I prošli je tjedan bio zasićen važnim vanjskopolitičkim događajima – gotovo u svim dijelovima svijeta.
Turbulentni procesi događaju se u Sjedinjenim Državama, od onih političkog karaktera poput neslužbenog početka predizborne kampanje za predsjedničke izbore koji se održavaju u jesen iduće godine i u kojoj se neće birati sredstva u ratu između dvaju tabora – Bidenova i najvjerojatnije Trumopova, preko ekonomskih koji se odnose na krizu tamošnjeg bankarskog sektora te propast četiriju srednje velikih banaka u samo dva mjeseca i recesiju koja će zemlju zahvatiti u 2023., ali i nikad bliži bankrot države ako se dvije dominante stranke u Kongresu uskoro ne dogovore o novom povišenju gornje granice zaduživanja, pa sve do onih pravosudnih – vezanih uz moguće podizanje optužnice protiv Bidenova sina Huntera.
U svijetu je i dalje u tijeku proces ubrzane dedolarizacije. Neovisno o tome je li razlog političke prirode, odnosno strah da se i druge zemlje ne nađu pod američkim sankcijama sličnim onima koje su uvedene Rusiji, gdje je dolar ubojito oružje, ili je strah povezan s američkom ekonomskom, a moguće i bankarskom krizom – za Washington je brzina kojom se taj proces odvija neočekivana i krajnje neugodna.
Tako je za njega vrlo neugodno odjeknula vijest da su međusobnu trgovinu, umjesto u dolarima, u nacionalnim valutama odlučile pokrenuti Južna Koreja i Indonezija – najveća država jugoistočne Azije s oko 275 milijuna stanovnika i površinom od gotovo dva milijuna četvornih kilometara.
Pa iako se unutar ASEAN-a, u kojem je Indonezija najvažnija članica, proces dedolarizacije već intenzivno odvija, za Seoul je takva odluka prilično iznenađujuća s obzirom na to da je riječ o velikom američkom azijskom partneru – najvećem nakon Japana. Južna Koreja je time postala prva zemlja saveznica SAD-a koja se odlučila na takav potez u trgovinskoj razmjeni s nekom zemljom – što je vrlo loš signal za Bidenovu administraciju, i to u predizbornoj godini.
Brisanje revolucije
Na Bliskom istoku se nastavlja donedavno nezamisliv proces međusobne pomirbe. Nova “anti-proljetna revolucija” briše posljedice od SAD-a početkom drugog desetljeća 21. stoljeća pokrenutog niza revolucija – tzv. arapskog proljeća koje su posijale razdor i sukobe među bliskoistočnim državama, ali i rasplamsale dotad neviđen val terorizma omogućivši rađanje brojnih džihadističkih skupina i radikalnih islamističkih organizacija. Najpoznatija je svakako bila “Islamska država” – sramota navodno civiliziranog svijeta, stvorena na velikim dijelovima iračkog i sirijskog teritorija istrebljenjem što šijitskog stanovništva, što pripadnika drevnih kršćanskih i drugih zajednica pred očima potpuno ravnodušnog svijeta. Arapska revolucija zbrisala je, ako već ne s geografske karte svijeta, a ono sigurno s karte političkog suvereniteta i cijele države, poput Libije, Iraka, Sirije, Jemena – stvorivši od njih poligone za nadmetanja i sukobljavanja snažnih regionalnih i vanjskih silnica.
Donedavni neprijatelji u regiji ponovno postaju dobri susjedi i partneri, poput Irana i Saudijske Arabije, Egipta i Turske, dok je pravi hit ili bliskoistočna politička zvijezda postao sirijski predsjednik Bašar al-Asad, dojučerašnji omraženi regionalni izopćenik kojemu je glavu u jesen 2015. u doslovnom smislu riječi od nabrušenih noževa džihadista pred zidinama drevnog Damaska spasio Vladimir Putin ruskom vojnom intervencijom.
Tako je u taj najstariji grad na svijetu s čak oko 4500 godina dugom poviješću, nakon što je prije dva tjedna onamo stigao ministar vanjskih poslova Saudijske Arabije, princ Faisal bin Farhan, 4. svibnja stigao osobno i iranski predsjednik Ebrahim Raisi.
