Ma nemoguće! Baš sam se jutros pitao gdje si, kako ćeš uopće doći ovamo – s osmijehom od uha do uha dočekao me je u svojoj mesnici na lokalnoj tržnici ‘moj’ mesar Viktor, jedan od prvih ljudi s kojima sam se u Moskvi samostalno sprijateljio još davno. Prvo sam bio “egzotični stranac” koji se sporazumijevao rukama i pomalo na nekakvoj mješavini ruskog i hrvatskog, no ubrzo je shvatio da se razumijem ponešto u kakvoću robe koju prodaje, čime sam ‘kupio’ određeno poštovanje. Do te mjere da bi mi, ako bih zatražio nešto konkretno, na primjer mljeveno meso, koje ovdje zovu ‘farš’, tiho znao reći: “Danas farš nije za tebe… Uzmi radije patku, baš sam dobio svježe”.
S vremenom se, s mojim dolascima u Moskvu, i odlazak Viktoru pretvorio u pravi ritual: svaki bih mu put donio bocu naše rakije na poklon, on bi me pozvao u stražnji prostor, iza velikih hladnjaka, ondje narezao špeka, kobasica, otvorio teglicu usoljenih krastavaca te iz zamrzivača izvadio bocu ledene votke, pa bismo raspredali o svemu – od politike preko sporta do žena…
Mobilizirani rođaci
Moj posebni status postao je još posebniji nakon Svjetskog nogometnog prvenstva 2018. u Rusiji, kada su Vatreni, a i tadašnja predsjednica države, osvojili srca mnogih u Rusiji.
Općenito, tada sam već na lokalnoj tržnici postao svojevrsni “celebrity” kojem se davalo “dobre vage”, čuvalo nešto posebno “ispod pulta”… Do te mjere da su mi ženicu, koja je domaća Ruskinja i ovdje živi 30-ak godina, prozvali “žena Hrvata”!
Tako je bilo i sada, kao da nije prošla godina dana od našeg posljednjeg viđenja, godina u kojoj se dogodilo puno toga, kao da smo se vidjeli prije koji dan. Došao sam s bocom naše rakije, naravno.
“Naprašili ste Brazilce, svaka vam čast, svi smo navijali za vas!”, kaže Viktor vadeći, kao i obično, bocu votke iz zamrzivača.
“I žao mi je zbog Argentine… No zato ćete naprašiti Marokance! U to ime…”
Sve je kao i prije, no ipak se osjeća da nije sve isto. Tema o Ukrajini ne može se izbjeći.
“Dvojica mojih rođaka su na frontu, mobilizirani. No čuo sam i za neke koje sam poznavao da su otišli boriti se s druge strane. Ima ih… Neki su Ukrajinci koji su ovdje živjeli, radili, pa nakon 28. veljače otišli kući, ali ima i nekih za koje sam čuo da su otišli preko a da s Ukrajinom nemaju veze – jesu li otišli iz uvjerenja, zbog novca, jednostavno pobjegli od dugova, zakona…, ne znam”, kratko mi je ispričao. Pa smo se brzo opet prebacili na manje sklizak teren, onaj nogometni.
Na ulicama Moskve ne može se ni primijetiti da se nešto zbiva. Osim što su ponegdje postavljeni posteri koji glorificiraju pripadnike vojske.
Ni u trgovinama se ne primjećuje, barem na prvu, kako je država pod sankcijama. Police u supermarketima pune su proizvoda iz Francuske, Njemačke, Italije, Španjolske, Češke… Od bezalkoholnih i alkoholnih pića, tjestenina, začina, konzervirane hrane… No nestalo je, premda su i prije bili rijetki, naših proizvoda. Ranije su na policama sa začinima dostojno, uz bog razvikanim brendovima kao što su Knorr, Maggi, Kotany…, stajali i proizvodi naše Podravke. Sada ih više ne vidim. Kao što već dugo ovdje nema našeg, u ovo doba godine, posebno za novogodišnje praznike, najpopularnijeg voća – mandarina. U ruskim trgovinama, naime, uz svaki proizvod istaknuta je, uz naziv, cijenu i količinu i zemlja porijekla. Mandarine iz doline Neretve bile su ovdje na dobrom glasu. I cijeni. No zamijenile su ih turske, marokanske, španjolske…
Cijene se nisu bitno promijenile, prilično mi je jednostavno preračunavati ih iz rubalja u kune – tečaj je još, otprilike, jedan prema deset – dakle, sto kuna – tisuću rubalja. Tako da je litra benzina na crpkama oko 5 kuna, kutijia cigareta “srednje klase”, koje su nešto poskupjele u posljednjih godinu dana, 15 kuna, kruh 4 do 5 kuna, kilogram govedine 40-ak kuna, pa naviše, ovisno o kvaliteti… Karta za metro je 4 i pol kune za neograničenu vožnju…
Žeđ za luksuzom
Iz Rusije su se povukle zapadne automobilske marke, zatvoreni su autosaloni Mercedesa, Audija, BMW-a, Porshea, koji su ovdje statusni simboli, no doznajem da se oni kojima je baš stalo i dalje bez problema snalaze – kupuju vozila u državama s kojima je Rusija u carinskoj uniji, a koje nisu pod sankcijama, poput Kazahstana, Kirgistana, Armenije…, ali i Rusi sami sve su više orijentirani prema južnokorejskoj, japanskoj, pa i vlastitoj autoindustriji, a posebno me je iznenadio veliki broj kineskih automobilskih brendova na ulicama. I to luksuznih SUV-ova, terenaca… Kineska osobna vozila posebno postaju sve popularnija. Brendovi za koje kod nas nismo još čuli kao što su Changan, Cherry, Lifan, Haval, sve se češće sreću na ulicama Moskve.
