Valdec se javlja iz ‘zatvorene’ prijestolnice: ‘Rusi pod oružjem krenuli na Moskvu, Čečeni su stigli da brane Ruse’

‘Počelo je, pas mater, ipak je počelo!’, bila prva misao koja mi je jutros, dok sam se budio, prošla kroz glavu.

Prvu moskovsku noć ‘prospavao’ sam u košmarima – pokušavši usnuti kasno sinoć u glavi sam razrađivao moguće scenarije i scenariste onog što se zbivalo u posljednja dva dana ovdje – pucnjavu, pobunu, tenkove, oklopnjake, rovove… I tako u snovima otplovio i među vreće s pijeskom, sklanjao se od puščanih zrna, čak sam u jednom trenutku u snu bio uvjeren da su me zarobili i da me maltretiraju u nekom podrumu tresući me, podbadajući laktovima u rebra. No ispostavilo se da je to ženica samo željela prekinuti moje glasno hrkanje.

No ovo više nije bio san, probudio sam se, a dolje, ispod zgrade, bio sam na tren uvjeren, prolaze oklopna vozila. No ispostavilo se da radnici kosilicama i flaksericama sređuju travnjak u parku iza zgrade, dok jedan s motorkom sređuje jače grane.

Nikome nije jasno

‘Uhhh…, dakle, sve je ok’, odahnuo sam. Dovukao se do kuhinje, skuhao kavu, zapalio prvu i krenuo opet bespućima interneta u potrazi za nekom suvislom informacijom.
‘Rusi su pod oružjem krenuli zauzeti Moskvu! Čečeni su stigli da bi branili Ruse od Rusa. Na koncu su sve spasili Bjelorusi! Što se, k vragu, zapravo, dogodilo?’, nasmijao je komentar jednog znanca, novinara, na društvenoj mreži Vkontakte, koji je, u stvari, parafrazirao zezanciju koja cirkulira ruskim društvenim mrežama.

Doista, nikome još nije jasno što se, doista, zbivalo u posljednjih nekoliko dana, a pitanje je hoće li se ikada i doznati.
Čitam vlastiti, sinoć objavljeni tekst na ovom portalu i shvatim da sam, u brzini, zaboravio opisati zacijelo jedan od najdramatičnijih događaje moje pustolovine s putovanja – užasnu završnicu koja me koštala živaca gotovo kao cijelo putovanje. A zbila se se u samom finišu putovanja, na moskovskom aerodromu.

Kao što sam jučer i napisao, sletjeli smo u suncem okupanu Moskvu, bez problema sam prošao kontrolu putovnica, podigao svoju prtljagu – veliki crni tvrdi Samsonite kofer koji sa mnom svijetom putuje još od prošlog stoljeća, od moje južnoameričke avanture kasnih 90-ih. I još je živ.

 

 

Posljednja etapa – teglim taj kofer i ručnu prtljagu, automatska vrata se otvaraju i zatvaraju, na trenutak ugledam ženino nasmiješeno lice kako mi maše. I u posljednji trenutak prilazi mi mladi carinik i traži od mene da stavim kofere na onu traku koja ih vodi kroz skener. Bezbrižno stavljam, prolazim, mašem i ja ženi. No u tom trenutku, mladi plavokosi carinik strogog pogleda zapovjedi:

‘Hoćete li, molim vas, otvoriti kofer! Nešto je sumnjivo unutra!’.

Oblio me hladan znoj

U tim trenutcima, dok smo s mojim koferom odlazili do velikog stola, hladan mi se znoj počeo sljevati niz leđa!
‘Što im je sumnjivo unutra?’, prolazilo mi je kroz glavu dok sam se trudio zadržati ‘poker-face’ na licu. Jesu li mi negdje, putem, uvalili nešto (brava na koferu se ne može zaključati)? Drogu, eksploziv…?

Već se zamišljam kako bezuspješno pokušavam objasniti kako to nije moje, dok me sudac šalje u nekakav gulag na deset, dvadeset godina robije. Iako, uvijek prije predaje kofera, umjesto zaključavanja koje se pokvarilo, postavljam neku tajnu ‘mišolovku’ po kojoj, nekon preuzimanja, samo ja mogu zaključiti je li netko otvarao taj kofer bez moje nazočnosti. Bila je netaknuta i sada. I dok carinik odlazi po svoje prijenosno računalo i nekakav skener, prebirem po glavi što sam sve spakirao dan ranije: osobne stvari, odjeća, obuća, veš… Tu je i boca šljivovice, poklon za mog lokalnog mesara, tradicionalna mitologija da bih dobivao najbolje i najsvježije komade mesa…, 5-6 kutija boje za kosu koje je naručila ženica, a ovdje ih nema u prodaji.