Kad se Sirija uskoro očekivano vrati u arapsku obitelj povratkom u Arapsku ligu, odakle je izbačena 2011. nakon početka građanskog rata, problem bi mogao nastati za neveliku američku grupaciju vojnika smještenih na istoku te zemlje, u naftom bogatoj regiji Deir ez-Zour, kao i u strateški važnoj bazi At-Tanf na tromeđi Sirije, Iraka i Jordana. Američke postrojbe u Siriji podupiru Kurde, ali su ondje nezakonito, dok se okolne zemlje, osim Izraela, protive njihovu boravku na tlu Sirije.
Osim toga, američko zapovjedništvo za Bliski istok sve se češće žali na incidente i rizične poteze ruskih pilota u odnosu na američke baze na tlu Sirije, što izlazi izvan okvira međusobnog sporazuma o izbjegavanju incidentnih situacija potpisanog između zapovjedništava dviju vojski na tlu Sirije 2015. nedugo nakon ruske intervencije. To je jasan odgovor Moskve na američke proturuske poteze u ukrajinskom ratu i ruski analitičari to ne skrivaju.
Netko će reći da su ilegalno na sjeveru Sirije i turske vojne snage, ali čini se da je sada na redu – što će biti vrhunac bliskoistočne “anti-proljetne revolucije” – upravo velika sirijsko-turska pomirba.
Zato nije čudno što su se pojavile informacije o navodnom sastanku na nižoj razini između američkih i sirijskih predstavnika u Omanu. Naime, Sjedinjene Države ostale su usamljene u nastojanjima da svrgnu Asada, a otvoreni pritisak Washingtona na arapske prijestolnice, prije svega na Rijad, da ne obnavljaju diplomatske odnose sa Sirijom dok je on na vlasti – očito doživljava krah.
O tome koliko je SAD nezadovoljan neuspjehom vojnog svrgavanja Asada svjedoče i potezi nakon nedavnog katastrofalnog potresa koji je zahvatio Tursku i Siriju, kad je Washington upozorio zrakoplove s humanitarnom pomoći da zaobilaze sirijsko nebo zbog uvedenih sankcija protiv Asadova režima. To je naknadno, zbog velikog pritiska humanitarnih organizacija i javnosti, ipak privremeno omogućeno, ali sirijski građani ipak su danima ostajali bez zapadne humanitarne pomoći koja je u velikim količinama stizala isključivo u Tursku. To dijeljenje patnje stotina tisuća unesrećenih ljudi po političkom kriteriju bilo je zastrašujuće i ostat će tamna mrlja na savjesti onih koji su takvo što dopustili.
Zategnuti odnosi
Neovisno i o rezultatima turskih predsjedničkih izbora koji se održavaju 14. svibnja i koji su prilično neizvjesni, do tursko-sirijske pomirbe bi moglo doći. Jer pomirbi sa svojim južnim susjedom, koji Turskoj predstavlja vrata u arapski svijet, osim Erdogana, sklona je i turska oporba, i to već otprije. Ona želi povratak sirijskih izbjeglica u matičnu zemlju.
Veći problem u procesu pomirbe predstavlja Asad, sada dodatno ojačan obnovljenim odnosima s moćnim Arapima, koji kao uvjet za to Ankari i dalje nameće povlačenje svih turskih snaga sa sirijskog teritorija.
Kad je riječ o turskim izborima, mnogi ih američki analitičari nazivaju najvažnijim izborima 2023. u svijetu. U Erdoganovoj eri vladavine Turskom odnosi Turske i SAD-a permanentno su se pogoršavali, paralelno sa sve snažnijim profiliranjem turske samostalne vanjske politike, što je za Washington “smrtni grijeh” kada je riječ i ne samo o njegovim saveznicima.
