Pruža li Hrvatska ruku Srbiji i njenom predsjedniku Aleksandru Vučiću? ‘Odrađuje’ li posao za Europsku uniju ne bi li svoju susjedu odvukli iz ‘zagrljaja Rusije’? Ovo su samo neka od pitanja koje se postavljaju nakon “odleđivanja odnosa” između službenog Zagreba i Beograda koje je započelo na božićnom domjenku Srpskog narodnog vijeća (SNV) u siječnju ove godine kada je na hrvatsko tlo stupio ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić i tako prekinuo “tihi bojkot” koji je, zapravo, trajao godinama.
Istog mjeseca je naš ministar Gordan Grlić Radman otišao u Suboticu, a do kraja svibnja održano je nekoliko neformalnijih susreta. Najviše odjeka imao je iznenadni posjet Zagrebu Ane Brnabić, a osim toga i Andrej Plenković i Aleksandar Vučić imali su kratki susret na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu…
U posljednjih 10-ak dana u priču se uključio i predsjednik Zoran Milanović koji se s Vučićem susreo na inauguraciji crnogorskog predsjednika Jakova Milatovića, a ponešto tihe diplomacije odradila je i prva dama Sanja Musić Milanović kojoj je na Samit supružnika europskih čelnika pristigla Vučićeva supruga Tamara…
Srbija nije zainteresirana za Europu
Ipak, politički analitičar Davor Gjenero spušta loptu na zemlju. Kaže, nema riječi o tome da je Hrvatska postala “most” koji povezuje Srbiju s Europskom unijom pa priču pokušava svesti u realnije okvire.
“Nema mosta Srbije prema Europi jer Srbija nije zainteresirana za Europu. Hrvatska ima neugodnu poziciju – ona je uvijek neugodna kad ste susjedna zemlja problematičnoj. Imate obveze prema Europskoj uniji, a zadnji ste koji smije na bilo koji način blokirati pristupanje susjednih država, pri tome ne smijete pokazati bilo kakvu netrpeljivost: kad razgovarate prije svega ste članica Europske unije koja, dakako, treba definirati svoje interese”, pojašnjava Gjenero.
“Otkad je Plenković premijer Vlada vodi politiku svojevrsnog “dostojanstvenog ignoriranja” Vlade Republike Srbije i gospodina Vučića. Meni se čini da je ta politika vrlo racionalna, vrlo opravdana i vrlo efikasna. Ne postoji niti jedan element u kojem bi se Hrvatskoj mogla pripisati odgovornost za zategnute odnose. Hrvatska nikad sama ne blokira pristupni proces, nikad ne zaoštrava odnose… Imamo dovoljno saveznika u EU koji govore u naše ime i zapravo sve ključne interese RH u tom procesu naglašavaju naše prijateljske države i njihovi politički predstavnici, što je pravi način na koji se funkcionira u EU.
“Mi smo dosta tu naučili od grešaka koje su u odnosu na nas učinila Slovenci i time si bitno smanjili europski rejting u odnosu na ono što su imali prije krize koju su izazvali u hrvatskom pristupnom procesu.”
“Za nikog ne bih stavio ruku u vatru”
Kako je u posljednje vrijeme pozicija Aleksandra Vučića nešto ugroženija, nameće se i pitanje odgovara li Europskoj uniji, pa tako i Hrvatskoj stabilna Srbija, makar i ovakva s “demokratskim deficitom ili vrijedi riskirati i čekati rasplet.
“Hrvatskoj je u Srbiji odgovarala proeuropska vlast. Mi smo mogli kvalitetnom razgovarati sa Srbijom u vrijeme Zorana Đinđića ili s predsjednikom Borisom Tadićem. Postojale su razlike u mišljenjima, interesima, ali ti su ljudi pripadali “istom svijetu”, s njima se moglo razgovarati, rješavati probleme, napredovati. Danas u Srbiji ne postoji niti jedan relevantna politička snaga koja je doista proeuropska, a koja bi imala relevantan politički utjecaj. Vi na prste jedne možete nabrojati zastupnike koji su “europejci”. Osim gospodina Aleksandra Olineka i njegove liste “Vojvođani” – koja je bila u koaliciji s Tomislavom Žigmanovom – ja baš i ne vidim nekog zastupnika za kojeg bi stavio ruku u vatru da je proeuropski.
To je žalosna situacija, ono što je ostalo od DS-a uglavnom se rasulo, oni nemaju niti ozbiljnu europsku liberalnu, niti konzervativnu, niti socijaldemokratsku opciju. To je realno stanje stvari. Prema tome, koliko god da u Hrvatskoj možemo gledati sa simpatijama na ovu političku dinamiku koja se uspostavila nakon kuljanja agresije koju je pothranio tamošnji režim, vi morate biti svjesni da to ne može rezultirati formiranjem neke demokratske političke većine. To nije situacija iz ’99. kad se Miloševićev režim raspadao, a postojao je taj snažan DOS, kao opcija koja može europeizirati Srbiju”, poručuje pomalo pesimistično Gjenero.
Photo by Mesut çiçen
