Političko-diplomatska izvršna vladavina nad Hrvatskom ustrojavana, podizana i održavana na plansko postavljenim temeljima trgovinsko-interesnih udruživanja, saborsko-zakonodavnih beskriterijskih podržavanja i stranačko-partijskih gotovo isključivo pozicijskih vrednovanja, upravo ovih zadnjih prosinačkih dana odlazeće stare i prvih siječanjskih nastupajuće nove godine potvrđuje svoju glavnu i osnovnu ulogu.
Hrvatski strateški razvojni i obnoviteljski interesi postoje uglavljeni samo u birokratskim dokumentima zvanim strategije, programi, koncepcije i slično, inače pisanim po podaničkom zadatku i sadržajnom slijedu velikih misli sa samog stranačko-partijskog vrha, i nezaobilazno u svim javnim obraćanjima s istog tog nedodirljivog, nepogrešivog, sveznajućeg i nezamjenjivog vrha.
Interesna ideologija i ostavljanje javnog dojma u funkciji političko-diplomatskog uvjeravanja ispravnosti svega poduzetog, posebne koristi za hrvatsku populaciju i nužnog produljivanja postavljene trgovinsko-interesne vladavine nad Hrvatskom, u punom je zamahu uz svesrdnu podršku PR i novinarskih ideoloških sljedbenika s istom ili sličnom interesnom potrebom.
Pokoravanje stranačko-partijskih odbora, mišljenja i racionalnih dokazivanja egzaktno vidljivih negativnih parametara i trendova, akademskih i inače blijedih pokušaja javnog ukazivanja i općenito ukupnog unutarnjeg nezadovoljstva stasalih novih mladih izbornih generacija preraslo je sve dosadašnje ideološke vladavine nad Hrvatskom i poprimilo interesno-ideološku zatvorenost koja izravno ugrožava hrvatski ukupni razvoj, povezivanje ukupne hrvatske populacije u jedinstvenu razvojnu i investicijsku cjelinu i izvjesni demografski nastavak u prevrijednom hrvatskom nacionalnom prostoru.
Ostavljanje dojma
Primjeri nas sustižu sa svakim novim pozicijskim beskriterijskim postavljanjem, svakim novim posjetom Banovini, svakim novim prolaskom brdsko-planinskim, ruralnim, otočnim i prigraničnim prostorima i sa svakim novim objavljivanjem neumoljivih službenih statističkih podataka.
Nisu to montirane scene za filmska i televizijska snimanja niti su postavljene kulise za ostavljanje dojma, već je to hrvatska stvarnost koja se vidi i osjeća na svakom koraku, u svakoj izjavi ostarjelih i ostavljenih starosjedilaca i u svakom molitvenom vapaju za konačnim pokazivanjem političke volje za takvu stvarnost i pogotovo za konačnim činjenjem svega što se s političko-diplomatskih pozornica izgovara, najavljuje i programski prije izbora velikodušno najavljuje. S prolaskom vremena i porastom osjećaja ostavljenosti i pokorenosti raste i osjećaj nevjerovanja u budućnost u Hrvatskoj s ovakvim stranačko-partijskim nasljednim, ideološkim, interesnim i trgovinskim združivanjima u političkom izvršnom djelovanju, pokrivanom stranačko-partijskom mirnoćom i saborskom lakoćom podupiranja. Opću sliku hrvatske neuređenosti, praznine i neizvjesnosti ne mogu prekriti ili prikriti niti europske šengenske i novčane (eurske) zadivljenosti domaćih poklonika, kao ni izjave dolazećih europskih namjesnika u prigodničarskim prilikama uzdizanja tzv. zajedničkih interesa.
Vjerovanja kako su hrvatski političko-diplomatski pritisak na europske namjesnike i veliki značaj naših ideoloških nasljednika u izvršiteljskim domaćim i europskim ulogama bili ključna prevaga u monetarnom i prostornom pridruživanju Hrvatske europskim unionistima potpuno se uklapaju u programirani model postavljanja Hrvatske s novom ulogom u funkcionalnom smislu za potrebe europskog interesnog zajedništva.
Prepuni ushita
Takva su i tumačenja s naših političko-diplomatskih visina i širina, dok se zadovoljstva ostvaruju samo u vanjskim diplomatskim druženjima prepunim ushita, osmijeha, druželjubivosti i zanosa međusobnim pohvalama. Nije ih, naravno, moguće doživjeti dolascima npr. na Banovinu, odlascima u Dalmatinsku zagoru ili u bilo koji drugi hrvatski prostor u kojem praznina steže, a starost i izgubljenost opominje.
Političko-diplomatski misaoni sklop godinama stvaran i ugrađivan mentorski teško može razumjeti prostornu i društvenu prazninu i neuređenost, a još teže prihvatiti pozadinske uloge i namjere europskih širih interesa i naročito potreba. Kako je uopće moguće zaboraviti dodjeljivanje Hrvatskoj prije samo nekoliko godina s istih tih europskih visina uloge formalnog hot spota ili graničnog selekcijskog migracijskog prostora za njihove uzvišene razvojne, radne i slične potrebe? Zemlji danas s manje od 3,8 milijuna ljudi u okviru državnog prostora, s demografskom starošću u svjetskom vrhu i zemlji s istočnom jadranskom obalom i nevjerojatnim otočjem čija povijesna i današnja prisvajanja nisu nimalo izgubila na željama i potrebama, već su samo promijenila formu. Samo zahvaljujući političkoj tvrdoglavosti, pa pomalo i drskosti tadašnjih izvršitelja (zapravo samo jednog od njih – danas stolujućeg na najvišem političkom brdu), to se nije dogodilo, a da se dogodilo, danas Hrvatska najvjerojatnije ne bi ni bila u šengenskom zagrljaju.
