Slika živih mrtvaca koji groteskno i bez cilja tumaraju svijetom u ekraniziranoj postapokalipsi prva pada na pamet kad se zateknete među djecom i mladima pa užasnuti shvatite da se nitko od njih ne igra, ne druži i ne razgovara – nego svatko za sebe hipnotizirano bulji u mobitel, lica obasjanih plavičastim svjetlom ekrana, a jedina fizička aktivnost je trzanje palca kojim unedogled “skrolaju”.
Ova prvoloptaška metafora nije zaobišla ni Johanna Harija, autora svjetskog publicističkog hita “Ukradena pažnja”. U uvodnom poglavlju u kojem izlaže poticaje za pisanje knjige o kolektivnoj devastaciji koncentracije pod utjecajem novih tehnologija, opisao je svog nećaka, tinejdžera ovisnog o društvenim mrežama, na način koji istovremeno budi i prezir i sažaljenje.
“Po cijele je dane kod kuće buljio u ekrane: u mobitel, na kojem se neprestano dopisivao putem WhatsAppa i Facebooka, i iPad, na kojem je naizmjence gledao YouTube i pornografiju. Rijetko je bio u stanju razgovarati o nekoj temi dulje od nekoliko minuta a da ne skrene pogled na neki ekran ili naglo ne promijeni temu. Činilo se da živi brzinom Snapchata, u nekom svijetu u kojem ništa spokojno ili ozbiljno ne može doprijeti do njega.”
Oštra reakcija
Tog izgubljenog nećaka Hari pokušava otrgnuti od ekrana, odvodeći ga na veliko putovanje u Memphis, kamo je mali Adam htio otići prije nego što ga je ovisnost o ekranima pretvorila u zombija. Jedini uvjet – da na putovanju apstinira od korištenja mobitela – Adam ne može ispoštovati pa se već u avionu zalijepi za ekran, od kojeg se snagom vlastite volje ne uspijeva odlijepiti. Nije se od mobitela uspio odlijepiti ni onaj neimenovani gledatelj predstave “Voz” u riječkom HNK-u, zbog kojeg je glumac Sergej Trifunović prekinuo predstavu, došao do muškarca i istrgnuo mu iz ruke mobitel po kojem je prčkao.
Prije nekoliko mjeseci zbog mobitela je prekinuta izvedba u Lisinskom: Dawid Runtz, dirigent na čelu Zagrebačke filharmonije, zaustavio je početak koncerta nakon što je nekomu zazvonio telefon, što je izazvalo poprilične reakcije u javnosti.
Knjiga Johanna Harija svježe je objavljena u izdanju Planetopije i nosi jednostavan podnaslov “Zašto se više ne možemo koncentrirati?”. Odmah po objavi izvornog izdanja na engleskom, knjiga je stekla kultni status – u superlativima o njoj pišu Oprah Winfrey, Naomi Klein, Stephen Fry, Hillary Clinton, Emma Thompson…
“Prekinite što god radili i pročitajte ovu knjigu”, kaže novinar i pisac Max Pemberton. Poslušali smo njegov savjet.
Razumljivo je zbog čega je Harijeva “Ukradena pažnja” ubola u žicu – posljedice stalne izloženosti društvenim mrežama vidimo svaki dan, ne samo promatrajući rastresenost djece opčinjene ekranima, nego i u vlastitoj nemogućnosti da se dublje i na dulje vrijeme fokusiramo na neku radnju.
Poremećaj pozornosti
Problem je u samo desetljeće ili dva postao tako golem da se bihevioralni psiholozi i brojni drugi znanstvenici intenzivno bave proučavanjem utjecaja novih tehnologija na ljudski mozak, na kvalitetu naših odnosa, na mentalno zdravlje – i čak budućnost demokracije. Poremećaj pozornosti nije tek privatni izazov s kojim se svaki pojedinac mora naučiti nositi, nego je to kolektivna dijagnoza suvremene zapadne civilizacije. S jedne strane, svatko bi sam morao poduzeti neke korake da ograniči vrijeme korištenja mobitela, a s druge strane, trebalo bi izvršiti pritisak na velike kompanije poput Facebooka, odnosno, META-e, i Googlea, da u svoje jurišanje na profit uključe neke osnovne etičke standarde (što je u oksimoronskoj vezi). Do ovih zaključaka Johann Hari dolazi u razgovorima s desecima istaknutih znanstvenika, autora jako zanimljivih studija o interakciji tehnologije i čovjeka.
