Važni događaji globalnog geopolitičkog karaktera u posljednje vrijeme smjenjivali su jedan drugog. To je jasan pokazatelj da smo ušli u fazu kulminacije sukoba ključnih svjetskih velesila – “trojstva” SAD – Kina – Rusija. Sukoba u kojem pravila više nema ili preciznije – ona dosadašnja više ne vrijede, a nova, koja suprotna strana želi nametnuti kao za sve obligatorna, za onu su drugu neprihvatljiva.
Takve nepomirljive geopolitičke postavke novu jednadžbu preustroja svijeta čine nerješivom te će, ako se ubrzo nešto bitno ne promijeni – prije ili poslije doći do sukoba koji se više neće moći zadržati isključivo u okvirima političko-diplomatske borbe i borbe za jačanje svog globalnog ekonomskog utjecaja i prisvajanja ključnih prirodnih resursa, već će neizbježno prijeći i u međusobni vojni sukob. Neovisno o tome što ga načelno posve sigurno i iskreno sve tri strane po svaku cijenu žele izbjeći.
Ali svi su iskreno željeli izbjeći i Prvi svjetski rat, a on se dogodio, pa nema razloga da se povijest tko zna koji put opet ne ponovi. Naravno, uvijek u promijenjenim okolnostima koje sa sobom donosi društveni i tehnološki napredak, ali s istom filozofijom odnosno logikom djelovanja.
Brze promjene
Vanjskopolitičkim i medijskim prostorom, kao i obično, i prošlog je tjedna dominirala Ukrajina i sve što se događa u njoj i s njom povezano u kontekstu tamošnjeg ratnog sukoba – najvećeg na tlu Europe od Drugoga svjetskog rata. Ali to nikako nije i jedina scena sučeljavanja globalnih silnica iako je definitivno najvažnija.
Tu je još niz drugih važnih događaja: ubrzava se proces dedolarizacije; jača globalna militarizacija, najviše u Europi – kako stoji u novom izvješću Stockholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira, zahuktava se krajnje neizvjesna turska predizborna kampanja uz neprovjerene informacije o navodno teško oboljelom predsjedniku Erdoganu; jačaju vojni sukobi u Sudanu; dočekan je prvi telefonski poziv kineskog čelnika Xija Jinpinga ukrajinskom vođi Volodimiru Zelenskom; američki predsjednik Biden službeno je objavio kandidaturu za novi predsjednički mandat; Fox News je uručio iznenadni otkaz najpopularnijem američkom televizijskom novinaru i najvećem kritičaru Bidenove politike Tuckeru Carlsonu, što baca dosad najtamniju sjenu na SAD kao globalni simbol i utvrdu slobode govora, barem od vremena početka progona australskog novinara i urednika WikiLeaksa Juliana Assangea koji je potresao svijet objavom niza za SAD neugodnih tajnih dokumenata iz ključnih američkih institucija.
Na zapadu jako iščekivani potez nakon prošlomjesečnog rusko-kineskog summita na vrhu u Moskvi – konačno je povukao Peking. Naime, kineski čelnik Xi Jinping telefonski je nazvao ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. Razgovor je trajao oko sat vremena, ali su o njegovu sadržaju objavljena samo štura priopćenja, što vjerojatno znači da nije bilo važnih rezultata koji bi se odnosili na pokretanje pregovaračkog procesa o zaustavljanju ukrajinskog rata.
Zelenski je kratko rekao da je razgovor bio sadržajan i da će Ukrajina ponovno poslati svog veleposlanika u Peking.
Razočarani neuspjehom
S druge strane, Jinping je u svom priopćenju naglasio kako je “složena evolucija ukrajinske krize imala ozbiljan utjecaj na međunarodnu situaciju” i da je Peking kao i uvijek predan mirnom rješenju kao jedinom mogućem i da sada treba izgraditi povoljne uvjete za diplomatsko rješenje.
I to je uglavnom sve. Ono što se iščitava kao važno iz svega ovog je Jinpingova konstatacija o ukrajinskoj krizi kao složenoj evoluciji jer to očito znači kako Peking smatra da ona nije počela ruskom invazijom, nego znatno prije – i da krivnju za nju baca i na poteze Zapada i Kijeva koji su “isprovocirali” rusku specijalnu vojnu operaciju.
Peking želi podijeliti krivnju za rat i s takve pozicije nametnuti svoj prije nekoliko mjeseci objavljeni prijedlog ili smjernice za mirovni plan.
Kina se nakon ruske invazije našla u svojevrsnoj zamci dvostrukog karaktera.
