Hrvatska dijaspora u ruskome glavnom gradu, malobrojna i prije, dodatno se smanjila u posljednjih godinu dana, ali i nekako pritajila. U veleposlanstvu je, uz veleposlanika, ostalo tek dvoje službenika, pozatvarana su predstavništva brojnih hrvatskih tvrtki, no još se ‘drže’ ispostave Hrvatske gospodarske komore i Hrvatske turističke zajednice. No iako se, formalno, Hrvatska našla na ruskom popisu neprijateljskih država, hrvatska zastavica ponosno stoji točno preko puta Kremlja u, nama svima zacijelo najpoznatijem moskovskom restoranu Dorian Gray. Nije tu samo zastava. U kultnom restoranu u središtu Moskve, s pogledom na kremaljske zidine, na vinskoj karti i naša su vina, obrok se može otvoriti pravom hrvatskom rakijom, a na hrvatskom se može porazgovarati i sa suvlasnikom – Dubravkom Horvatom, zacijelo najpoznatijim moskovskim Hrvatom. Ali samo – “off the records”.
“Jednom jedan vrlo mudri čovjek… nije rekao ništa. Vremena su bila opasna, a sugovornici nepouzdani…”, s osmijehom je izgovorio sve za novine. Iako smo u ugodnom razgovoru proveli sate i tek se duboko u noći, pustim moskovskim ulicama, taksijem dovukli kući.
Njegov restoran bio je jedan od prvih “zapadnjačkih” restorana u Moskvi. I jedan od ekskluzivnijih. Popis slavnih gostiju je dug – od vječnih mladića Rolling Stonesa, Jacka Nicholsona, Lize Minnelli, ruskog oskarovca Nikite Mihajlkova i Olivera Stonea, sve do Olivera, Severine, bivšeg predsjednika Mesića, naših nogometaša… Zlatno doba restorana bile su, naravno, “lude devedesete”. Koje većini Rusa baš i nisu ostale u lijepom sjećanju. Naprotiv.
Mafijaška ubojstva
“Bilo je to najgore razdoblje ovdje, gore i od vremena komunizma. Neimaština, kriminal… Te devedesete potpuno su uništile srednju klasu, profesori, znanstvenici, inženjeri…, bili su prisiljeni na ulicama preprodavati sitnice da bi preživjeli. O ostalima da i ne govorim. S druge strane, profitirali su ‘poduzetnici’ koji su se enormno obogatili u divljoj privatizaciji. I mafija. Mafijaška ubojstva na moskovskim ulicama više nisu bila neka vijest za novine, borbe klanova za prevlast, masa vojnika koji su se vratili iz Afganistana, iz rata, nije mogla prehraniti obitelji, mnogi su se odali kriminalu…, a u drugoj polovici devedesetih dobili su ‘pojačanje’ u dijelu veterana iz prvog rata u Čečeniji… Užas!”, prisjeća se ženica tih “olovnih godina”, dodajući kako nije bilo dana bez mafijaških ubojstava u Moskvi. Priča i vic, možda i istinitu anegdotu iz tog vremena:
“Najčešće su se ta smaknuća događala kod kućnog praga – egzekutori bi žrtvu čekali ispred ili čak u zgradi u kojoj je živjela, pa par hitaca u tijelo i tzv. kontrolni u glavu. Vic je o dvojici ubojica koji su tako u mraku satima čekali žrtvu koja se nije pojavljivala. Jedan, već nervozan od iščekivanja, zabrinuto je, gledajući na sat, rekao partneru: Već je trebao odavno stići… Da mu se nije što dogodilo?”.
Bilo je to vrijeme nakon raspada SSSR-a. U kojem se, naravno, nije živjelo bajno, no osim “autoritarne policijske države”, ipak je vladao red, postojala je nekakva socijalna jednakost, besplatno školstvo, zdravstvo, siguran posao i mirovina, stanovanje… Ljudi, jednostavno, barem većina, nisu bili spremni za sve ono što je uslijedilo nakon raspada. Nezaposlenost, kriminal, inflacija…, preko noći se ostajalo bez životne ušteđevine, posla. Još iznimno popularan predsjednik Putin svoju podršku crpi velikim dijelom iz toga što je, njegovim dolaskom na vlast, nakon desetljeća kaosa, zemlja postala stabilna i sigurna.
Prostrani stan
Tih devedesetih se, iz država nastalih nakon raspada SSSR-a, u Rusiju vratilo i puno etničkih Rusa koji su i generacijama živjeli diljem te bivše države – od srednjoazijskih republika, Zakavkazja, baltičkih republika… Princip u SSSR-u bio je, naime, takav da je čovjeka država, nakon što ga je odškolovala, poslala na rad nekamo daleko, gdje je takav kadar bio najpotrebniji. Mladi, obrazovani ljudi iz, na primjer, velikih gradova poput Moskve, Sankt Peterburga, Vladivostoka, po završetku studija odlazili bi na nekoliko godina, najčešće isto toliko koliko su studirali, raditi negdje daleko u provinciju. Mnogi su se tek diplomirani učitelji, profesori, liječnici… stoga preselili u udaljena mjesta, a mnogi su ondje zasnovali i obitelj, udomaćili se i ostali.
