Da se Njemačka i Poljska povijesno ne ljube i da njemačko-poljski odnosi nisu baš previše uzorni što se dobrosusjedstva tiče odavno je poznato. Kao što je poznato i da su napetosti između Berlina i Varšave dodatno generirane nakon početka ukrajinskog rata kada su poljske vlasti oštro kritizirale vladu kancelara Olafa Scholza za sporu i nedovoljnu reakciju u pružanju Ukrajini vojne i financijske pomoći, dok su prethodnu njemačku vladu kancelarke Angele Merkel krajnje oštro optuživale za „izdaju euroatlantskih vrijednosti“ zbog njene velike gospodarske (prije svega energetske) suradnje s Rusijom, piše komentator portala Geopolitika.news Zoran Meter.
Osim toga nad njemačko-poljskim odnosima proteklih se mjeseci sve više nadvijala sjena sve učestalijih zahtjeva visokih poljskih dužnosnika za njemačkim plaćanjem golemih ratnih odšteta Poljskoj zbog njene uloge u Drugom svjetskom ratu, što je redovito izazivalo (i još izaziva) konsternaciju Berlina koji smatra kako je Varšava i više nego pravedno obeštećena u poslijeratnim procesima odnosno kroz tada postignute sporazume, uključno i teritorijalne kompenzacije – i da o toj temi on više uopće ne želi razgovarati.
Međutim, pravo ulje na vatru njemačko-poljskih odnosa, čini se, dolio je čelnik najveće stranačke frakcije unutar Europske unije (Europarlamenta) – Europske pučke stranke (ili narodnjaka), Manfred Weber. Radi se o visokopozicioniranom članu bivše njemačke vladajuće stranke CDU iz doba prethodne kancelarke Angele Merkel.
“PiS je naš neprijatelj”
Naime, Weber je nedavno, u intervjuu za njemačku televiziju ZDF, oštro napao poljsku vladajuću stranku Pravo i pravda (PiS) kazavši sljedeće:
“PiS u Poljskoj je naš neprijatelj i borit ćemo se protiv njega!” … “Pravo i pravda” se ne razlikuje od “Alternative za Njemačku” (AfD – krajnje desna stranka čija popularnost u Njemačkoj posljednjih tjedana dramatično raste i koja se sada nalazi na drugom mjestu, odmah iza združenih stranaka tj. bloka CDU/CSU, a prema najnovijim anketama čak je preskočila i CDU gledano na istog kao na samostalnu političku stranku!, op.GN.)) i francuske stranke “Nacionalnog okupljanja” pod vodstvom Marine Le Pen.
Weber smatra, ni manje ni više nego da sve tri spomenute političke stranke ne poštuju “pravnu državu” i da ih stoga treba zabraniti.
Reakcije iz Poljske
Na reakcije iz Poljske na ove Weberove riječi nije trebalo dugo čekati. Evo nekih od komentara:
“Kad nam Nijemci žele reći kako trebamo graditi našu domovinu, uvijek se sjetim Trećeg Reicha i Hitlera. Kad takve stvari čujem iz usana Nijemaca, naježim se. Nijemci bi se trebali suzdržati od takvih nasrtaja, jer se još nisu obračunali s Drugim svjetskim ratom s više od 5 milijuna ubijenih Poljaka. Sada će ovdje pomazati svog “oporbenog firera”?” — kazao je poljski zastupnik Marek Susky.
“Weberova izjava – čak i za Nijemca – krajnji je primjer drskosti! Kao i kršenje svih pravila europske politike. Poljska u NATO-u, u EU, surađuje s mnogim stranim partnerima, uključujući i Njemačku, po svim pitanjima, a odjednom ključni njemački političar najavljuje otvoreni rat poljskoj vladi? I to za vrijeme ruske agresije?” – kazala je pak članica Europskog parlamenta i bivša poljska premijerka Beata Szydlo.
Zamjenik šefa poljskog ministarstva vanjskih poslova Pavel Jablonsky kazao je slijedeće:
“Danas najvažniji političar Europske pučke stranke izravno naziva vladu PiS-a neprijateljem protiv kojeg se treba boriti. Mislite li da će (poljska) Građanska platforma reagirati – ili će se, kao i obično, pridružiti njemačkim kolegama/principima/sponzorima?” Aludirao je na bivšeg poljskog premijera a sadašnjeg kandidata spomenute stranke na budućim poljskim predsjedničkim izborima Donalda Tuska.
