Ukrajina je samo nekoliko dana nakon završetka summita NATO-a u Vilniusu uspjela pokrenuti novi sastanak NATO-a.
Učinila je to sazivajući za srijedu 26. srpnja Vijeće NATO – Ukrajina, koristeći tako mehanizam koji su joj na summitu u Vilniusu dali kao utješnu dudu varalicu grubo joj odbivši primitak i bilo kakvu vremensku odrednicu mogućeg pristupanja Savezu dok traje rat. Sažeto to znači da Ukrajina praktički mora pobijediti Rusiju da bi bila primljena u NATO.
No Rusija neće odustati od agresivnog rata koji je pokrenula i može ga samo pokušati dalje širiti, a Ukrajina pak zasad ne uspijeva Ruse istjerati sa svoga privremeno zaposjednutoga teritorija niti namjerava pregovarati o nekakvim primirjima koji bi vodili polovičnim rješenjima jer bi time faktički prepustila ruskom agresoru privremeno okupirane dijelove teritorija. Kijev ne može dopustiti ni zamrzavanje sukoba, već mora nastaviti s ratnim djelovanjem.
I u tome je u pravu. Bilo kakvo popuštanje Rusiji i bilo što drugo osim potpunog povlačenja ruskih okupacijskih snaga sa svakog pedlja ukrajinskog teritorija za Putina bi bila pobjeda.
Objektivno, male su šanse da Ukrajina u dogledno vrijeme nakon neuspjeha ili blaže rečeno promašenog trenutka, odnosno vremenskog okvira svoje ofenzive na ratištu pobijedi. Ne treba pritom zanemariti činjenicu da u strateškoj i operativnoj pričuvi Ukrajina ima dosta snaga koje bi po planu ofenzive trebale eksploatirati proboj ruskih linija. No Rusi su duboko ukopani, uredili su bojišnicu na način koji podsjeća na bojišnice zapadnog fronta u 1. svjetskom ratu i pružaju žestok otpor.
Unutarnji sukobi
Uvijek, dakako, postoji mogućnost da Rusi sami dovedu do sloma svog borbenog rasporeda zbog unutarnjih sukoba, neorganiziranosti, lošeg vodstva, slabog morala vojske i logističkih nedostataka. Ne bi bilo prvi put u povijesti da ruski vojnici, iscrpljeni ratom kojemu ne vide cilj, okrenu leđa bojišnici i s nje jednostavno odšetaju. Ali pouzdavati se u takvo što strategija je za kockarnicu, a ne za ratovanje.
Stoga je na ukrajinskoj strani i u dijelu europskog elitnog političkog korpusa sve izraženija tendencija pokušaja uključivanja Ukrajine u NATO kako bi se potom po logici ugovornih obveza NATO-saveza trupe uključile u ratni sukob automatskom primjenom članka 5. Ugovora o Sjevernoatlantskom savezu.
Pokretanje sastanka Vijeća Ukrajina – NATO na zahtjev Ukrajine zbog ruske blokade isporuke ukrajinskih žitarica smjera upravo prema tome. Ne može se postići puno, ali je to ipak još jedan korak prema integraciji Ukrajine u NATO i korištenju zajedničkih savezničkih instrumenata. Činjenica je, naime, da je ukrajinski predsjednik Zelenski, kako sam to izjavljuje za medije, samo jednim telefonskim “pozivom Jensu”, misleći pritom na glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga, uspio zakazati sastanak cijelog NATO-a, odnosno veleposlanika svih članica. Do zaključenja ovoga članka nisu poznati rezultati drugog sastanka Vijeća NATO – Ukrajina.
Dok se postavlja pitanje što bi uopće NATO trebao učiniti u slučaju ruske blokade izvoza ukrajinskog žita i dok neki čak zagovaraju i formiranje pomorskih konvoja koji bi ratnim brodovima NATO-a štitili ukrajinske transporte iz ukrajinskih luka kroz Crno more, na vidjelo izlazi stvarni razlog zbog kojeg je američka politika i sam američki predsjednik Biden na summitu NATO-a u Vilniusu blokirao pristupanje Ukrajine NATO-u. Istoga trenutka Ukrajina bi se, naime, pozvala na članak 5. i zatražila vojnike svih članica Saveza.
