Dvije teme iz obrambenog sektora dominirale su posljednjih dana javnim prostorom. To su, nažalost, teme kojima se čelni ljudi MORH-a ne mogu pohvaliti. Unatoč najavama o velikim nabavama u obrambenom sektoru, poput novih borbenih zrakoplova, helikoptera, novih Patrija, već plaćenih Bradleya, protuzračnih sustava i protuoklopnih sustava, sustavna nebriga prema obrambenom sektoru posljednja dva desetljeća ostavila je toliko praznina u sustavu obrane da je pitanje mogu li se one uopće sanirati.
Tako su posljednjih dana s naslovnica medija u Hrvatskoj vrištali naslovi kako će Mađari i Talijani uskoro patrolirati hrvatskim zračnim prostorom. Posljedica je to zakašnjelog ugovaranja nabave novih višenamjenskih zrakoplova i isteka resursa hrvatskim MiG-ovima. Bili smo prvi koji smo na ovu mogućnost upozorili još nakon propasti posla s nabavom F-16 Barack iz Izraela. No nakon tihog potpisivanja sporazuma s Mađarskom 2019., koji je s njihove strane jednostavno nazvan Sporazum o nadzoru zračnog prostora, bilo je jasno kako će u budućnosti Mađari patrolirati sjevernim dijelom Hrvatske, a Talijani južnim.
Tragično opravdanje
Nažalost, strani, talijanski, nadzor hrvatskog zračnog prostora neće biti nikakva novost. Hrvatska javnost slabo je upoznata s činjenicom da talijanske zračne snage već godinama nadziru južni dio hrvatskog Jadrana kojim godinama HRZ nije obavio patrolni let. Dežurni patrolni dvojac s talijanske strane Jadrana redovito obavlja kontrole neidentificiranih letjelica na koje ih upozori središnje NATO-ovo zapovjedništvo za kontrolu zračnog prostora. I tako je već godinama, a posljedica je to sustavnog urušavanja spremnosti Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane.
Sada je svima jasno kako je RH trebala ugovoriti nabavu novih zrakoplova još prije deset godina. Ni jedna ozbiljna država, koja dugoročno i strateški promišlja svoju obranu, ne čeka da joj se posljednji ispravni zrakoplov prizemlji pa da tek onda pokrene proces nabave novih zrakoplova. Takve nabave, strateške razine, ugovaraju se i do deset godina prije isteka resursa aktivnih eskadrila. Piloti, mehaničari i zemaljska oprema sustavno se pripremaju na dulji rok. Međutim, Hrvatska je propustila sve rokove te se dovela u poziciju da joj zračni, nacionalni, prostor čuvaju susjedne države. Opravdanje ministra obrane za situaciju u kojoj se našao hrvatski sustav zračne obrane u najmanju je ruku čudno, a mogli bismo ga nazvati i tragičnim. Naime, ministar Banožić izjavio je kako je to dobro jer će biti – besplatno! Kada ministar obrane jedne suverene države opravdava prepuštanje nacionalnog zračnog prostora susjedima, ma koliko oni bili saveznički i partnerski nastrojeni, cijenom patroliranja, onda je to tragedija kompletnog sustava obrane, ali i same države.
Simbolična cijena
Mnogi će sada reći kako je to bilo jedino moguće rješenje te kako Banožić nije kriv za propuste svojih prethodnika. Istina, aktualni ministar ne može biti kriv za nečinjenje prethodnika. Njegova odgovornost računa se od trenutka kada je stupio na dužnost. Banožić već dulje vrijeme zna kako će se MiG-ovi morati prizemljiti te kako će njihovi letni resursi isteći prije dolaska prvih Rafalea. Umjesto da planira prepuštanje zračnog prostora Mađarima i Talijanima, od Banožića se očekivalo da ponudi alternativu. Što je mogla biti alternativa? Imperativ je bio osigurati operativnu sposobnost dežurne pare. Do dolaska novih višenamjenskih zrakoplova moglo se iz Rumunjske nabaviti nekoliko zrakoplova MiG 21 LanceR. Rumunji ih upravo povlače iz uporabe zbog uvođenja F-16. Riječ je o zrakoplovima koje je temeljito modernizirao izraelski Elbit te koji još imaju dostatne letne resurse. Hrvatski piloti praktički bi odmah mogli sjesti u njih bez posebne obuke i pripreme.