Jedna od studija predstavljenih u ovoj knjizi je i ona provedena u Laboratoriju za interakciju ljudi i računala na Sveučilištu Carnegie Mellon. Znanstvenici su doveli 136 studenata i dali im da rješavaju test. Neki su od njih imali isključene mobitele, dok su drugima mobiteli bili uključeni te su povremeno primali poruke. Studenti koji su dobivali poruke u prosjeku su 20 posto lošije riješili test. U drugim istraživanjima sličnih scenarija otkriveni su još gori ishodi, s 30 posto slabijim rezultatima.
“Čini mi se da gotovo svi mi koji imamo pametne telefone gotovo stalno gubimo 20-30 posto. To je velik gubitak kad je riječ o kognitivnim sposobnostima”, zaključuje Johann Hari.
Iako se bavi prilično teškom i sumornom temom, knjiga Johanna Harija čita se kao uzbudljiv roman.
Neuspjeli eksperiment
Obilje znanstvenih podataka, rezultata studija i dijelova intrigantnih razgovora s podužim nizom znanstvenika, inovatora, programera i zviždača koji su razotkrili manipulativne načine kontrole ljudskog uma u svrhu profita predstavio je kroz vlastitu intimnu priču o izgubljenoj pozornosti. Nakon što je desetljeća proveo kao novinar u stalnoj utrci s rokovima, shvatio je da je “pregorio” od stresa i frustracije zbog nemogućnosti dubokog usredotočivanja na iole zahtjevne intelektualne zadatke. Nekad strastveni čitatelj, nije više mogao uzeti knjigu u ruke i neometano je čitati dulje od nekoliko minuta. Kao i njegov nećak s početka knjige, pao je žrtvom tehnološke invazije u sve zakutke svakodnevice.
“Ne znaš biti prisutan. Propuštaš svoj život. Bojiš se da ćeš nešto propustiti, zato stalno provjeravaš mobitel? Upravo time jamčiš da ćeš nešto propustiti. Propuštaš svoj život, jedini koji imaš. Ne vidiš ono što je ovdje pred tobom. Nitko od ovih ljudi ne vidi ništa od ovoga…” Ovako je zvučala uzrujana propovijed koju je održao nećaku Adamu u Memphisu.
Odmah je shvatio da istu propovijed može održati i samom sebi jer pati od istovjetne bolesti suvremenog doba: kompulzivne potrebe da stalnim provjeravanjem mobitela i “skrolanjem” do iznemoglosti po Facebooku i Twitteru sabotira svoj život. Njegovo istraživanje ove velike teme počelo je radikalnom odlukom da, poput ovisnika o heroinu koji je duboko zaglibio, odbaci drogu: mobitel i laptop odnio je prijateljici, koja se obvezala da mu ih neće vratiti ni ako je bude preklinjao, i otputovao u malo ribarsko mjesto na obali Atlantika, gdje se tri mjeseca “čistio” od tehnologije.
Prosječan uredski radnik nikad u svome radnom vijeku ne odradi sat vremena posvećenog, usredotočenog rada bez ometanja.
Pad inteligencije
U nepravilnim intervalima, svakih nekoliko minuta nešto ga omete – ovo je šokantan podatak koji možda dijelom objašnjava apsurdni manjak učinkovitosti činovnika. Hari u knjizi objašnjava kako smo nasjeli na pogrešno protumačenu ideju da čovjek može istodobno obavljati više paralelnih radnji, rješavati istodobno više različitih zadataka. No istraživanja su nedvojbeno pokazala da je takozvani multitasking – mit. Ljudski mozak ne može istodobno “voziti” na dva kognitivna kolosijeka, nego se može prebaciti s jednog zadatka na drugi, ali ako to često čini, ako je jedan zadatak ispresijecan ometanjima, tada ispašta kvaliteta, obavljanje zadatka je sporije, potkradaju se pogreške, slabija je i kreativnost i pamćenje.
U studiji Hewlett-Packarda znanstvenici su proučavali IQ nekih radnika u dvjema različitim situacijama. Prvo su im testirali IQ kad ih ništa nije ometalo ili im odvraćalo pozornost, a zatim su ih testirali kad su primali e-poruke i pozive. Otkrili su da je “tehnološka rastresenost” radnicima u prosjeku snizila IQ za 10 bodova. To je dvostruko više od pada IQ-a uzrokovanog pušenjem kanabisa.