“Moja je majka Ruskinja, čiji su se roditelji preselili u Kazahstan, nakon školovanja poslana na daleki istok, u Habarovsk. Ondje je upoznala oca koji se u taj grad doselio iz Zabajkalja, tijekom velike gladi koja je vladala 20-ih godina prošlog stoljeća. Njegova se obitelj selila na jugoistok, bliže oceanu, gdje je bilo više hrane. On se rodio putem, u vlaku. Tako da sam se ja rodila i odrasla ondje, da bih sa 16 godina uspjela položiti prijamni ispit na moskovskom sveučilištu Lomonosov. I ostala ovdje u Moskvi, sedam vremenskih zona od rodnoga grada”, ispričala je ženica, dodajući kako je njezina obitelj imala sreće jer su i daleki Habarovsk i Sankt Peterburg, gdje danas žive nećakinja i nećak, i Moskva, ostali u istoj državi. Za razliku od obitelji Olje i Sergeja, naših prijatelja kod kojih smo neku večer bili u gostima.
Upoznali su se u Moskvi, i ne znajući isprva da potječu iz istoga grada – Rige u Latviji. Oboje su se, nakon raspada bivše države, preselili u Rusiju – Olja, danas poznata književnica i prevoditeljica, na studij, a Sergej, sada umirovljeni časnik, kao mladić je postao vojnik. Raskošno uređen prostrani stan na “dobroj moskovskoj adresi”, stol prepun delicija koji sam nazvao “UN” jer su na njemu skladno bile servirane kobasice iz Bjelorusije, grčke salate, švicarski sirevi, armenski šašliki, ukrajinski boršč, ruske piroške, francuska vina… Olja, izvrsna pijanistica, prigodno je odsvirala i glazbeni potpourri, uklopivši u njega ruske romance, francuske šansone, šlagere grupe ABBA, Sinatru i Beatlese…
“Ne znamo što će biti”, zabrinuto je nakon ručka započela Olja.
Rusi kao Židovi
“Stanove nam ondje još nisu oteli, no kako je krenulo… Ja se bojim uopće ići u Latviju, Sergej i ne razmišlja. Ne može ni roditeljima grob obići. Strašno”, nastavila je, zamolivši me da im ne navodim prava imena i ne objavljujem fotografije, sve zbog straha za imovinu i rođake koji još ondje žive. Ni ona ni on s ratom nemaju ništa, u mirovini su već dugo. Ali ruski državljani nisu dobrodošli više nigdje u Europi.
“Počinje sve to podsjećati na razdoblje uoči Drugoga svjetskog rata u Njemačkoj… Doduše, biti Rus u Latviji još od početka devedesetih znači biti bez osnovnih građanskih prava. Ondje još živi oko 200 tisuća Rusa bez ikakvog državljanstva, bez putovnice zemlje u kojoj su se rodili. Slična je situacija i u Estoniji i Litvi, iako je Latvija najgora”, kaže i navodi primjer prijatelja, novinara, Rusa rodom iz Latvije, koji je nedavno otputovao u Rigu na sprovod baki, no uhićen je odmah nakon dolaska u zračnoj luci i sada u zatvoru čeka suđenje za – špijunažu!
“Najsmješnije je što smo oboje poslali uzorke u Ameriku na DNK testove porijekla – ispalo je da sam ja, zapravo, Španjolka, a Sergej – Talijan! Odmah je nakupovao hrpu CD-ova s talijanskim kanconama i počeo me maltretirati sa špagetima i pizzom… Nakon godinu dana ponovili smo, ovaj put smo oboje ispali – Ukrajinci!”, priča uz smijeh pa dodaje kako će ponoviti testiranje još jedanput: “Nadam se da ćemo možda ovaj put ispasti – Židovi! Pa zatražiti izraelsko državljanstvo kao dobar dio ruske estrade”, smije se, pa ozbiljno dodaje: “Zapravo, izvan Rusije, na zapadu, Rusi su se počeli osjećati kao Židovi nekada”.
Prelazimo na vedrije teme – Sergej prepričava dogodovštine iz Afrike, gdje je, nakon umirovljenja, radio kao ekspert za sigurnost u nekoj kompaniji, Olja se sjetno prisjeća Toskane u kojoj su donedavno redovito ljetovali…
“Sada je, izgleda, gotovo s tim”, tužno zaključuje. Prije rastanka, dogovaramo sljedeći susret, pa opet pustom noćnom Moskvom taksijem kući.
Neizvjesna pustolovina
Sutradan, svatko za svojim računalom, kopamo po web-stranicama zračnih kompanija. Jer polako se bliži datum isteka valjanosti moje vize, dakle i datum povratka u domovinu. No dok je dolazak ovamo bio drama, povratak mi sve više izgleda kao vrlo komplicirana i neizvjesna pustolovina. Jer cijene karata su podivljale, a rute postaju sve egzotičnije. Na trenutak najpovoljnije djeluje potpuno luda ruta: Moskva – Istanbul, Istanbul – Frankfurt, Frankfurt – Beograd, Beograd – Zagreb! Tri dana putovanja.
Desetak minuta poslije draga pronalazi cjenovno sličnu, no nešto jednostavniju: iz Moskve za Erevan u Armeniji, potom sutradan za Varšavu i istog dana za Zagreb. Dakle, “samo” dva dana. Apsurdno je da mi je jeftinije iz Istanbula letjeti preko još dvije države, trostruko duljim putem, nego izravno za Zagreb. No još ima vremena, možda iskrsne nešto bolje. S nostalgijom se prisjećam vremena kada bih, prije polijetanja zrakoplova iz Moskve, nazvao prijatelja s molbom da me dočeka u Zračnoj luci u Zagrebu. Taman da se polako spremi, sjedne u auto i na zagrebačkom je aerodromu otprilike kada i ja.
Kada sam dulje putovao taksijem kroz gužvu od moskovskog stana do zračne luke nego od Moskve do Zagreba. Pa mi dođe da napišem detaljno što mislim o svemu, no sjetim se Dubravka Horvata i njegove izjave: “Jednom jedan vrlo mudri čovjek… nije rekao ništa. Vremena su bila opasna, a sugovornici nepouzdani…”
