Početkom mjeseca, 6. i 7. rujna, u Bukureštu je održan osmi sastanak na vrhu Inicijative triju mora, a kako je i Republika Hrvatska članica, štoviše i osnivačica Inicijative, na njezinu summitu sudjelovao je i hrvatski premijer Andrej Plenković.
Vrativši se iz Rumunjske, na sjednici Vlade 8. rujna premijer je svoje ministre i javnost podsjetio “da je riječ o inicijativi koju su 2016. pokrenule Poljska i Hrvatska”.
“Na poslovnom forumu u okviru Inicijative sudjelovalo je više od tisuću sudionika iz brojnih zemalja, od kojih i dvadesetak hrvatskih gospodarstvenika”, rekao je premijer otvarajući 248. sjednicu Vlade.
“Razgovarali smo o energetskim i prometnim projektima, projektima digitalizacije i investicijama u ove zemlje. Vodimo računa da je oko trećine ukupne hrvatske trgovinske razmjene upravo s ovim zemljama sudionicama”, istaknuo je premijer Plenković i dodao kako je tijekom boravka u Rumunjskoj održao i nekoliko važnih bilateralnih susreta, između ostalih i s posebnim izaslanikom predsjednika SAD-a za klimatska pitanja Johnom Kerryjem, potpredsjednicom Vlade Ukrajine Julijom Sviridenko te rumunjskim predsjednikom Iohannisom i premijerom Ciolacuom. (vlada.gov.hr)
Puna usta hvale
O čemu je Plenković govorio u Bukureštu, izvijestila je HINA. “Države i kompanije moraju se prilagoditi ‘tektonskim promjenama’ nakon ruske agresije na Ukrajinu i pojačati energetsku, prometnu i digitalnu suradnju”, rekao je hrvatski premijer.
“Ovih dana slušali smo koliko su ekonomski, prometni i energetski tokovi izmijenjeni posljednjih 18 mjeseci. I čini se da nisu samo izmijenjeni privremeno, već i strukturno, što zahtijeva prilagodbu država i kompanija.”
Za Inicijativu triju mora i Hrvatsku kao njezinu članicu, po svemu sudeći, osmi summit u Bukureštu bio je više nego business as usual. Pridružila joj se Grčka s Egejskim morem (pa je tako de facto postala Inicijativa četiriju mora), status partnerske zemlje Inicijative uz Ukrajinu dobila je i Moldavija, a zahvaljujući “snažnoj predanosti i uključenosti Sjedinjenih Država Inicijativa ima i transatlantsku dimenziju” (Plenković).
Neovisni analitičari, međutim, Inicijativu triju mora vide sasvim drukčije: kao propali projekt koji nije moguće spasiti, kao napor koji ni približno ne ostvaruje ciljeve koje si je postavio, kao pokret koji članice održavaju na životu tek formalno, koji nema pravog lidera ni stvarnog međunarodnog utjecaja, ali ni hrabrosti da se raspusti. Ako je tako, zašto je Hrvatska još njegova članica, zašto na njega troši novac svojih poreznih obveznika?
Inicijativu triju mora, udrugu 11 bivših sovjetskih satelita i Austrije na istočnoj periferiji Europe u trokutu koji čine Sjeverno, Crno i Jadransko more, prije petnaestak godina pokrenuli su Poljaci, preciznije poljski predsjednik Andrzej Duda u svojem inauguralnom govoru, ali da Poljska ne bi djelovala kao hegemon, za suosnivačicu su pozvali Hrvatsku i prvi summit u kolovozu 2016. održali u Dubrovniku, što je tadašnja hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pametno svesrdno prihvatila. Tek je drugi susret na vrhu održan u Varšavi.
“Dubrovački forum” usvojio je deklaraciju kojom su države u zemljopisnom trokutu koji čine tri mora dale političku potporu konkretnim prekograničnim krupnim projektima, procijenjenima ukupno na 50 milijardi eura, za povezivanje srednje i istočne Europe u energetici, transportu i digitalnim komunikacijama, te pozvale zainteresirane države i tvrtke iz cijeloga svijeta da im se pridruže. Ni taj prvi forum nije prošao bez jasnog iskaza geopolitičkih interesa Kine i Sjedinjenih Država.
Ugledni gosti
Na drugom summitu Inicijative u lipnju 2017. u Varšavi sudjelovao je i tadašnji američki predsjednik Donald Trump i organiziran je poslovni forum Inicijative, a na trećem susretu na vrhu, također u Bukureštu, u rujnu 2018., kada su među gostima bili i predsjednik Europske komisije, njemački ministar vanjskih poslova i američki ministar energetike, utemeljen je Investicijski fond Inicijative triju mora.