Treba podsjetiti da je američki predsjednik Biden u svom odbijanju ukrajinskog pristupanja NATO-u bio precizan i određen. U petak 7. srpnja, prije summita NATO-a, američki predsjednik Joe Biden izjavio je za CNN: “Ne mislim da je Ukrajina spremna za članstvo u NATO-u.
Ne mislim da postoji suglasje u NATO-u o tome treba li ili ne dovesti Ukrajinu u NATO-ovu obitelj baš sada, u ovome trenutku usred rata.” Posebno je, aludirajući na članak 5., naglasio: “Ako rat još traje, onda smo u tom slučaju svi u ratu. U ratu smo s Rusijom ako bi se drugačije postupilo.” Američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan dao je sličnu izjavu naglasivši da će sastanak u Vilniusu “biti važan na putu Ukrajine prema članstvu u NATO-u, no da Ukrajina ima dosta toga što još mora poduzeti”.
Umjesto pozivnice ili bilo kakvog vremenskog određenja pristupa Ukrajine NATO-u, na sastanku u Vilniusu ustanovljeno je Vijeće NATO – Ukrajina i dana su jamstva Ukrajini da će se vojna i financijska podrška nastaviti dok god to bude potrebno.
Frendovski poziv
Ako je tim utješnim vijećem Kijev uspio pokrenuti NATO-ove mehanizme, i to jednim telefonskim pozivom Zelenskoga Jensu, kako sam ukrajinski predsjednik familijarno ili pak “frendovski” naziva glavnog tajnika NATO-a, što bi se tek dogodilo da je Ukrajina članica NATO-a. Jednim pozivom Jensu ili Peri ili Ivici ili pak Helmutu, tko već bio na čelu NATO-a, Zelenski bi najvjerojatnije zatražio ne samo mobilizaciju svih vojnih obveznika članica NATO-a nego i njihovo hitno dovođenje na ratište.
Uostalom, što bi mu drugo još i trebalo. NATO mu je ustupio sav ratni materijal koji je tražio i nastavit će naoružavati Ukrajinu do besvijesti. Kijev je dobio i nastavit će dobivati ogromna financijska sredstva za vođenje obrambenog rata i održavanje države u pogonu u ratnim uvjetima. Ostaje samo još jedna jedina stvar koju Ukrajina nije dobila, a to je – isporuka nove friške žive sile.
Sve materijalno je dobila ili će tek dobiti i objektivno ne postoji ni jedan drugi razlog zbog kojeg bi ulaskom u NATO Ukrajina mogla dobiti više od onoga što dobiva i što ukrajinski vojni sustav još uopće nije uspio ni apsorbirati – osim samih vojnika članica NATO-a. Ostalo je, dakle, još samo pokušati dovesti novu živu silu. A to Kijev ne može bez članstva u NATO-u i pozivanja na članak 5.
Treba pritom naglasiti da navodni argument zagovaratelja hitnog pristupanja Ukrajine NATO-u kako bi Rusija u slučaju ulaska Ukrajine u NATO, odnosno dodjele Kijevu vremenski određenijih rokova ulaska, promijenila planove i odustala od svoje agresije i imperijalnih ciljeva, kako se neki naivci nadaju – jednostavno ne stoji. Kremlj će od agresije i sulude ideje o obnovi Ruskog Carstva u ovome ili onome obliku biti prisiljen odustati tek ako doživi vojni poraz ili ako cijena carstva postane tako velika da će utjecajni krugovi u Moskvi još jedanput u povijesti biti prisiljeni zamijeniti cara ili pak prije šah-mata prevrnuti šahovsku ploču i pokušati neku novu igru.
Riskantna igra
Ulazak Ukrajine u NATO preduvjet je dobivanja vojne pomoći u vidu slanja vojnika članica NATO-saveza. Kijev to jednostavno ne može postići bez članstva i pozivanja na članak 5., a očito ima potrebu za dodatnim snagama. Njegova mobilizacija, naime, jednostavno nije uspjela.
To vidi svatko zdravih očiju. Nedvojbena je činjenica da Ukrajina u godinu i pol dana rata nije uspjela provesti uspješnu mobilizaciju. Prije svega iz koruptivnih razloga. Ukrajinske vlasti priopćile su, prema izvješću Hine od 24. srpnja, da je uhićen visoki vojni dužnosnik zadužen za mobilizacijske poslove u oblasti Odese pod sumnjom da je tijekom ruske invazije na Ukrajinu, koristeći svoj položaj, uzimao mito kojim je u španjolskom elitnom ljetovalištu Marbelli kupio vilu vrijednosti od oko četiri milijuna eura, kao i poslovne prostore, što je sve upisao na ime svoje majke, umirovljenice.
