Nedavno je u Pekingu boravio francuski predsjednik Emmanuel Macron s brojnom biznis delegacijom, kada su i potpisani pojedini veliki poslovni sporazumi.
Nije prevelika tajna da su Macron i njegov domaći Xi Jinping tada međusobno „kliknuli“ i da, ako možda i nema prevelike simpatije između Kine i Francuske, sigurno ima međusobnog uvažavanja i zajedničkih interesa. Naravno, prije svega onih gospodarskih i trgovinskih, iako nedvojbeno postoje i dodirne točke u onoj osjetljivijoj – političkoj sferi.
Tako je Macron u Pekingu izjavio kako ne želi francusko miješanje u pitanje Tajvana, dok je Jinping kazao kako je strateška autonomija ključna za Europsku uniju (upravo ono što Macron povremeno podiže na pijedestal različitih foruma unutar EU, ali se i relativno brzo povlači, svjestan nemogućnosti provedbe takve ideje, barem u sadašnjoj fazi europskih i svjetskih geopolitičkih procesa, piše analitičar Zoran Meter za portal Geopolitika.news.
Jedan od glavnih elemenata zapreke takvim idejama svakako je ukrajinski rat s čijim se sigurnosnim teretom i posljedicama Europska unija nije u mogućnosti samostalno nositi tj. potpuno je ovisna o SAD-u.
Xi Jinpingov izaslanik stigao u Pariz
U kontekstu gore navedenog vrijedi ukazati i na jučerašnju vijest (ona je i povod ovog komentara) da je u Parizu, u srijedu, 24. svibnja, održan sastanak između tajnika političkog i sigurnosnog odjela francuskog ministarstva vanjskih poslova Frederica Mondolonija i posebnog izaslanika kineske vlade za pitanja Euroazije Li Huija. Potonjeg je Peking nedavno zadužio za koordinaciju po pitanju ukrajinskog rata – preciznije, za pokušaj postizanja sporazuma o njegovu završetku.
Li Hui krenuo je na europsku turneju, gdje se, osim s francuskim predstavnicima, namjerava sastati i s njemačkim, poljskim, ukrajinskim i – završno – ruskim dužnosnicima.
Kineski diplomat u Parizu je kazao kako Kina i Francuska imaju zajedničke poglede na ukrajinsku krizu na mnogo područja.
Kako je priopćeno iz kineskog ministarstva vanjskih poslova, Hui je kazao slijedeće: “Između Kine i Francuske postoji puno međusobnog razumijevanja po pitanju Ukrajine. Kina je spremna slijediti četiri potrebne točke koje je iznio kineski čelnik Xi Jinping, na temelju dokumenta “Kineski stav o političkom rješenju ukrajinske krize”, ojačat ćemo dijalog i razmjenu sa svim stranama.”
Peking će, kazao je dalje, nastaviti tražiti zajednički nazivnik za političko rješenje krize, postupno izgraditi konsenzus i postaviti temelje za prekid vatre i sukoba.
Pri tom je dodao kako “Kina podržava Europu u jačanju svoje strateške autonomije i izgradnji uravnotežene, učinkovite i održive europske sigurnosne arhitekture”.
Ove se posljednje riječi, naravno, neće svidjeti svima u EU-i (poglavito na njenom istočnom krilu) ali prije svega Sjedinjenim Državama. Tim više što europske sigurnosne arhitekture na koju aludira Peking, ne može biti bez Rusije. Naime, Peking otvoreno zagovara i traži razumijevanje za sigurnosne strahove i modalitete za iznalaženje sigurnosnih jamstava za sve tri ključne strane: Rusiju, Ukrajinu i EU.
Završni dokument summita G7 gura Kinu u stranu
Međutim, kineska nastojanja, makar i imala djelomičnu potporu Francuske – polako padaju u sjenu sve lošijih američko-kineskih odnosa, a time i odnosa Kine sa združenim Zapadom gdje je Washington „prva violina“.
To je najbolje bilo vidljivo u otvoreno protukineskoj završnoj deklaraciji s prošlog vikenda održanog summita G7 u Hirošimi (vidi poveznicu ispod teksta). Ona je toliko protukineskog karaktera da je kinesko MVP odmah po njezinoj objavi pozvalo japanskog veleposlanika u Pekingu i uručilo mu također do sad neviđeni oštar prosvjed i podsjetio ga na neugodne povijesne činjenice – ne samo s pozicije što je Japan bio domaćin tog skupa i time nedvojbeno, uz SAD davao ton završnom dokumentu.