Vrhunac, odnosno prekretnica prema potpunom poremećaju tih odnosa bio je 15. srpnja 2016. i pokušaj vojnog puča, tj. nasilnog svrgavanja Erdogana s vlasti. Vrlo brzo turski državni vrh je za puč optužio SAD i Njemačku, koji su, prema mišljenju Ankare, pružili pomoć organizatoru puča – turskom kleriku i disidentu Fetullahu Gülenu i njegovoj moćnoj organizaciji FETO koju je Ankara vrlo brzo zabranila i stavila na popis terorističkih organizacija. Erdogan se potom ponovno okrenuo ruskom predsjedniku Putinu koji mu je pružio potporu već u prvom danu puča, iako su rusko-turski odnosi u to vrijeme bili potpuno poremećeni zbog poznatog incidenta s turskim obaranjem ruskog bombardera Su-24 na granici sa Sirijom krajem studenoga 2015.
Sjedinjene Države sada sve svoje uloge na turskim izborima stavljaju na tamošnju oporbu – neovisno o kome je riječ i tko bi od njih eventualno mogao zamijeniti Erdogana. To je jasan znak da Washington nije uspio stvoriti “svog” kandidata unutar šarolikog turskog političkog tijela i njega svesrdno pomagati, ali i znak da je Turska najvjerojatnije sazrela kao država u smislu želje za vođenjem samostalne vanjske politike – neovisno o tome koja će politička garnitura doći na vlast.
Investiranje u oporbu
Pritom treba biti korektan i reći, bez obzira na to što Erdogan nije “ikona demokracije” kakvu bi Zapad želio vidjeti u Turskoj, kako je on vrlo pragmatičan političar i spreman na suradnju sa svima, pa tako i sa SAD-om. Međutim, isključivo u okvirima koji zadovoljavaju ključne turske nacionalne interese, među kojima je i želja za stvaranjem tzv. turskog svijeta – usmjerenog prije svega na postsovjetske turkofonske zemlje Kavkaza, Azerbajdžan, i srednje Azije – Kazahstan, Uzbekistan, Turkmenistan, Tadžikistan i Kirgistan. Ali Washington na soliranja saveznika nije navikao i to ne želi dopustiti. Međutim, lako je moguće da će u pogledu Turske ipak morati učiniti iznimku. Jer bolje je uza se imati i ovakvu Tursku nego je imati protiv sebe.
Bit će zanimljivo pratiti daljnje procese u Turskoj bez obzira na to tko će biti na vlasti. Jer ona je bliskoistočna priča za sebe: zemlja nasljednica bivšeg višestoljetnog hegemona unutar arapskog svijeta, a da nije arapska: zemlja muslimanska, a politički bliža barem donedavno kršćanskoj Europi nego svojoj muslimanskoj braći u regiji.
Zato je Turska još puno toga dužna učiniti da bi je arapski svijet prigrlio kao istinskog i bratskog partnera.
Put prema tome Ankara sada krči obnovom odnosa s jednom od najmoćnijih i najutjecajnijih arapskih zemalja, Egiptom, ali i sa spomenutom Sirijom – kao “vratima” u arapski svijet.
Zapravo se u arapskoj “anti-proljetnoj revoluciji” u najlošijem položaju našao Izrael. Onaj isti koji je i najviše profitirao “arapskim proljećem” zbog slamanja svojih dotadašnjih glavnih neprijatelja: Iraka, Sirije, Libije, ali i slabljenja Egipta kao dotadašnjeg ključnog saveznika palestinskog naroda, iako je Kairo potpisivanjem sporazuma s Izraelom u Camp Davidu 1978. taj status bio uvelike kompromitirao. Irak, Sirija i Libija sada su samo olupine negdašnjih snažnih arapskih država u svakom pogledu – uključujući i onaj vojni, a poglavito je to bio Irak u vrijeme Sadama Huseina, dok se Egipat primarno mora baviti samim sobom.
Arapski svijet
Međutim, aktualni procesi međuarapske i međuislamske pomirbe suniti – šijiti obnovom partnerstva između Saudijske Arabije i Irana, što je za Izrael posebno neugodno, mogu židovsku državu ponovno dovesti u položaj “otoka” u sada već prilično homogeniziranom “arapskom moru” kojem treba pridodati i Iran. Izrael bi se mogao naći u novoj izolaciji iz koje se tako dugo želio izbaviti. To mu je konačno i uspjelo u vrijeme Trumpove administracije potpisivanjem tzv. abrahamskog sporazuma najprije s UAE-om i Bahreinom, a poslije i sa Sudanom i Marokom. Međutim, ključna arapska zemlja, Saudijska Arabija, to nije željela učiniti.