Ukrajinski državni istražni ured DBR koji istražuje slučajeve korupcije na visokoj razini koristeći i informacije američkih i europskih sigurnosnih i obavještajnih agencija potvrdio je da je taj pukovnik nakon raspisane tjeralice čak pokušao i pobjeći koristeći automobil s lažnim registarskim pločicama.
U povodu posljednjeg uhićenja mobilizacijskog službenika, kao i zastupnika u Parlamentu zbog unosnog poslovanja s ruskim okupacijskim snagama na privremeno zaposjednutom teritoriju, čak je i predsjednik Zelenski našao za potrebno reći da želi “upozoriti sve zastupnike, dužnosnike i sve ostale u javnim službama da svako osobno bogaćenje, umjesto interesa Ukrajine, izaziva u najmanju ruku bijes”. “Nitko neće oprostiti parlamentarnim zastupnicima, sucima, vojnim ili bilo kojim drugim dužnosnicima ako se postave u poziciju koja šteti državi.
Za neke su to otoci i odmarališta tijekom rata, drugima je riječ o punjenju džepova u vojnim mobilizacijskim uredima, trećima podmićivanje po sudovima. Za svakog javnog dužnosnika to nije ništa drugo doli izdaja društvenih i državnih interesa.”
Masovna korupcija
Možemo se nadati da su ga čuli jer će u protivnom nastavak mobilizacije biti doveden u pitanje, posebice ako nastave, umjesto onih koji sa skupocjenim automobilima ljetuju na obalama Sredozemlja i diljem svijeta, mobilizirati ljude bez ruku ili nogu.
Mnoštvo utjecajnih političara, posebice u Europi, koji se javno iskazuju velikim prijateljima Ukrajine trebali bi kao pravi prijatelji biti iskreni prema Ukrajini i ne zavlačiti je manipuliranjem i lažnim obećanjima. Prijatelji bi ukrajinskim dužnosnicima napokon trebali iskreno reći da je jedan od njihovih ključnih problema mobilizacija koja nije uspjela, a tek potom oružje i streljivo.
Neuspješna mobilizacija u Ukrajini i vidljivo traženje pomoći sa svih strana uza sve prisutniju tendenciju zagovaranja upotrebe stranih trupa ne daje nikakve učinke u ratu protiv Rusije, a o odvraćanju nije potrebno ni raspravljati. Stoga izjava bivšega glavnog tajnika NATO-a Andersa Rasmussena prije summita NATO-a u Vilniusu kako bi skupina zemalja NATO-a možda bila voljna poslati trupe u Ukrajinu ako države članice, uključujući i SAD, ne pruže na summitu opipljiva sigurnosna jamstva Kijevu ne pomaže ukrajinskim ratnim naporima niti djeluje na ruske opcije. Rasmussen je, vršeći pritisak za integraciju Ukrajine u NATO, izjavio da dio država članica NATO-a neće dopustiti da se pitanje budućeg članstva Ukrajine u NATO-u drži izvan dnevnog reda.
Na to je aktualni šef NATO-a Jens Stoltenberg rekao da će pitanje sigurnosnih jamstava biti na dnevnom redu u Vilniusu, ali je dodao da NATO prema članku 5. Washingtonskog sporazuma daje puna sigurnosna jamstva samo punopravnim članicama.
Činjenica je da nitko ne može istjerati Ruse iz Ukrajine osim samih Ukrajinaca, ni vojnici NATO-a ni bilo čiji drugi vojnici. Ako to učini netko drugi, Ukrajina neće biti svoja na svome. Pomoć se treba primati, tko god je pruža i u bilo kojem obliku, ali teret pobjede mora ponijeti ukrajinska vojska.