Da je Rusija ostvarila brzu vojnu pobjedu, za Peking ne bi bilo problema. Rusija bi vjerojatno snosila posljedice kraha odnosa sa Zapadom slične sadašnjima, ali Kina se ne bi našla u poziciji da je optužuju za vojnu pomoć Rusiji i držanje strane istoj jer joj to tada jednostavno ne bi bilo potrebno. Drugim riječima, Kina je u takvom scenariju mogla sačuvati snažne gospodarske odnose prije svega s Europskom unijom kao svojim najvažnijim trgovinskom partnerom nakon SAD-a.
Ovako joj EU, pod snažnim pritiskom SAD-a, postavlja uvjete za nastavak određene gospodarske suradnje. Kolokvijalno rečeno – pitanjem Pekingu “podržava li u ratu Ukrajinu ili Rusiju”?
Za Peking je, naime, glavni problem što je svoju čuvenu inicijativu “Jedan pojas, jedan put” vezao upravo uz izgradnju infrastrukture prema Europi, u koju svrhu je kupio i ključne luke u Sredozemlju, poput Pireja u Grčkoj i Genove i Trsta u Italiji, a slične kombinacije imao je i s njemačkom lukom Hamburg itd. Pritom je stvarao i vlastite političko-ekonomske platforme za trgovinsku suradnju s pojedinim članicama EU-a i zemljama koje to još nisu postale – poput onih na zapadnom Balkanu. Sve je to sada pod znakom pitanja.
Velika koalicija
Sljedeći bitan element zamke u kojoj se našla Kina je činjenica da su Sjedinjene Države protiv nje pokrenule dugotrajni iscrpljujući ekonomski i politički rat u koji guraju sve svoje saveznike u Europi i Aziji. U takvim okolnostima Kina nema drugog izlaza osim stvaranja čvrstih strateških odnosa s Rusijom – i vojnih i ekonomskih.
Ako se oni službeno i ne zovu savezništvo, potpuno ih sigurno možemo nazvati “kinesko-ruska koalicija” – slična onoj koju je stvorio združeni Zapad u pogledu pomoći Ukrajini, samo puno šira i sveobuhvatnija jer se odnosi na sve sfere i sve ključne globalne probleme.
S obzirom na to da Peking zna kako Washington želi i Rusiju i Kinu srušiti s globalne geopolitičke šahovske ploče, pa čak možda i pokušati stvoriti multipolarni svijet bez Kine i Rusije, sa svojim predvodništvom i određenim preustrojem ključnih međunarodnih političkih i financijskih institucija poput UN-a, MMF-a, Svjetske banke i sl., on nikada neće zaigrati igru protiv Moskve.
Washington je u tom smislu strateški pogriješio. Američki analitičari vrlo su dobro znali kako po svaku cijenu treba spriječiti stvaranje savezništva između Rusije i Kine, tj. da se između njih mora “zabiti klin”. Problem koji je doveo do ključne greške bio je zapravo banalan, a lako može biti i fatalan: američke elite nisu mogle “pregristi ponos” i svoj psihološki osjećaj vječne nadmoći prestrojiti u nužnu komunikaciju s Kinom kao ravnopravnim partnerom. Kina bi tada bila nešto posve drugo i nikakva zaštita Rusije ne bi joj bila potrebna.
Zbog toga su američke elite zaigrale krajnje rizičnu igru otvaranja dvaju frontova istodobno, usprkos brojnim glasovima upozorenja da to ne čine.
One su, međutim, bile uvjerene da mogu pobijediti, prije svega ponovnim “zabijanjem klina” između Pekinga i Moskve kako je to bilo od sredine 70-ih godina kada je Kissingerova diplomacija postigla ključni američki vanjskopolitički uspjeh – posvađavši dva velika susjeda i komunistička diva – Kinu i SSSR.
Nema natrag
Očekivale su da će se Peking prestrašiti gubitka suradnje sa Zapadom, poglavito nakon što je vidio kako se Zapad sankcijski, politički i vojno kroz Ukrajinu prošle godine obračunao s Rusijom.
Međutim, do željenog povlačenja Pekinga nije došlo, što se dalo naslutiti samo malo dubljim analitičkim promišljanjem. Naime, Kina je dobro znala da je u američkim strateškim dokumentima ona uz Rusiju definirana kao najveći američki suparnik i prijetnja američkim nacionalnim i globalnim interesima u 21. stoljeću. Drugim riječima, nije željela žrtvovati svoju budućnost i samu egzistenciju za neke trenutačne ili kratkoročne ekonomske probitke kroz nastavak suradnje sa SAD-om.
Poraz Rusije za Kinu je potpuno neprihvatljiv jer dobro zna da je u tom slučaju sljedeća na redu. Pekingu nije teško zamisliti u kakvoj bi se situaciji u scenariju ruskog poraza našao: sam protiv združenog Zapada, gotovo bez ijednog važnog saveznika.