I onda mi sine! Veća kartonska kutija, puna USB stickova i 4 eksterna hard diska. Sve skupa, tu su pohranjeni desetci terabajta moje arhive koju kao hrčak skupljam dvadesetak godina. Stotine tisuća fotografija, dokumenata, video materijala, gotovo sva značajnija e-mail korespodencija koju marljivo pohranjujem, stotine PDF dokumenata, stotine sati audio snimaka razgovora koje sam snimao, a snimam i dalje, za svoju sigurnost, korespodencija s brojnim državnim institucijama… Sve sam to, u brzini, natrpao u taj prokleti kofer, u namjeri da narednih tjedana, mjeseci, ovdje sve to sredim, presnimim ono najznačajnije na neke nove hard diskove i ostavim ovdje u moskovskom stanu. Na sigurnom mjestu, u sefu. Zlu ne trebalo. Od viška glava ne boli.

‘Ako ovaj sada krene kopati toj mojoj arhivi, ostati ću ovdje barem još tjedan dana! Nema tu ništa što bi bilo protuzakonito. No krene li pregledavati fotku po fotku, video po video, dokument po dokument, preslušavati moje razgovore… Trajati će to u nedogled…’. Znoj se sve više slijevao leđima, u glavi je pucalo, koljena su klecala.
‘Otvorite kofer!’, napokon je, stigavši, zapovijedio. Poslušno otvaram, razmičem mu stvari, a on, u gumenim rukavicama, prstom pokazuje na veliku plastičnu vrečicu u koju sam natrpao svoje lijekove.

Kako sam, u posljednje dvije godine, imao nekoliko operativnih zahvata, a nakupilo se i boleština s godinama, te kako nisam bio siguran koliko ću se ovdje zadržati, napravio sam si oveću zalihu – nekoliko kilograma raznih liejkova. Samo za srce svakodnevno uzimam desetak raznih tableta – tlak, puls, masnoće, krvne žile, kolesterol… Tu su i tablete protiv bolova.
‘Imate, čini mi se, ovdje malo previše raznih lijekova. O čemu se radi?’, pita strogo dok istresa sadržaj vrećice na stol. Krenem mu objašnjavati što je za što, da mi je nedavno ugrađeno pet stentova, metalna šipka u rame i nadlakticu, da se kroz desetljeća nakupilo još raznih boleština. Pri tom, sumnjičavo razgledava paketiće i natpise na njima – jer za razne terapije za srce postoje lijekovi koji su, sastavom, isti, no proizvođači su različiti. Pa krene ukucavati na internet tražilicu ime svakog lijeka i proučavati sastojke, namjenu… Sad mi je već pošao ići opako na… ‘onu stvar’.

Terapija u torbi

Pa krenem kopati po drugoj torbi i vaditi fascikle punih medicinske dokumentacije. Guram mu pod nos otpusna pisma iz bolnica na kojima je taksativno navedena i propisana terapija… No mladac se ne da. Možda paralelno pohađa nekakav farmaceutski tečaj?

‘Gledajte, nema ništa nedozvoljeno na ovoj hrpi! Sve su mi to terapije koje su mi propisali liječnici, kirurzi, kardiolozi, traumatolozi…!’, gubim živce i podižem glas. Privuklo je to pažnju i jednog njegovog starijeg kolege, mog vršnjaka, koji nam prilazi. Gleda papire, mene, hrpu lijekova na stolu i ovog mladog, nadobudnog, koji uporno gugla nazive – Nibel, Perineva, Greccas, Preductal, Artas…

‘Što je bilo?’, pita me. Objašnjavam mu da mi je ugrađeno 5 stentova, da sam skoro ‘prdnuo na rosu’ i da moram tri puta dnevno uzimati po šaku tableta. On se stane smijati, pa se izdere na malog:
‘Pusti čovjeka na miru. Meni su ugradili 4 stenta prije godinu dana i pijem barem isto toliko svaki dan! I ti ćeš za dvadesetak godina, ne boj se!’.
Ovaj mladi, niži činom, zašuti, pospremi prijenosno računalo i ispričavajući mi se, krene mi pomagati pospremiti moju putnu apoteku u kofer. Eto, i to ispričah.

E da. Danas, ponedjeljak, ovdje u Moskvi je neradni dan. Proglasio ga je gradonačelnik još u subotu, dok je sve još bilo neizvjesno. A je li doista gotovo? Tko zna? Čitam sve medije – od ruskih, hrvatskih, francuskih, engleskih, američkih…, pokušavajući donijeti nekakav suvisli zaključak. Ispod jednog velikog ‘analitičkog’ teksta u nekom britanskom časopisu, u kojem se na koncu zaključuje kako se ništa ne zna, jedan od boljih komentara je upravo iz Rusije:
‘Jadni ljudi. Vi se na zapadu pitate što se dogodilo? Pa ne znamo niti mi ovdje, kako bi onda vi znali!’
Uglavnom, ovi su danas sve pokosili oko zgrade u kojoj živim, pa se nadam da ujutro neće biti neugodnog razbuđivanja. A i žena me potjerala večeras u drugu sobu na spavanje, pa me noću neće buditi lakat u leđa, drmusanje ramena i fućkanje…

Dnevno.hr / Robert Valdec

Foto : Robert Valdec 

Leave a Reply

This website uses cookies. By continuing to use this site, you accept our use of cookies.