Ovaj je dokument, dakle, obznanjen 10-ak dana nakon objave Pekinga da šalje svog emisara u Europu i sigurno mu neće pomoći. Zapravo, oštra reakcija Pekinga na događaje na summitu G7 ukazuje da je Kina definitivno prestala gajiti iluzije u mogućnost stabilizacije odnosa sa SAD-om i da je proces međusobnog sukoba dugoročnog tj. strateškog karaktera.
S druge strane je, barem po mene, neshvatljivo da je američki predsjednik Joe Biden nakon donošenja tog završnog dokumenta (u kojem se, u najkraćim crtama, Kinu optužuje za „ekonomske ucjene“ drugih zemalja, špijunažu u sferi visokih tehnologija, agresivne postupke u odnosu na Tajvan i u akvatorijima Južnog i Istočnog kineskog mora, ali i za kršenja ljudskih prava u zemlji, potvrđuju se daljnje isporuke oružja Tajvanu kako bi se zaštitio od moguće kineske invazije i td.) – pozvao Kinu da izvrši pritisak na Rusiju kako bi ova završila rat u Ukrajini i povukla svoje snage.
Koliko su takvi Bidenovi pozivi iskreni možemo samo nagađati. Međutim, ono u što je teško vjerovati je to, da će Peking ne samo imati mogućnosti da Moskvu na nešto takvo prisili, već prije svega želje da isto učini u uvjetima „stezanja omče oko svog vrata“ od strane SAD-a i njegovih indopacifičkih saveznika – prije svega Japana.
Kinesko-ruski poslovni forum u Šangaju
O tome najbolje svjedoči i jučerašnji kinesko-ruski poslovni forum u Šangaju, gdje je glavni gost bio ruski premijer Mihail Mišustin koji je predvodio brojnu rusku poslovnu delegaciju i gdje su se događale značajne stvari, dok je istodobno ruski sigurnosni aparat na čelu s Nikolajem Patruševom (tajnikom ruskog Vijeća sigurnosti) u Moskvi održao sastanak s najvažnijim kineskim dužnosnicima iz sigurnosne sfere.
Koliko će u takvim odnosima i relacijama Emmanuel Macron (Francuska, je, naravno, članica G7) moći dugo igrati svoje igre s određene pozicije koja nastoji voditi računa o francuskoj samostalnoj vanjskoj politici više nego bilo koja druga članica EU ostaje za vidjeti. Jer Francuska ubrzano gubi pozicije u Africi, izbačena je na grub način iz zajedničke „igre“ anglosaksonaca u zoni Indopacifika stvaranjem pakta AUKUS (Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD), nema nikakve šanse stati posrednikom između Moskve i Kijeva iako je to Macron često naglašavao kao mogućnost, a pitanje je i koliki će joj opseg suradnje s Kinom Washington na kraju dozvoliti i hoće li to biti dovoljno za zadovoljenje ključnih francuskih interesa?
Strahovi i dubioze: Istok ne sjedi prekriženih ruku
Puno je nepoznanica i pred Francuskom i pred Europskom unijom, a kako vrijeme više odmiče i kako svima u svijetu postaje jasno da je ukrajinski rat samo najveći poligon u ukupnom velikom ratu Zapada i „ostatka svijeta“ za njegov budući izgled – strahovi unutar EU-e postaju sve veći. Osim što se „ostatak svijeta“ uzjogunio i pokazuje žilavijim nego što je to bilo tko mogao predvidjeti, Bruxelles i ključne europske prijestolnice sa zebnjom očekuju američke predsjedničke izbore iduće godine s obzirom kako Biden po rejtingu stoji jako loše (rekordno je nizak u odnosu na sve američke predsjednike do sada od kada postoje takva istraživanja). Jedna od glavnih glavobolja im je da Washington Europsku uniju isturi na branik ukrajinskog rata u financijskom smislu, dok bi se on posvetio svojim sve složenijim ekonomskim problemima, i naravno – borbi s Kinom na Istoku.
A „prokineski blok“ ne sjedi prekriženih ruku čekajući da ga dotuku, i priprema svoj odgovor – o čemu više u nekoj idućoj prigodi.