Tada još hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović rekla je kako Inicijativa “pokazuje da se podjele između stare i nove Europe konačno mogu izbrisati”. Tadašnji, a i današnji predsjednik Rumunjske Klaus Iohannis zatražio je potvrdu za 40 prioritetnih projekata, a predsjednica Grabar Kitarović sa sobom je u Bukurešt donijela popis od 11 hrvatskih projekata vrijednih 1,78 milijardi eura. Na popisu su bili LNG terminal na Krku, Jonsko-jadranski plinovod, Luka Rijeka, nova pruga kroz Rijeku, širokopojasni internet… Hrvatska je predložila i gradnju autoceste Trst – Rijeka, ali su Slovenci stavili veto.
Do danas se, međutim, kako piše londonski think-tank Emerging Europe posvećen srednjoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi te Kavkazu, od tih projekata u sklopu Inicijative ostvarilo vrlo malo, gotovo ništa. No povijesna i geopolitička priča koja se vezuje za današnju Inicijativu triju mora svejedno je silno zanimljiva.
Tijekom cijeloga 20. stoljeća javljale su se brojne inicijative za povezivanje zemalja između Baltika i Crnoga mora, piše na portalu Emerging Europe Alexandr Vondra. Premda su se razlikovale po značenju i obuhvatu, dvije su im stvari bile zajedničke: prva, svima je bila namjera zaštita manjih i slabijih država od susjednih sila, i druga, obično su propale.
Za Drugoga svjetskog rata poljska vlada u egzilu na čelu s Wladyslawom Sikorskim predložila je stvaranje poljsko-čehoslovačke konfederacije.
Sovjetsko ne
Plan su podržali Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države, ali mu se oštro usprotivio Sovjetski Savez. Nakon trogodišnjih pregovora čehoslovački predsjednik u egzilu Edvard Beneš podlegao je pritiscima Josefa Staljina i obustavio razgovore. Na Balkanu, sličan plan za stvaranje federacije Grčke i Kraljevine Jugoslavije, koji je podupirao Churchill, također je doživio neuspjeh. Nedugo potom Poljska, Čehoslovačka i Jugoslavija postale su dijelom sovjetskoga bloka i svi napori za regionalnu integraciju su zamrznuti.
Završetak hladnoga rata pružio je priliku za oživljavanje regionalne kooperacije. Pod vodstvom ministra vanjskih poslova Giannia De Michelisa, odnose u srednjoj Europi nastojala je organizirati Italija pa su 1989. četiri države s obje strane “željezne zavjese” uspostavile Quadragonalu. Pravi interes Italije bio je da srednju Europu okrene na jug i uspostavi ravnotežu s rastućim njemačkim utjecajem. Međutim, balkanski ratovi i prenaglo širenje grupe, koja se danas naziva Srednjoeuropska inicijativa, završili su stvaranjem foruma od 18 država bez smislene svrhe. Italija je pokušavala nešto čemu nije bila dorasla.
No 1991. Poljska, Čehoslovačka i Mađarska osnovale su Višegradsku skupinu, vjerojatno danas najdjelotvorniji regionalni forum. Sve te pothvate, međutim, nadjačali su učinci širenja na istok Europske unije i NATO-saveza i sve bivše komunističke države željele su se brzo povezati sa Zapadom, a međusobne su im komunikacije ostale tragično nerazvijene.
U međuvremenu se na europskom istoku pojavila i Kina sa svojim megaprojektom Put i pojas ili Novim putom svile, ali je Europska unija i nju neutralizirala pa se činilo da se Inicijativi triju mora otvara nova prilika, no ni to nije potrajalo.
Snažna birokracija
Ipak, sve još postojeće međudržavne “formate”, inicijative, forume i organizacije na istoku Europe nije lako ni nabrojati, kamoli razlikovati. Uz Inicijativu triju mora (3MI) i već spomenutu Višegradsku skupinu (V4), postoje i Austerlitz/Slavkov format, Western Balkans Quad (WB QUAD) i Open Balkans Initiative. Njihova birokratiziranost, kao i očigledna impotencija Inicijative triju mora navele su hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića da prije tri godine, u trenutku održavanja summita u Estoniji, kaže da je Inicijativa triju mora “za Hrvatsku nepotrebna, a potencijalno i štetna”.