Naravno, svi ovi procesi ne moraju za Izrael biti nužno loši, on s mnogim arapskim zemljama dobro trguje, pa tako i sa Saudijskom Arabijom. Ali njegovi politički odnosi s bliskoistočnim državama najviše će ovisiti upravo o njegovu ponašanju: prema susjedima, prema islamskim svetinjama u Jeruzalemu i – naravno – najviše o načinu koji izabere za rješavanje palestinskog pitanja.
Upravo je ovo zadnje i ključno za Rijad s obzirom na to da Palestince snažno podržavaju i sve velike islamske zemlje izvan arapskog svijeta – od Turske i Pakistana do Indonezije. A Saudijska Arabija, u skladu sa svojom golemom financijskom moći i strateškom važnošću, želi se nametnuti kao vođa ne samo arapskog nego i islamskog svijeta u cjelini. Dogovor s Izraelom bez rješenja palestinskog pitanja za nju je zato vrlo rizičan. Tim više što se na njezinu teritoriju nalaze i dvije od tri najveće islamske svetinje – Meka i Medina, u koje svake godine hodočaste milijuni muslimanskih vjernika iz cijeloga svijeta. To Rijad čini čuvarom glavnih islamskih svetinja, ali mu daje i itekako značajan financijski prihod.
Odbacili umiješanost
Jedna je vijest prošloga tjedna ipak zasjenila sve druge. Riječ je o napadu dronovima na kompleks Kremlja u Moskvi, u kojem se, između ostalog, nalazi i rezidencija ruskog predsjednika. Preciznije, o pokušaju napada dvama dronovima s obzirom na to da su oboreni sredstvima elektroničke obrane neposredno prije samog udara, pri čemu su krhotine jednog od njih prouzročile požar na krovištu Senatske dvorane – kako je to službeno formulirao ured ruskog predsjednika.
Vijest je brzinom munje potresla rusku javnost, tim više što je uslijedilo službeno državno priopćenje kako iza napada na Kremlj stoji Ukrajina. Štoviše, napad je odmah okarakteriziran i kao teroristički, uz naglasak da se radilo o pokušaju likvidacije predsjednika Putina i da Moskva zadržava puno pravo poduzimanja mjera odmazde – gdje i kada smatra prikladnim.
Međutim, zapadni mediji odmah su zauzeli potpuno suprotan stav s obzirom na to da je službeni Kijev, očekivano, odbacio bilo kakvu svoju umiješanost u taj događaj. Većina njih navodi kako Rusiji ne treba vjerovati i kako je riječ o “false flag“ operaciji. Vjerojatno su bili potaknuti izjavom američkog državnog tajnika Antonyja Blinkena koji je rekao kako SAD još ne može sa sigurnošću znati što se točno dogodilo, ali da ne isključuje ni opciju ruske operacije “pod lažnom zastavom”. Visoki povjerenik EU-a za vanjsku politiku i sigurnost Josep Borrell idućeg je dana pozvao Moskvu da ne koristi vijest o navodnom napadu na Kremlj kao izliku za jačanje svoje ofenzive u Ukrajini.
Međutim, reakcije Moskve na ove izjave Zapada nikako nisu relaksirajuće. Upravo suprotno. Ruski veleposlanik u SAD-u Anatolij Antonov izjavio je: “Bogohulne i lažljive bile su teze da je ovaj teroristički čin tobože ‘false flag’ operacija. Odnosno, da je sama Rusija organizirala provokaciju protiv srca naše državnosti! Danas Sjedinjene Države štite kijevske kriminalce. … Naravno da ćemo ovu okolnost uzeti u obzir u izgradnji naše linije u realizaciji ciljeva i zadataka specijalne vojne operacije.”
Dana 5. svibnja, na marginama sastanka Vijeća ministara vanjskih poslova Šangajske organizacije (SCO) u New Delhiju, ruski ministar Sergej Lavrov rekao je kako će “Moskva na ukrajinski pokušaj napada dronovima na Kremlj odgovoriti ne razgovorima, već konkretnim akcijama”.