Hari je otpornost na tehnologiju jačao čitanjem knjiga, dugim šetnjama uz more i kvalitetnim snom. Ovo potonje zauzelo je, s pravom, jedno od ključnih poglavlja u knjizi. Prema onomu što su otkrile studije, uzročno-posljedična veza između manjka sna i manjka koncentracije je neupitna. Evo nekoliko dobro potkrijepljenih saznanja: ako ostanete budni u komadu 19 sati, kognitivne sposobnosti poput koncentracije i rasuđivanja jednako vam se pogoršaju kao da ste se napili. Dakle, ako se probudite u šest, a idete spavati u ponoć, do kraja dana će vam reakcije biti na razini osobe s 0,5 promila alkohola u krvi.
Nedostatak sna
U pravilu spavamo manje nego što je ljudskom tijelu potrebno, za čak 20 posto smanjila se duljina dnevnog sna u posljednjih stotinu godina. U prosjeku se od 1942. godine do danas vrijeme spavanja po osobi skratilo za sat vremena dnevno, dok su djeca izgubila 85 minuta sna dnevno u odnosu na stoljeće prije.
Posljedice nedostatka sna osobito su štetne za djecu. Odrasli na to obično reagiraju pospanošću, no djeca obično postanu hiperaktivna. Kronično im uskraćujemo san.
Stoga se ne trebamo čuditi što pokazuju sve znakove nedostatka sna, od kojih je prvi i glavni nesposobnost obraćanja pozornosti – kaže Charles Czeisler, koji vodi odjel za probleme sa spavanjem u bostonskoj bolnici i savjetuje američku tajnu službu u vezi s pitanjima deprivacije sna.
Manjak sna, nezdrava grana, toksini kojima smo izloženi – sve su to razlozi zbog kojih je pozornost suvremenog zapadnjaka ravna pažnji ribica. Na ove su se dokazane činjenice potpuno oglušili tvorci neslavne “Škole za život” kad su, inzistirajući na priključenju svakog školskog djeteta na tablet s internetskim priključkom, potaknuli golemo propadanje pozornosti i uspjeha učenika u Hrvatskoj. Poražavajući rezultati “male mature”, koja razotkriva opći pad kvalitete obrazovanja, tema su o kojoj se nedovoljno govori.
Nije “inferiornost ekrana” ograničena samo na osnovne škole.
“Kad sam na Harvardu intervjuirao stručnjake, jedan mi se profesor požalio da studenti više ne čitaju čak ni relativno kratke knjige i da im umjesto toga za literaturu sve češće nudi podcaste i videa na YouTubeu. A govorimo o Harvardu!”, kaže Johann Hari, zaključujući kako zbog mobitela gubimo sposobnost čitanja dugih tekstova, a s njom i svoje kognitivno strpljenje i izdržljivost. Drugim riječima, mobiteli nas poglupljuju.
Potpuno licemjerje
Zašto ih onda tako spremno uvaljujemo školarcima? I zašto se u reformama školstva, ili pokušajima reforme, ne sagleda jedna sugestivna činjenica – da tvorci visokoadiktivnih aplikacija ne dopuštaju svojoj djeci da ih konzumiraju?
Ljudi koji stoje iza najuspješnijih digitalnih platformi ne dopuštaju svojoj djeci da se njima služe, a šalju ih u škole kao što je Montessorri, u kojima nema tehnologije. Poznata je izjava Chamatha Palihapitiya, bivšeg Facebookova potpredsjednika za rast, koji je u jednom govoru rekao da su posljedice tako štetne da se njegova djeca “ne smiju koristiti tim sranjem”.
Među zanimljivijim je poglavljima knjige “Ukradena pažnja” i ono u kojemu Hari razgovara s Tristanom Harrisom, bivšim Googleovim inženjerom i zviždačem koji je postao svjetski poznat zbog nastupa u silno popularnom Netflixovu dokumentarcu “Društvena dilema”, o šokantnim mehanizmima manipulacije korisnicima društvenih mreža. Tristan je 2002., na prvoj godini studija na Stanfordu, prvi put čuo za kolegij koji se održavao na mjestu tajanstvena naziva Laboratorija za sugestivnu tehnologiju (Persuasive Technologies Lab). Kružile su glasine da ondje znanstvenici rade na tehnologiji koja ljudima mijenja ponašanje a da oni to i ne znaju. Tristan je kao tinejdžer postao opsjednut kodiranjem te je nakon prve godine studija već stažirao u Appleu, gdje je napisao djelić koda koji se i dan-danas primjenjuje u mnogim uređajima kojima se služimo.