Pomoć dolazi
Da je mobilizacija u Ukrajini uspješno provedena po uzoru na Finsku koja samo u prvih tjedan dana može mobilizirati gotovo 300 tisuća potpuno obučenih vojnika, ne bi trebalo ni inzistirati na članstvu ili posebnim jamstvima NATO-a jer ratni materijal i ogromna financijska sredstva bez problema pristižu i dalje će pristizati u Ukrajinu od članica NATO-saveza i ostalih partnera bez obzira na to je li Ukrajina u NATO-u ili ne.
Očito je stoga da inzistiranje na članstvu ili određivanju vremenskog okvira pristupa članstvu koje se ogleda i u naizgled sitnim pomacima kao što je ukrajinsko uspješno sazivanje sastanka NATO-a u sklopu Vijeća NATO – Ukrajina služi pokušajima uključivanja NATO-a i u konačnici uključivanja vojnika članica NATO-a u ratna djelovanja.
No u ovome trenutku uključivanje vojnika drugih država bilo bi neracionalno i štetno za Ukrajinu. Ukrajina ne gubi rat i nema mjesta paničnim potezima koji mogu voditi opasnim eskalacijama sukoba. Manji bi rizik bio da su NATO i Ukrajina na vrijeme reagirali i da je Vlada u Kijevu prije invazije ruskih trupa zatražila pomoć od NATO-a, što je u skladu s međunarodnim pravom.
Točno se znao ne samo dan nego i sat kada će ruske trupe krenuti u Ukrajinu i da su snage NATO-a ušle prije početka borbi, moguće da bi se postigao učinak odvraćanja, a u svakom slučaju Putin bi morao raditi drugačiju kalkulaciju ili čak odgoditi invaziju. Rizik takvog poteza višestruko bi bio manji od sadašnjih pokušaja uvlačenja NATO-a u sukob. To je, uostalom, potvrdio i sam američki predsjednik Joe Biden osobnom intervencijom, odbijajući poteze koji bi vodili uključivanju Ukrajine u NATO dok traje rat.
Štoviše, bilo kakav oblik izravnog uključivanja NATO-a u rat u Ukrajini odgovarao bi i luđacima u Kremlju jer bi mogli u stvarnosti testirati funkcionira li članak 5. NATO-ova sporazuma.
Korak do pobjede
Ako bi nekim slučajem došlo i do najmanjeg zastoja ili nesuglasica u njegovoj provedbi, ostvarilo bi se ono što Rusi sanjaju od samog osnutka NATO-a, a to je uništenje vjerodostojnosti članka 5. osnivačkog akta.
Putin bi to držao pobjedom i smatrao bi da NATO šteka i ne funkcionira u realnim uvjetima, a otvorila bi mu se mogućnost i da to prikaže kao temeljni uspjeh inače potpuno promašenog i neuspješnog imperijalnog rata koji vodi u Ukrajini.
Na snove Moskve o obezvređivanju i kompromitaciji članka 5. NATO-a ukazao je i Justin Bronk iz londonskog think-tanka RUSI u intervjuu za Breaking Defense, kada je na pitanje novinara što bi se dogodilo ako bi se otvorilo ratno žarište u Indopacifiku i vojni sukob između SAD-a i njegovih saveznika i Kine, odgovorio: “Upravo tada se može očekivati da bi Rusija pokušala iskoristiti priliku i ponovno uspostaviti konvencionalno odvraćanje od NATO-a kratkom i efektivnom pobjedom i time obezvrijediti članak 5. (koji poziva na kolektivnu obranu), što je oduvijek bio njihov ključni vanjskopolitički cilj, kako bi se mogli ponovno odnositi prema svojim susjedima na bilateralnoj osnovi, gdje je Rusija velika, a susjedi mali. Sve što trebaju učiniti da razbiju NATO jest pokazati da je članak 5. blef.
Da sam ja na njihovu mjestu, uzeo bih neki mali beznačajni pojas močvare ili šume negdje na granici, onamo ugurao nekoliko korpusa i hrpu protuzračne obrane i rekao – ovo je sve što mi želimo, dalje ne idemo, uz nekakvo opravdanje toga poteza.”
Tendencije prema pokušaju korištenja članka 5. NATO-a u kontekstu rata u Ukrajini i pokušaj uvlačenja vojnih snaga NATO-a u ratni sukob i iz navedenog razloga je rizičan. Pozivanje na članak 5. treba ograničiti samo na stanje nužne obrane članica NATO-a, a pretjerano pozivanje na njega umanjuje njegovu moć odvraćanja i njegovu učinkovitost jer podsjeća na situaciju kada netko uporno zove u pomoć blefirajući da se utapa, što na kraju završi time da ne dobije pomoć onda kada se stvarno utapa.