Ako je mislio igrati na kartu Kine u svom pokušaju slamanja Rusije, Washington je prema njoj morao djelovati blaže, a ne oštro i “đonom”, provocirajući je tajvanskim problemom, mobilizacijom svojih partnera u Indopacifiku na protukineskoj platformi, dovlačenjem svojih vojnih snaga i širenjem vojnih baza na kineskom obodu i sl. Kina je jednostavno postala prejaka i dostatno utjecajna da bi na prijetnje ovakvoga tipa reagirala povlačenjem. Odlučila se na jedini mogući potez – okretanje Rusiji kojoj je i samoj potrebna njezina pomoć.
Ta “simbioza” – partnerstvo od kojeg obje zemlje imaju koristi, a ne poput onog u kojem ona jača dominira nad drugom koja mora slušati “starijeg brata” – zalog je čvrstoće ovoga što Moskva i Peking upravo grade, a što na zapadu s razlogom izaziva paniku s obzirom na kapacitete kojima ove dvije megadržave raspolažu u svim ključnim područjima – od prirodnih resursa, ljudskih potencijala do vojne sile odnosno statusa nuklearnih velesila. Štoviše, takva konstrukcija međusobnih odnosa i međunarodni formati koje Peking i Moskva grade na sličnim temeljima, sve je privlačnija zemljama diljem svijeta – iz tzv. Globalnog juga.
Europsko pitanje
S druge strane, tek ćemo morati vidjeti kako će se o svemu ovome na kraju odrediti Europa odnosno Europska unija. EU, kao institucija zajednice država, posve će sigurno slijediti smjer američke politike prema Kini, ali će pojedine zemlje članice težiti ostvarivanju partikularnih interesa, tj. bilateralnih trgovinskih odnosa s Kinom. O tome najbolje svjedoči nedavni posjet Pekingu francuskog predsjednika Emmanuela Macrona koji je s poslovnim izaslanstvom svoje zemlje tom prigodom potpisao niz unosnih sporazuma s kineskim partnerima u raznim sferama. Francuska s Kinom ostvaruje čak 100 milijardi dolara vrijednu trgovinsku razmjenu godišnje – što je gotovo petina ukupne trgovinske razmjene EU-a s Kinom. Također, i sama Kina preferira razvoj bilateralnih trgovinskih odnosa s članicama EU-a pa će biti zanimljivo pratiti što će se dalje događati.
Kako god da se stvari razvijale, Kina neće žrtvovati svoju sigurnost da bi zadržala trgovinsku suradnju sa Zapadom pritom žrtvujući Rusiju. O tome najbolje svjedoči i nedavni trodnevni posjet novog kineskog ministra obrane Moskvi, koji, sada se to već otvoreno govori, radi s ruskim kolegama na jačanju vojno-tehničke suradnje na svim razinama – više ne samo sve češćim izvođenjem vojnih vježbi, uključujući i strateške, što je važna novost u odnosima dviju susjednih država.
Drugi važan primjer je i nedavna iznenadna provjera bojeve spremnosti cjelokupne ruske Tihooceanske flote s isplovljavanjem čak oko 190 brodova i 14 podmornica, među kojima i onih strateških s nuklearnim naoružanjem, podizanjem 35.000 vojnika i stotinjak mornaričkih borbenih zrakoplova. Sve to u vrijeme kada Sjedinjene Države, kao jasnu demonstraciju svoje moći Kini, jačaju svoj vojnopomorski potencijal u regiji ne samo proširenjem postojećih baza nego i najnovijim slanjem triju nosača zrakoplova na nuklearni pogon i njihovim planiranjem za prvo povijesno uplovljavanje u luke Kini nedaleke Južne Koreje.
Brza akcija
Prošlog tjedna Argentina je s Kinom potpisala sporazum o početku korištenja kineskog juana u međusobnoj trgovini. Nedugo prije sporazum o plaćanju u juanima i realima s Kinom je potpisao i Brazil prigodom posjeta predsjednika Lule da Silve Pekingu. Nešto ranije je Saudijska Arabija za isporuke svoje nafte Kini umjesto “petrodolara” počela dobivati juane i tako će biti ubuduće na temelju sporazuma Rijada i Pekinga. Istu su stvar dogovorili i Moskva i Peking, uz podatak da će ruski plin Kina plaćati u rubljima.
Ukrajina ulazi u presudni moment – svojevrsni “trenutak istine”, koji u doslovnom smislu riječi može, i vjerojatno hoće, odrediti njezinu budućnost i budući geografski izgled.