Povod za rat
Tako je, odgovarajući na pitanje novinara odnosi li se na ovaj incident termin “casus belli”, Lavrov odgovorio: “To je očito bio neprijateljski čin. Apsolutno je jasno kako bez znanja ‘vlasnika’ kijevski teroristi to ne bi mogli počiniti. Nećemo odgovarati razgovarajući o tome je li to casus belli ili nije. Odgovorit ćemo konkretnim djelima. Imamo puno strpljenja.”
Pritom je skrenuo pozornost na izjave američkog državnog tajnika Blinkena, rekavši: “Rekao je da SAD neće diktirati Ukrajini metode kojima će braniti svoj suverenitet. Valjda to sve govori.”
Međutim, jedan je medij učinio iznimku, i to ugledni američki specijalizirani medij Military Watch. On je u povodu napada na Kremlj izjavio da Rusija sada ima pravo na odgovor, pa čak i na napad na samog Zelenskog, što je obećala da neće činiti tijekom pregovora u početnoj fazi rata. Medij je dodao i još nešto važno:
“Pokušaj napada uslijedio je u trenutku kada su ukrajinske snage nekoliko dana imale značajne gubitke na prvim linijama bojišnice, iako ostaje neizvjesno je li počinitelj ukrajinska vlada ili jedna od mnogih savezničkih milicija ili ugovornih postrojbi koje djeluju u zemlji. Sposobnost čak i bespilotnih letjelica relativno malog dometa da dosegnu Moskvu iz Ukrajine, međutim, naglašava zašto je Rusija dugo bila zabrinuta u vezi s apsorpcijom zemlje u zapadnu sferu utjecaja i mogućim članstvom u NATO-u.”
Ako je vjerovati navodima američkog medija, zašto se baš na dan napada na Kremlj Zelenski otisnuo na višednevnu turneju po Europi a da mu se ne zna precizna satnica tamošnjih odredišta. Iako je krajnje naivno od šahu sklonih Rusa očekivati da će reagirati emotivno i odmah osvetnički udariti po rezidenciji ukrajinskog vođe.
Višednevna turneja
Kako je god tumačila pojedina strana – kao stvarnu ili lažnu, jasno je kako su objavom vijesti o napadu na Kremlj ulozi povećani do krajnjih granica i da stanje postaje krajnje eksplozivno. Moskva si jednostavno ne može priuštiti komoditet da na objavu vijesti o pokušajima atentata na svog čelnika ne odgovori oštro. Zapad ionako preko svojih medija već dugo Rusiju prikazuje kao gubitnicu u ratu, njezino vodstvo uplašenim i neodlučnim, a rusku vojsku nesposobnom za pobjedu na bojnom polju. A sve to što piše i govori Zapad, dobro zna i ruska javnost, kao što dobro zna i da su gotovo sve označavane ruske “crvene crte” u ukrajinskom ratu već odavno pregazili i Kijev i Zapad.
Dakle, ruski državni vrh više ne može kalkulirati. Tim više što je već ranije optužio SAD za prošlogodišnju diverziju na plinovodima Sjeverni tok, a da ništa konkretno nije poduzeo u praksi, izvan sfere same politike. Isto tako, već dugo optužuje Kijev za terorističke akcije na tlu Rusije, poput prošlogodišnjeg ubojstva Darije Dugine u Podmoskovlju ili nedavne likvidacije poznatog ruskog ratnog izvjestitelja eksplozivnom napravom u ugostiteljskom objektu u središtu Sankt Peterburga.
Kao predznak moguće ukrajinske vojne ofenzive, ukrajinska strana posljednjih tjedana vrši intenzivne napade dronovima na brojne infrastrukturne i energetske objekte, prije svega rafinerije u pograničnim ruskim regijama, uključujući i Krim.
Pretvarati se na zapadu kako se ništa dramatično ne događa, da je sve ovo uobičajeni ruski blef i da život ide dalje jer je ukrajinski rat, eto, valjda rezerviran samo za stradanje Ukrajinaca i Rusa, a da negativno utječe samo na zapadne ekonomije, ali i da je to samo privremeno – potpuno je pogrešno, krajnje neodgovorno i visokorizično poigravanje sa stvarnošću.
