Danas će se u Otočcu održati komemoracija Srpskog narodnog vijeća (SNV) za stradale srpske civile tijekom i nakon Oluje.
Predsjednik SNV-a Milorad Pupovac i gradonačelnik Otočca Goran Bukovac položit će cvijeće kod spomenika hrvatskim braniteljima.
Nakon toga, kod nedovršene crkve Rođenja Presvete Bogorodice u Doljanima održat će se komemoracija za stradale srpske civile tijekom i nakon vojno-redarstvene operacije Oluje.
Uz parastos i polaganje ruža govorit će saborski zastupnik SDSS-a Boris Milošević i voditeljica Documente Vesna Teršelič.
Pupovac objavio izjavu sjećanja
Na Facebook stranici Srpskog narodnog vijeća objavljena je izjava sjećanja, koju potpisuje Pupovac, a koja će se čitati ‘na sjednicama svih srpskih vijeća u znak sjećanje na egzodus Srba i sve stradale u ratu’.
Izjavu prenosimo u cijelosti:
“Srpsko narodno vijeće na 28. godišnjicu „Oluje“ sjeća se posljednjeg velikog historijskog stradanja i egzodusa Srba koji je njome prouzročen. Također se sjećamo svih pripadnika srpskog, hrvatskog i drugih naroda, koji su privremeno ili trajno ostali bez svojih zavičaja, svojih bližnjih i svoje imovine u ratnim godinama koje su prethodile ljetu 1995. godine.
Trebamo se sjetiti da je rat na prostorima nekadašnje zajedničke države i jezika živote većine, a prije svega živote onih koje je zatekao u manjini, učinio nesigurnim i stradalničkim. Tamo gdje su Hrvati ostali u manjini, kao što je bio slučaj s područjem Krajine, bili su ubijani, premlaćivani, zlostavljani, protupravno zatvarani, zastrašivani i protjerivani, njihove kuće uzurpirane ili uništavane, a crkve skrnavljene, pljačkane i rušene. Slične su životne opasnosti i strahote prolazili i Srbi, stanovnici hrvatskih gradova ili općenito područja pod kontrolom tadašnjih vlasti Republike Hrvatske. Neki su ubijani, neki protupravno zatvarani, većina zastrašivana, protjerivana i diskriminirana, nemalom su broju njih kuće minirane ili su izbacivani iz svojih stanova, a mnogi su otpušteni s posla ili im je uskraćeno državljanstvo. I toga se trebamo sjećati.
Također se trebamo sjetiti da je teret obnove kulture mira i pomirenja u Hrvatskoj, ali i drugdje, i dalje u najvećoj mjeri na manjinama. Naročito na srpskoj manjini. Postupci netolerancije, diskriminacije, nepriznavanja zajamčenih prava (na pismo i obrazovanje) ili njihovo osporavanje (na političku participaciju) te širenje antisrpskih osjećaja i govora mržnje još uvijek su prisutni, a samo je njihov intenzitet promjenjiv. Kao što smo više puta isticali u svojim izjavama, tome značajno doprinose državne politike sjećanja i njihove komemorativne prakse. Zbog njih, oni koji su manjina nerijetko žive u strahu od komemoriranja vlastita stradanja.
Ovom prilikom i na ovu godišnjicu sjetimo se i žrtava srpske nacionalnosti u Hrvatskoj koji jednako teško ostvaruju pravo na status civilnih žrtava rata kao što je bilo teško odredbu o tom pravu ozakoniti. Otežavanje priznanja statusa civilnim žrtvama rata srpske nacionalnosti, kao i javna nevidljivost njihove patnje i traume, kojoj su kontinuirano izložene, još je jedna u nizu loših praksi u poštivanju prava pripadnika manjina. To se otežavanje, kako svjedoče organizacije civilnog društva i kakva su naša saznanja, prakticira na različite načine i prijeti da zakonom zajamčeno pravo svim civilnim žrtvama rata za srpske žrtve postane izvor novih trauma i mrtvo slovo na papiru. Gotovo je ista stvar sa suđenjima za ratne zločine počinjenim nad civilima i ratnim zarobljenicima srpske nacionalnosti. U mnogim slučajevima postupci nisu ni pokrenuti ili su prekinuti. Oni koji se vode iznimno su rijetki i jednako teško protječu i dovode do osuđujućih presuda kao što se teško dolazi do rješenja o statusu civilnih žrtava rata, čak i u slučajevima kad je riječ o djeci koja su zbog stradanja svojih roditelja postala ratna siročad.
Unatoč svojem višestrukom historijskom stradanju u 20. stoljeću, Srbi u Hrvatskoj otpor diskriminaciji i nepravdi i dalje će pokazivati svojom otpornošću na mržnju i odgajanjem budućih generacija u poštovanju i solidarnosti s našim komšijama, odnosno susjedima. Bolje da nas ne bude s takvom otpornošću i takvim odgajanjem, nego da nas ima bez toga.
Na kraju, s ratnim stradanjem naših sugrađana Hrvata u svojem sjećanju suosjećamo kao i sa stradanjem naših sunarodnjaka Srba. Zbog takvog suosjećanja možemo biti gdje smo danas, a istovremeno biti tamo gdje nismo, a trebali bismo biti – na svakom mjestu nedužnog stradanja bilo koje grupe, bilo kojeg naroda. Na usmjerenost na sámo stradanje i patnju, na sáme ratne žrtve, a ne na političke ciljeve sjećanja i na političke ciljeve državnih komemoracija omogućuje nam da se sjećamo tako kao da su Hrvati Srbi i kao da su Srbi Hrvati. Kao žrtve oni to i jesu, ma koliko se govorilo kao da nisu i radilo kao da nije tako”, navodi Pupovac u izjavi.