Zbog novonastalog stanja u srijedu, 9. kolovoza, poljski premijer Mateusz Morawiecki pozvao je čelnika Europske pučke stranke Manfreda Wernera na raspravu.
Bore se za što veću ‘simpatiju’ od strane Washingtona
Hoće li taj razgovor (ako dio njega uopće i dođe) bilo što promijeniti u sadašnjim odnosima dviju susjednih država? Rekao bih – teško.
Naime, obje su zemlje opterećene ne samo složenom međusobnom poviješću (što je manje važno), već i željama za ostvarenja vlastitih nacionalnih odnosno državnih interesa (što je puno važnije) u kontekstu potpune promjene regionalnih (europskih) i globalnih geopolitičkih okolnosti. U njima se Berlin i Varšava zapravo bore (s pozicije vazala) za što veću “simpatiju” od strane Washingtona u smislu da će baš oni ti koji će u budućnosti najbolje i najpouzdanije osiguravati američke geopolitičke, geosigurnosne i geoekonomske interese na tlu Europe, a zauzvrat ubirati i najveće dividende od strane SAD-a.
Washingtonu pak ovakav razvoj njemačko-poljskih odnosa previše ne smeta. Štoviše! Definitivno pouzdanom Poljskom može kad god to poželi stvarati dodatni pritisak na Berlin i obuzdavati njegove eventualne pretjerane političke i ekonomske apetite.
Sjedinjene Države Njemačkoj jednostavno previše ne vjeruju (i u tome nikako nisu usamljene u Europi), a ona im je i puno veći ekonomski konkurent od jedne Poljske. S druge strane Poljska im je najsigurniji jamac za dugoročni nastavak europske proturuske politike, a u tom ju kontekstu, jednako tako kao i Njemačku, vrlo lako mogu držati pod kontrolom, o čemu svjedoči i nedavno konačno odbijanje SAD-a učestalih poljskih zahtjeva da na njenom teritoriju rasporedi američko nuklearno oružje s ciljem sprječavanja ruskih geopolitičkih interesa u smjeru zapada.
Washingtonu nije potrebno maksimalno i visokorizično zaoštravanje njegovih vojno-sigurnosnih odnosa s Moskvom. Njemu je sasvim dovoljno održavanje visokih političkih tenzija i što veće ograničavanje ekonomske suradnje između Europe i Rusije, pri čemu će Europska unija morati još dugo snositi financijske troškove ukrajinskog rata i poslijeratne obnove, dok će se SAD brinuti za “sigurnosni kišobran” nad svima. Naravno, i kroz kupnju sofisticiranog i skupog američkog oružja nauštrb onog europskih proizvođača koji su već sada u velikim problemima.
I da zaključim s Manfredom Weberom. Njegov pokušaj prebacivanja krivnje za vlastite njemačke promašaje – čija se krajnja cijena još niti ne nazire ali se već sada zna kako će biti vrlo skupa – na Poljsku niti je lijep niti je pravodoban.
Za dijalog (ili obračun, kako hoćete) s Poljskom u smislu pokušaja zaštite njemačkih nacionalnih interesa u uzavrelim novonastalim geopolitičkim okolnostima ipak je trebalo reagirati znatno ranije, i to prije svega od strane samog njemačkog državnog vrha a ne nekog europolitičara, koliko god on bio utjecajan. Ali vlada kancelara Olafa Scholza za tako nešto jednostavno nije imala snage, a onda niti volje. Opterećujuća njemačka povijest iz XX. stoljeća u tom je smislu itekako odigrala svoju ulogu, ali nikako ne i presudnu.
Najbolji primjer toga dolazi iz isto tako u Drugom svjetskom ratu teško poraženog i poniženog Japana, potpuno podređenog SAD-u, koji se, usprkos tomu, uspio izboriti za puno povoljniji položaj za zaštitu svojih ključnih nacionalnih interesa u započetoj globalnoj geopolitičkoj borbi trojca SAD-Rusija-Kina bez presedana u odnosu na Njemačku.