Intenzivni napadi
Možemo se pretvarati koliko god hoćemo i maštati o svemu što nam je oku i uhu ugodno, ali pravi znalci stvari – koji još razmišljaju svojom glavom – dobro znaju da je “igra“ s Rusijom otišla predaleko. Znaju da neposredni vojni sukob između dvije najveće nuklearne velesile više uopće nije daleko i da ne može završiti bez uporabe nuklearnog oružja.
Prošlog je tjedna upravo o rastućoj mogućnosti američko-ruskog sukoba u intervjuu za američki medij Foreign Affairs govorio načelnik Združenog stožera američkih Oružanih snaga Mark Milley. Izjavio je kako američki vojni stručnjaci “svaki Božji dan” paze kako ne bi došlo do eskalacije. Štoviše, rekao je kako bi neposredni sukob dviju nuklearnih velesila predstavljao katastrofu za obje strane i da ga po svaku cijenu treba izbjeći.
Izrael planira bombardirati iranska nuklearna postrojenja
Izrael i njegova protuiranska politika još su jedan važan razlog što je Saudijska Arabija pristala na obnovu suradnje s Iranom. Naime, dolaskom vječno ratobornog Benjamina Netanyahua na čelo izraelske vlade u ožujku ove godine dramatično se pojačala opasna retorika između Jeruzalema i Teherana. Iz Izraela su stizale sve oštrije prijetnje da će svim silama koje su im na raspolaganju spriječiti Iran u proizvodnji atomske bombe, a u čemu je, u ovladavanju potrebnom tehnologijom odnosno obogaćivanju urana, prema mišljenju izraelskih stručnjaka Teheran već daleko odmakao.
Da bi pokušali uništiti iranska podzemna nuklearna postrojenja, po njima moraju djelovati izraelski bombarderi. Oni ne mogu prijeći tako veliku udaljenost i moraju prije napada sletjeti, a to jedino mogu učiniti na teritoriju Saudijske Arabije, gdje postoji i američka vojna baza, a Irak ne dolazi u obzir zbog visokog stupnja međusobnog neprijateljstva. Međutim, Rijad se ne želi naći na meti Teherana koji bi ga smatrao “odskočnom daskom” za izraelske protuiranske operacije i interese, pa je tu lukavo uskočila Kina i pomirila dvije zemlje s kojima je potpisala unosne – stotine milijardi dolara vrijedne dugoročne sporazume. To je i Teheranu i Rijadu od velikog interesa.
Izrael bi eventualno mogao koristiti američke baze i nosače zrakoplova u Perzijskom zaljevu za napad na iranske ciljeve, ali bi to već bilo uvlačenje SAD-a u sukob s krajnje neugodnim Iranom – što bi u krajnje ranjiv položaj dovelo i bazu američke V. flote u nedalekom Bahreinu.
Zato i nije čudno što su se strasti i politička retorika u međuvremenu smirili, ne samo zato što se u Izraelu i dalje ne stišavaju prosvjedi usprkos privremenom odustajanju Netanyahua od kontroverzne pravosudne reforme koja je na ulice gradova izvela milijune Izraelaca i ozbiljno zaprijetila scenarijem “obojenih revolucija”, koje bi ipak trebale biti rezervirane za neke druge zemlje.
Neposredni sukob Rusije i Amerike sve je bliži
Netko želi isprovocirati neposredni sukob između Rusije i SAD-a (NATO-a); netko drugi izvođenjem napada pokušava proizvesti strah odnosno krizu visokog intenziteta – čak i jaču od one kubanske tijekom hladnog rata između SAD-a i SSSR-a – koja bi trebala potaknuti na razum i dijalog. Međutim, više nije važno koja je od njih ispravna. Jer veliki je potez povučen, a njegov rezultat može biti ili eskalacija ili deeskalacija. Srednjeg rješenja ili nekakvog beskonačnog tapkanja po ukrajinskom blatu jednostavno nema i ne može biti.
Da je svijet u velikoj opasnosti, ne vide još samo slijepci.
Autor: Zoran Meter / 7dnevno /
Photo by Dmitry Zvolskiy