Događanje neočekivanog
Ukrajina će, potpuno je sigurno, nastaviti dobivati svu potrebnu vojnu i financijsku pomoć od NATO-a i saveznika dok god bude potrebno, a manipuliranje pristupanjem NATO-u dok traje rat u ovome trenutku nije racionalno, što ipak ne znači da u nekom budućem trenutku, ako se rat nastavi – u što ne treba sumnjati – ne može postati adekvatna mjera obrane Ukrajine i NATO-ovih članica.
Martin Ehlchief, analitičar čeških Hospodářské noviny, upozorava kako se realnost brzo i iznenađujuće mijenja kada za Carnegie Europe početkom srpnja kaže: “Definitivno je nerealno očekivati članstvo Ukrajine tijekom aktivnog rata, ali s druge strane, mnoge stvari koje su se prije smatrale nerealnima dogodile su se nakon 24. veljače 2022., među njima pristupanje Finske NATO-u i isporuke teškog naoružanja Ukrajini.”
Pozvali u vojnu službu invalida bez obje ruke
Još u veljači ove godine britanski tjednik The Economist u članku pod naslovom “Ukrajine finds stepping up mobilisation is not so easy” ukazao je na to da ukrajinska mobilizacija ima velikih problema. Dakako da mobilizacija nije laka kada se provodi na način kakav je opisan u članku The Economista. Navodi se da je u regiji Lavova mobiliziran izvjesni Ruslan Kubaj, invalid kojemu nedostaju obje ruke. Ne samo da mobilizacijska služba nije priznala svoju pogrešku nego su ga naknadno proglasili sposobnim za vojnu službu.
U članku The Economista dalje se navodi: “Slučaj gospodina Kubaja bio je ekstreman, ali nije izoliran incident. Ukrajina je u prva dva mjeseca ove godine vidno pojačala mobilizacijske aktivnosti. Bilo je izvještaja pritom o mobilizacijskim pozivima izdanim ponekad i uz nasilno privođenje, čak i na vojnim pogrebima u Lavovu, kontrolnim točkama u Harkivu, trgovačkim centrima u Kijevu i na ulicama Odese. U svakom mjestu i gradu diljem zemlje kanali društvenih medija dijele informacije o tome gdje bi mogli vrebati mobilizacijski službenici.” To se jednostavno ne zove uspješna mobilizacija, a vojska u takvome ratu kakav Rusija vodi u Ukrajini ne može ratovati isključivo s dragovoljcima. Potrebna je mobilizacija širokog opsega.
Finci u samo tjedan dana mogu mobilizirati 270 tisuća vojnika
Da je mobilizacija ljudstva ključna, objasnio je primjerom Finske u intervjuu za Breaking Defense od 20. srpnja Justin Bronk, vojni stručnjak londonskog Royal United Services Institutea (RUSI). Na pitanje novinara Breaking Defencea Barryja Rosenberga je li za odvraćanje Rusije od daljnje agresije odlučno obnavljanje američkih zaliha oružja i streljiva uz intenziviranje dostave Ukrajini ratnog materijala u uvjetima rata visokog intenziteta velikih vojski kakav se u Ukrajini vodi, profesor Justin Bronk odgovara:
“Tko je najuspješniji na planu odvraćanja u Europi. Moj odgovor je Finska. A što to Finska ima? Pa može mobilizirati 270 tisuća potpuno uvježbanih vojnika u tjedan dana u prvom valu mobilizacije, a raspolaže rezervama streljiva dovoljnima za šest mjeseci borbe visokog intenziteta za tisuću topničkih oružja. Oni shvaćaju što je odvraćanje. … Oni shvaćaju što se događa u ruskom umu jer morate znati što djeluje na onoga koga želite odvratiti od nečega. Što Rusi računaju kada razmišljaju o Finskoj? Pa broje oružje, broje zalihe, broje tenkove. Sada bismo to mogli smatrati i užasno zastarjelim razmišljanjem, ali odvraćanje se događa u umu onoga prema kojem je usmjereno, a ne onoga koji primjenjuje odvraćanje.”
Foto : PRESIDENT OF UKRAINE