Cijena ovog aranžmana bila bi simbolična, a moguće je i da bi nam Rumunji par ovih zrakoplova i besplatno ustupili. Letjeli bi najviše godinu dana, a RH bi, barem simbolično, zadržala suverenitet nad svojim zračnim prostorom. Naravno, puno je lakše obratiti se NATO-u i reći kako više nismo sposobni samostalno upravljati vlastitim zračnim prostorom te ih zamoliti da oni preuzmu taj posao. U normalnoj državi u kojoj narod drži do svoje domovine i nacionalnog ponosa, ministar obrane koji bi prepustio dio suvereniteta susjednoj državi isti bi tren bio prisiljen odstupiti. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da se Orban voli naslikavati s kartama Velike Mađarske koja bi obuhvaćala kompletan sjever Hrvatske. Sada ćemo, zahvaljujući Banožiću, pustiti njegove zrakoplove iznad Zagreba.
Nacionalna sigurnost
Drugi veliki obrambeni problem, koji se kao trakavica vuče još od 2014., jest pitanje obalnih ophodnih brodova. Posljednjih dana pratimo prepucavanja na relaciji Brodosplit – MORH o tome tko je kriv za to što pet obalnih ophodnih brodova, koji su trebali biti gotovi još 2018., još nije predano HRM-u. Vlasnik Brodosplita Tomislav Debeljak tvrdi da je kriv MORH jer nije uplatio ugovorena sredstva kako bi se brodovi završili. Štoviše, Debeljak tvrdi da MORH još nije platio ni sve za OOB Omiš, jedini iz serije od pet brodova koji je predan HRM-u. S druge strane, Banožić tvrdi da je država podmirila sve što je bila dužna prema Brodosplitu te da je ova tvrtka odgovorna za kašnjenja. Sve je dodatno zakomplicirao i stečaj koji se bio nadvio nad Brodosplitom.
Sada iz MORH-a čujemo i glasove kako Brodosplit više ne može završiti brodove. Nitko, ali baš nitko, ni u jednom trenutku nije postavio pitanje narušene nacionalne sigurnosti zbog neisporuke ugovorenih brodova. Također, danas nitko u Hrvatskoj ne može ni približno reći kada bi spomenuti brodovi mogli ući u sastav HRM-a. Država, odnosno MORH, kao da čeka da rješenje padne s neba. Hoćemo li voditi sudski spor par desetljeća s Brodosplitom, a za to vrijeme će brodovi biti na navozima? Možda sutra, po uzoru na zračni prostor, Talijanima prepustimo i osiguranje teritorijalnog mora. Koliko smo se nagledali neozbiljnosti državnih institucija, ničemu s više ne bismo trebali čuditi.
Zaista se postavlja ozbiljno pitanje koliko je Brodosplit, nakon silnih potresa i odlaska najkvalitetnije radne snage, sposoban završiti projekt obalnih ophodnih brodova.
Prijelazna rješenja
Također, na potezu je poslovično nemaštoviti i neodlučni MORH koji mora predložiti rješenje za izlazak iz ovog začaranog kruga. Svi rokovi za isporuku brodova odavno su probijeni. Nacionalna sigurnost i zaštita hrvatskih pomorskih interesa ozbiljno su ugroženi. Stoga MORH mora djelovati žurno. Još dok se raspravljalo o mogućem stečaju Brodosplita, predlagao sam da se donese posebni zakon, lex specialis, te da se nezavršeni brodovi izuzmu iz Brodosplita i završe u nekom drugom brodogradilištu koje ima kapacitete. Sudski spor između MORH-a i Brodosplita išao bi svojih tokom, ali izuzimanje brodova i njihov završetak u nekom drugom brodogradilištu bio bi moguć na temelju već spomenutog lex specialisa.
Hrvatski obrambeni sustav godinama je patio od sindroma odgađanja donošenja ključnih odluka. Svaki put kada je trebalo donijeti neku ključnu odluku koja je za dulje vrijeme trebala definirati pravac razvoja hrvatske vojske i sustava obrane, takva bi se odluka odgodila. U najboljem slučaju osmislila bi se neka prijelazna rješenja koja ne bi donijela nikakav napredak u sustavu obrane, ali bi kupila vrijeme. No problem je što je na pragu Europe mogući globalni rat pa za odgodu donošenja odluka, taj najdraži instrument naših političara, jednostavno više nema vremena.