“Protiv toga sam da Hrvatska da i lipe za tu inicijativu ako ne vidimo jasno kako, što i kada”, rekao je Milanović novinarima u Čakovcu.
“Dvije godine nije uplaćeno ni eura i sad čujem informacije da će Hrvatska uplatiti 20 milijuna eura u nekakav zajednički fond. To je puno novca. Ako iz tih fondova Inicijative triju mora dobijemo (išta), ja ću biti iznenađen. Nećemo dobiti ništa jer ne postoji ništa”, rekao je Milanović i podsjetio “da su Tri mora inicijativa Obamine administracije. Njezina je svrha natjerati države da više sudjeluju u kupnji američkog ukapljenog plina i da se izolira Rusija”.
Bilo bi zanimljivo znati je li razlog što Milanović ni nakon ruske agresije na Ukrajinu u veljači prošle godine ne želi sudjelovanje Hrvatske u Inicijativi triju mora to da ona ne bi “izolirala Rusiju”.
No, o kakvom to investicijskom fondu govori Milanović i zašto misli da Hrvatska u njega ne bi trebala uložiti ni lipe (danas već ni eurskog centa)? U studenome 2019., fond su osnovale poljska Bank Gospodarstwa Krajowego (BKG) i EximBank Romania, a još je nekoliko banaka potpisalo neobvezujuće pismo namjere. Banke osnivačice uložile su prvih nešto više od pola milijarde eura nadajući se da će im se pridružiti i brojni mirovinski fondovi, privatni fondovi rizičnog kapitala, privatni ulagači i drugi, a sve s konačnim ciljem prikupljanja između tri i pet milijardi eura.
Tim novcem Inicijativa triju mora trebala je u raznim fazama dovršenosti i na različite načine sudjelovati u financiranju projekata vrijednih ukupno do sto milijardi eura. Upravljanje fondom povjereno je investicijskom društvu Amber Infrastructure Group. Prema njegovoj mrežnoj stranici, u Amberovim uredima u Londonu, Edinburghu, Vilniusu, Varšavi, Muenchenu, Pragu, New Yorku, Austinu, Sydneyu, Melbourneu i Aucklandu radi 180 zaposlenih koji upravljaju investicijama vrijednima devet milijardi eura u 14 zemalja svijeta. Republika Hrvatska se obvezala preko Hrvatske banke za obnovu i razvitak (HBOR) u Inicijativu triju mora uložiti 20 milijuna eura.
Mala šansa
Prije izvjesnog vremena, ali svakako za aktualne vlade premijera Plenkovića (na njegovim mrežnim stranicama nema datuma) HBOR je bio domaćin konferencije Investicijskog fonda Inicijative triju mora. Tom prilikom rečeno je kako je Fond “dosad prikupio gotovo jednu milijardu eura koje će koristiti za ulaganja u infrastrukturne projekte koji pridonose sigurnosti i raznolikosti opskrbe energijom, gospodarskoj, prometnoj, socijalnoj i digitalnoj povezanosti zemalja članica Inicijative…” Na konferenciji detaljnu prezentaciju svojih aktivnosti održao je i Amber Fund Management Limited, investicijski savjetnik Fonda. Koliko je poznato, istaknutije među tim aktivnostima su kupnja udjela u bugarskoj luci Burgas, određeni manji kapaciteti obnovljivih izvora energije u Poljskoj i podatkovni centar u Estoniji.
Na prošlotjednom susretu na vrhu u Bukureštu premijer Plenković, koji je ondje bio zato što predsjednik Milanović ne želi imati ništa s tim, rekao je kako Hrvatska radi na energetskom i prometnom povezivanju regije pa je tako sagradila i povećava kapacitet LNG terminala na Krku, dovršava svoju dionicu cestovnog koridora 5C i slično.
No Hrvatska to čini bez sudjelovanja Inicijative triju mora i novcem Europske unije, pa je možda predsjednik Milanović zaista u pravu kad kaže kako ta inicijativa ne služi ničemu osim da “jedno pet, šest štićenika i gojenaca dobiva posao i tako se karijere nastavljaju, dobiva se lovica”.
Hrvatska si ipak ne može dopustiti da u Inicijativi triju mora, a sad već i četiriju ne sudjeluje. Kad ruska agresija na Ukrajinu završi, a završit će sigurno, pojavit će se goleme potrebe za obnovom te ogromne zemlje. Možda to bude dobra prilika da se Inicijativa četiriju mora iskaže.