Sovjetska javnost voli se zavaravati time da je raspad Sovjetskog Saveza protekao glatko i bezbolno, iako je zapravo kraj sovjetskog imperija, kao uostalom i njegovo stvaranje, odnio brojne živote. I dok su neki nakon raspada Sovjetskog Saveza pogrešno zaključili da je nestankom istočnog bloka došao ‘kraj povijesti’, drugi su vjerovali da je era carstava i ekspanzionističkih ratova za njihovo stvaranje, barem u Europi, nepovratno otišla u povijest. Brutalna ruska invazija na Ukrajinu opovrgnula je ovakva idealistička razmišljanja. Ustvari, raspad Sovjetskog Saveza treba promatrati kroz niz sukoba i krvoprolića, uz spoznaju da za mnoge ta tvorevina nikad nije bila prežaljena. Nastojanja za uspostavom nekog novog sovjetskog, odnosno ruskog carstva traju već više od 20 godina te posljednjih mjeseci u Ukrajini doživljavaju svoj vrhunac.
Godinu dana prije krvave sovjetske intervencije u pribaltičkim republikama Litvi i Latviji 1991. dogodio se Crni siječanj u glavnom gradu Azerbajdžana, Bakuu, u kojem su trupe tada još postojećeg SSSR-a pobile i ranile stotine azerbajdžanskih civila. Uviđajući da se sovjetska tvorevina bliži kraju i u strahu da bi u kaosu raspada Moskva mogla podržati armenske ambicije za zauzimanjem Nagorno-Karabaha, regije Azerbajdžana nastanjene brojnom armenskom manjinom, Azerbajdžanci su se počeli samoorganizirati. Ubrzo je pokrenut i Narodni front Azerbajdžana te je u svoje redove privukao mase Azerbajdžanaca koji su podržavali kraj vladavine Komunističke partije Azerbajdžana, neovisnost te države i njezinu teritorijalnu cjelovitost. Kako je popularnost Narodnog fronta Azerbajdžana rasla, a narod počeo izlaziti na ulice i preuzimati kontrolu u glavnom gradu i regijama, generalni sekretar Komunističke partije i vođa SSSR-a Mihail Gorbačov uveo je 19. siječnja 1990. izvanredno stanje u Azerbajdžanu.
Sovjetske specijalne jedinice umarširale su u Baku u noći s 19. na 20. siječnja 1990. kako bi rastjerale prosvjednike te zauzele ključne institucije, među kojima je prva bila azerbajdžanska televizija. Ovu ‘specijalnu operaciju’ vodio je osobno ministar obrane SSSR-a Dmitrij Jazov, a sovjetske trupe ubrzo su zauzele ključne točke u Bakuu. U krvavom obračunu s prosvjednicima sovjetske trupe su ubile, prema službenim podacima, 137 civila, iako se stvarna brojka procjenjuje na više od tri stotine smrtno stradalih, a ranjeno je gotovo tisuću osoba. Crni siječanj dogodio se skoro dvije godine prije službenog proglašenja neovisnosti u parlamentu Azerbajdžana i raspada SSSR-a krajem 1991. te nažalost nije privukao značajniju pažnju svjetske javnosti. Tek će krvavo gušenje narodnih ustanaka na Baltiku godinu kasnije biti stvarni pokazatelj toga da je Sovjetski Savez gotov. Međutim nedvojbeno je to da je sovjetska intervencija u Bakuu bila izuzetno brutalna i provedena uz upotrebu značajnog broja specijalnih jedinica u izrazitom nerazmjeru s nenaoružanim civilima.
O autoru
Krševan Antun Dujmović diplomirao je povijest na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu 2003. te završio na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu poslijediplomski znanstveni studij za stjecanje magisterija znanosti. Po završetku studija Dujmović je radio u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova i Savezu samostalnih sindikata Hrvatske, baveći se pitanjima europskih integracija. Godine 2006. zaposlio se u Institutu za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) kao viši stručni suradnik u sustavu znanosti u Europskom dokumentacijskom centru – EDC. Njegova područja interesa uključuju: komunikacijsku strategiju i politiku informiranja EU-a, proširenje EU-a i pristupanje zapadnog Balkana, fondove EU-a i regionalni razvoj, civilno društvo i suradnju sa zemljama Azije. Od 2014. godine član je Royal Institute of International Affairs (Chatham House) iz Londona. Engleski jezik govori tečno, a talijanski i španjolski konverzacijski, piše na stranicama IRMO-a.
Zatvaranje oči svjetske zajednice pred Crnim siječnjem u Bakuu nastavilo se nakon proglašenja azerbajdžanske neovisnosti jer su već 1992. počela otvorena neprijateljstva Armenije, potpomognute Rusijom, da u otvorenom ratu osvoji Nagorno-Karabah, ali i okolne azerbajdžanske regije koje je trebalo zauzeti kako bi se povezala okupirana regija i Armenija. Moskva je potpirivala ovaj rat davanjem podrške Armeniji ne bi li na taj način, po principu ‘zavadi pa vladaj’, i nakon raspada SSSR-a sačuvala kontrolu nad južnim Kavkazom. Ubrzo je i na sjevernom Kavkazu, u sastavu Ruske Federacije, počeo rat u Čečeniji, a Moskva je čečenski ustanak također brutalno ugušila u dva rata. Ponovno zatvaranje očiju svjetske javnosti nad situacijom na južnom Kavkazu – armenskom okupacijom Karabaha i ruskom vojnom intervencijom u Gruziji 2008. – otvorilo je vrata ruskoj aneksiji Krima 2014. i napadu na Ukrajinu, čiju kulminaciju gledamo u posljednjih 11 mjeseci.
Krvavi Crni siječanj u Bakuu naredio je osobno vođa Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov, a koji je preminuo prije pola godine. Iste te 1990. Gorbačovu je dodijeljena Nobelova nagrada za mir. Međutim povijest nas uči da mnogi povijesni likovi poprimaju drugačije obrise protekom vremena. Primjer za to je i mjanmarska političarka Aung San Suu Kyi, dobitnica Nobelove nagrade za mir samo godinu poslije Gorbačova, a koja je 2016. žestoko kritizirana jer kao premijerka Mjanmara nije zaustavila genocid nad narodom Rohindža.
Photo by Dinara Guseinova