Europskim interesima Hrvatska je bila potrebna u novoj graničarskoj ulozi umjesto hotspotovskoj, a trebalo je i otvoriti hrvatski prostor europskim radnim i rezidencijalnim potrebama jer su hrvatski radnici u slobodi kretanja, tržištu radne snage, prilagodbi novoj sredini i slično posebno tražena i potrebna radna snaga bez tržišne nadoknade u dolasku.
Hot spot
Posebno to vrijedi i za slavonsku plodnu ravan i obalno-otočnu mediteransku razigranost, koje u tržišnoj kupovnoj utakmici naših i europskih mogućnosti donosi unaprijed postavljen rezultat. Pripisivanje zasluga i njihovih nagrađivanja novim razdobljem vladanja nad Hrvatskom po istom modelu, u svim logički postavljenim traženjima donosi nam samo novi nastavak pokoravanja hrvatskih potreba interesima drugih.
Mandati prolaze uz trgovinski savez koji se samo nadograđuje diplomatskim blagdanskim smirivanjima i predstavama uz uvijek iste sudionike iza zavjese, dok u isto vrijeme obnoviteljske hrvatske potrebe stoje praktički na svim izvršnim razinama. Uvijek izgovaranim strateškim značenjima demografske obnove u svim prilikama pridružila se nakon pozicijskih izvršnih promjena ista retorika i za obnovu Banovine, koja po izgovorenom postaje “najveći prioritet naše Vlade” ili “obnova nakon potresa je najveći prioritet naše Vlade”. Istim ili sličnim tonskim izričajima govorilo se s najveće političke pozornice i za demografsku obnovu pa je trajnost takvih javnih navođenja dosegnula sad već šestu godinu bez ozbiljnijeg, ključnog, strateškog, stručnog i operativnog pomaka. Jedino što ostaje je ista programirana vladavina s vrha, uz stalne izmjene politički uzdignutih osrednjih sljedbenika kad već svima postaje vidljiva njihova neuigranost i rezultatska poraznost.
Obnova Banovine (uz naputak javnim pozicijskim namjesnicima potrebe razlikovanja geografskih, a ne samo povijesnih pojmova Banija i Banovina) u tragičnim potresnim zbivanjima nastavljenima u istom prostoru na ratna, bez ikakvog bi obrazloženja trebala biti svakom razumnom primarnost u svim okolnostima. Pogotovo stoga što Hrvatska ima velikih iskustava s obnovom na stotine kuća na bivšim okupiranim područjima i donošenjem zakona za obnoviteljske potrebe: Zakona o obnovi i Zakona o područjima posebne državne skrbi. I umjesto slijeda postojećih iskustava i postavljanja organizacijskog, zakonskog i provedbenog modela obnove Banovine po već učinjenom, politička je primarnost svedena na pozicijska postavljanja bez ikakvih radno-iskustvenih kriterija, osim naravno podobnosti, služnosti, zadivljenosti političkim vrhom i slijepe podanosti neovisno o stručnim potrebama.
Imamo snage
Unatoč svim racionalnim upozorenjima kako će u svoj obnoviteljskoj složenosti rezultati izostati, ljudi i dalje zimi ostati izvan svojih domova, a nezadovoljstvo rasti, nastavak slijedi po istom obrascu pozicijskog postavljanja kao i dosad. Kakva stručnost ili možda iskustvenost kada je politička primarnost pozicijsko postavljanje potvrđene odanosti i još izravnije potvrđivanje pokornosti kao postojećeg uigranog provedbenog političkog modela vladanja nad Hrvatskom. Potvrđuje li se time izvršna politička nemoć ili samo politička namjera vladanja?
Postavljanjem političkih vlada od početka ovog stoljeća i nastavkom na iste političko-diplomatskih, kadrovski su limiti sve izraženiji pa su i rezultati u strateškim, ključnim i prioritetnim djelovanjima (prema stalnim, svjesnim i planskim javnim izričajima) sve manje vidljivi običnom puku na koji bi se trebali odnositi. Sužavanje kruga potencijalnih izvršitelja postajalo je sve izraženije, a sužavali su se i kriteriji i praktički sveli samo na stranačko-partijsku poslušnost prema političkom vrhu ili još jednostavnije samo prema jednoj osobi. Takvim su se procesima postupno gubile funkcije političke stranke, izbora, demokracije, vrijednosnog sustava, operativnog djelovanja, državnih institucija i razvojnih potreba i sve se počelo svoditi na želje, mišljenja i odnose prema jednoj osobi. Kadrovski su limiti pritom postajali sve vidljiviji, promjene pozicijskih izvršitelja sve učestalije, a obnoviteljski su rezultati ostajali na početnim obećanjima i pozicijama.
Ništa takav obrazac vladavine nije moglo promijeniti u postojećoj trgovinskoj i interesnoj političkoj združenosti, a najnovija su pozicijska izvršna postavljanja došla kao konačna potvrda nevažnosti svega ostalog prema potvrđivanju vrhovne političke moći. Raskorak je između međunarodnog i unutarnjeg izvršnog djelovanja doživio svoj visinski domet pa je jedino preostalo uvjeravati hrvatsku javnost sa svih pozicija u uspješnost novih hrvatskih europskih uloga i obećanjima najavljivati prioritete nedostignute u proteklom razdoblju vladavine. Političko-diplomatsko primirivanje ili pokoravanje Hrvatske uz stranačko-partijsku odanost kao osnovni obrazac djelovanja sasvim sigurno udaljava Hrvatsku od njezinih razvojnih potreba, a demografska se revitalizacija u takvim odnosima ostavlja kao usputna politička misija. Uvijek najavljivana kao Vladin prioritet bez pokrića.
Foto : Zoran / TV Wien