Riječ je, naravno, o mogućem skorom početku dugo najavljivane velike ukrajinske proljetne ofenzive, na Zapadu i politički i medijski već mjesecima isticane kao “alat” koji će dovesti do oslobađanja ukrajinskih teritorija. Ako već ne svih, u što se uključuje i Krim, a onda barem njihova najvećeg dijela, a kao minimum – vraćanje na stanje kakvo je bilo do 24. veljače prošle godine odnosno početka ruske invazije.
Takve ambicije Zapada posljedica su potpuno iznenađujućeg katastrofalno lošeg starta ruskog vojnog pohoda na Ukrajinu. Nakon toga Zapad je iz nekog razloga postao uvjeren da kombinacijom neviđenih proturuskih sankcija i neviđenih isporuka zapadne vojne pomoći Ukrajini može dovesti i do ruskog vojnog poraza i do posljedičnog brzog sloma Putinove vlasti, odnosno ruskog strateškog poraza.
Međutim, to se nije dogodilo. Rat se oduljio i ne vidi mu se kraja, a počeo je krajnje negativno djelovati i na zapadnu ekonomiju – prije svega onu u Europskoj uniji. Ali stanje je sve lošije i u SAD-u: inflacija je i dalje visoka, demokrati i republikanci se svađaju oko potrebe novog povišenja praga zaduživanja, što prijeti prvim povijesnim bankrotom zemlje, a tu je i nedavno priznanje guvernera FED-a da će SAD ove godine vjerojatno ući u recesiju.
Ogromne žrtve
Kada se tomu pridodaju i golemi financijski i oružani izdaci za Ukrajinu, jasno je kako ih je nužno opravdati pred osiromašenim biračima za predsjedničke izbore koji se u SAD-u održavaju iduće godine. Pokretanje ukrajinske ofenzive za to je jedina prilika – kako god ona završila.
Međutim, izgubiti u pravom smislu te riječi može samo Ukrajina ako ofenziva poluči neuspjeh ili ostvari samo nebitne taktičke uspjehe koji ne mogu prelomiti situaciju, ali bi i kao takvi sigurno doveli do novih velikih žrtava i među ukrajinskim vojnicima.
Još bi bilo gore da ofenziva doživi kolaps i da ruska vojska izvede munjeviti protunapad, što se također ne isključuje. Jer svi dobro znaju da se ruski vojni vrh najozbiljnije priprema za ukrajinsku ofenzivu, da je očekuje kao sigurnu i da ni u kojem slučaju ne podcjenjuje svog protivnika. Štoviše, svjestan je kako na strani ukrajinske vojske ratuje zapravo cijeli Zapad koji to više gotovo i ne skriva. Osim što opskrbljuje Kijev svojim sve suvremenijim oružjem, sudjeluje i u planiranju vojnih operacija Kijeva, pruža mu sofisticirane obavještajne usluge, NATO-ovi instruktori u Ukrajini obučavaju ukrajinsku vojsku, a to čine i u bazama pojedinih članica NATO-saveza, na strani Ukrajine bore se i brojni dobrovoljci iz mnogih zapadnih država – najviše iz Poljske i Kanade.
Svima je jasno da ovo već odavno nije samo rusko-ukrajinski rat i da bi Ukrajina, bez obzira na herojski otpor njezinih vojnika koji se doslovno bore za svaku zgradu i ulicu u Donbasu, već odavno bila vojno poražena – bez oružja i financija, da nije bilo zapadne, prije svega američke pomoći.
Ukrajinski državni vrh svjestan je što za njega može značiti neuspjeh ofenzive i ne žuri mu se s njezinim pokretanjem dok ne bude siguran u određeni uspjeh.
U velikoj žurbi
Time za sebe traži alibi, tj. mogućnost da za eventualni neuspjeh odgovornost može prebaciti na one koji su ga sve ovo vrijeme i održavali na životu – Zapad. Međutim, teško da Zelenski tu još nešto više može učiniti. Jednostavno će morati dati zapovijed za početak ofenzive. Zapad to od njega traži i očekuje.
Uistinu su moguće sve opcije: od neočekivanih vojnih pobjeda odnosno poraza, od početka pregovaračkog procesa i zamrzavanja sukoba na postojećim linijama razdvajanja, pa do trajanja rata i do 2027., kakve su prognoze nedavno izrečene unutar određenih krugova zapadnog analitičkog i medijskog miljea.
Osim u SAD-u, izbori se 2024. održavaju i u Rusiji i Ukrajini. Zato će političku sudbinu Bidena, Putina i Zelenskog odrediti ratni događaji u Ukrajini ove godine. Stoga je jednadžba odnosno računica njihovih interesa vrlo jednostavna: ako žele pobijediti na izborima – ne smiju izgubiti na bojnome polju.
