogromna posjećenost i luđačko navijanje jednom kada Hrvatska bude imala lijep, moderan, ugodan stadion. Eto ga sad u Osijeku, lijep, moderan, ugodan i ispada na kraju, anemičan. Pa ne trebaju onda Hrvatskoj nacionalni stadioni, ne treba se rušiti Maksimir, ne treba renovacija Poljuda, ne treba nova Kantrida, bolje da se neka sitna lova uloži u jači i kvalitetniji razglas i da se tijekom utakmica puštaju nasnimljeni zvuci iz nekih starih dobrih vremena. Publika, da to je zapravo pravi termin, publika, a ne navijači, bi tada sačuvala svoje grlo, ne bi morala čak ni ustajati, a s razglasa bi se orile budnice i davorije, samo s “beep” zvukom kada krene ZDS, na to se treba paziti.
Foto : Zoran / TV Wien