Doznao je da je bit tog tajanstvenog kolegija o kojem se toliko govorilo uzeti sve što su znanstvenici u 20. stoljeću otkrili o mijenjanju ljudskog ponašanja i otkriti kako bi studenti te oblike sugestije mogli integrirati u svoj kod.
Trikovi za manipuliranje
Kolegij je držao bihevioralni znanstvenik po imenu B. J. Fogg. Psihologija kontrole uma, trikovi za manipuliranje ljudima, načini da se ljude navede da nešto učine mimo svoje volje – mnoge od tih spoznaja temeljile su se na filozofiji B. F. Skinnera, čovjeka koji je otkrio način da navede golubove, štakore i svinje da rade što god poželite tako da je nagradama uvjetovao njihovo ponašanje. Nakon što dugi niz godina nisu bile popularne, njegove su se ideje vratile punom snagom.
Ukratko, Tristan je kao nadaren programer u Googleu brzo napredovao, ali moralni kompas u njemu je divljao: shvatio je da je nešto duboko etički problematično u algoritmima koji su dizajnirani samo s jednom svrhom – da korisnicima oduzmu što više vremena i učine ih ovisnima. Upozorio je tvrtku na tu opasnost, no uprava nije bila zainteresirana da etičkim unapređenjem poslovanja umanji svoj profit.
“Predložiti im da manje ometaju ljude bilo je kao da naftnoj kompaniji kažete da prestane crpiti naftu”, rekao je Tristan kad je godinama poslije svjedočio pred američkim Senatom.
James Williams, bivši Googleov inženjer kojeg je Hari intervjuirao za knjigu, jednoga se dana obratio publici u kojoj su bile stotine vodećih tehnoloških dizajnera i postavio im jednostavno pitanje: “Koliko vas želi živjeti u svijetu koji dizajnirate?” Dvoranom je zavladao muk. Ljudi su se osvrtali oko sebe. Nitko nije dignuo ruku.
Mobiteli uzrokuju više nesreća nego alkohol
Nisu gubici samo kognitivni. Pametni telefoni jedan su od uzroka smrti s najbrže rastućom stopom na svijetu – nepažnja pri upravljanju vozilom danas je uzrok svake pete automobilske nesreće. Da su pametni telefoni ubojiti, dokazalo je i detaljno istraživanje provedeno na Sveučilištu u Uti, gdje je neurolog David Strayer stavljao ljude u simulator vožnje i pratio koliko sigurno voze kad im pozornost odvraća tehnologija (pa čak i nešto jednostavno, poput zvuka pristizanja poruka). Pokazalo se da su negativne posljedice veoma slične kao kod pijanstva.
Pola Hrvata nikada nije pročitalo ni jednu knjigu
Zanimljivo je da Johann Hari među uzročnike ove pošasti ubraja i drastični pad interesa za čitanje knjiga. Od 2004. do 2017. broj Amerikanaca koji čitaju knjige iz užitka pao je za 40 posto, a žena za 29 posto. Od 1978. do 2014. broj Amerikanaca koji ne pročitaju nijednu knjigu godišnje utrostručio se i danas 57 posto uopće ne čita, nikad. Podaci za Hrvatsku tek su se prije nekoliko godina počeli sustavnije pratiti; predstavljaju se u Noći knjige i uvijek su poražavajuće dosljedni: oko pola Hrvata ne čita knjige niti ima bilo kakvih natruha interesa za tom aktivnošću.
Posljedice nečitanja su dalekosežne. Jedno je istraživanje, o kojem Hari piše u ovoj knjizi, pokazalo da ljudi slabije razumiju i pamte ono što pročitaju s ekrana.
“Za tu pojavu, koja se zove ‘inferiornost ekrana’, već postoje brojni dokazi na temelju 54 znanstvena istraživanja. Taj jaz u razumijevanju između knjiga i ekrana toliko je velik da je kod osnovnoškolaca jednak napretku u razumijevanju pročitanoga koji se ostvari kroz dvije trećine školske godine”, piše Hari.