U crossover Haval, doista luksuzni automobil s brdom sofisticirane opreme, koji je nedavno kupio moj prijatelj Roman, Armenac s moskovskom adresom, zavalio sam se krećući na vikend u njegovu vikendicu – daču, kako ih ovdje zovu, stotinjak kilometara sjeverno od Moskve.
“Da napokon vidiš moju daču. I probaš pravi armenski šašlik! A možemo malo i u lov – ima divljih svinja, sobova…”, planirao je Roman, pasionirani lovac, ljubitelj nogometa, druženja s prijateljima…
“Teško. Neka me ovdje kod vas ulove s oružjem u rukama, stranac, bez lovačke dozvole, može biti problema, i to velikih”, otklanjao sam ponudu, no nije se dao.
“Oružje imamo u rukama ja i moj prijatelj Dima, a ti si s nama u šetnji šumom bez oružja. A ako što naleti… Vepar sigurno više neće moći svjedočiti tko ga je upucao”, nastavio je. No planove su u startu, sa zadnjeg sjedišta, uništile žene: “Nikakvog lova ovaj vikend! Samo obiteljsko druženje, roštiljanje, šetnja s nama!”, odrješita je bila Elena, a pridružila se odmah i moja bolja polovica: “Nikakvo oružje! Pa da mi muž završi u zatvoru! Ne dolazi u obzir!”
Ostali bez ulova
Ušutjeli smo jer žene su uvijek u pravu.
“Javit ću onda Dimi da zatopli banju”, zaključio je Roman.
Kao i kod nas, i lov i ribolov su, osim strasti i hobija, muškarcima način da malo pobjegnu od kućne stege. A tu u Rusiji još je jedan takav ‘bijeg’ popularan – tradicionalna ruska banja. Svaka iole bolja dača u dvorištu ima posebno izgrađenu banju – saunu. Tradicionalno, posebno u njoj uživaju samo muškarci ili, pak, samo žene. Nakon znojenja u zagrijanoj sauni, slijedi valjanje u snijegu, pa opet trkom natrag u kipuću prostoriju. Od naših se sauna razlikuju tek dimenzijama i po tome što, umjesto električnih grijalica, imaju peći na drva iznad kojih se usijava kamenje koje polijevaju vodom s mirisnim travama. Ali i po tome što se u banju ne ulazi bez vrča ledenog piva i još ledenije boce votke.
S peterotračne autoceste Moskva – Sankt Peterburg izašli smo nakon stotinjak kilometara pa nastavili lokalnim cestama kroz podmoskovska sela. Uz tradicionalne drvene, starinske kuće kojih je sve manje, izrasle su po tim mjestima luksuzne dače Moskovljana, a nekoliko kilometara od mjesta Zubovo, gdje je Romanova kuća, nalaze se i Boblovo i Šakmatovo, gdje su živjeli u kućama, koje su danas muzeji, čuveni ruski kemičar Mendeljev i njegov zet, ništa manje poznati pjesnik Aleksandar Blok.
“Mendeljev je ovdje, u ovom selu, postavio standard za votku”, ponosno mi je pokazao mjesto Boblovo kroz koje smo prolazili.
“Formula je jednostavna: 40 posto etilnog alkohola i 60 posto čiste vode! Sve ostalo su varijacije na temu”, objasnio mi je.
Ubrzo smo stigli i u njegovo Zubovo. Vikendica-dača u stvarnosti je luksuzna katnica, na terenu od četvrt hektara ograđenom visokom metalnom ogradom. Sve je u snijegu, temperatura je vani oko minus deset, a u ogromoj kući obavio nas je val topline.
Grijanje nije problem
“Opet nisi smanjio grijanje prošli vikend”, strogo je zaključila njegova supruga dok smo sa sebe svlačili brda odjeće. Grijanje u zamrznutoj Rusiji očito nije nikakav problem. Dok ja kod kuće štedim na plinu ili struji u debeloj vesti, ovdje se svlačimo u potkošulje i odmah prelazimo na pripremu namirnica za roštiljanje. Na otvorenom! On nožem obrađuje ovčetinu, posebno nabavljenu za ovu priliku, ja režem i čistim povrće – kuhinja je carstvo muškaraca.
“Ovog ovna žrtvujemo za vašu pobjedu nad Marokom”, kaže. Kasnije, pokazat će se, ovan nije poginuo ni za što. Još je dan, pripremljeno meso ostavljamo da se marinira pa odlazimo do Dime, u susjedstvo. I njegova je dača zapravo vila, a banja u dvorištu iza kuće je remek-djelo – velika brvnara kojoj su u prizemlju tuševi, soba za odmor i velika sauna, a u potkrovlju velika lovačka soba s Diminim trofejima – kolekcija rogova, glava divljih veprova, punjenih tetrijeba… Oko nogu nam se stalno mota i njegov pas, lovački epanjel breton, Geka, koja gazdu ne ispušta iz vida. Dima je i pasionirani ljubitelj vinila – njegova kolekcija albuma benda The Beatles jedna je od najvećih koje sam imao prilike vidjeti. On je ujedno i puno češće ovdje nego u Moskvi jer mu posao omogućuje rad “online”. I inače se puno Moskovljana posljednjih godina potpuno preselilo u dače, posebno s početkom pandemije covida. Oni kojima je to posao omogućavao nastavili su raditi od kuće, na daljinu. Nemali broj njih je, jednostavno, kupio seoske kuće, preuredio ih, stanove u Moskvi su iznajmili pa sada žive u prirodi.
Počelo se mračiti, a počeo je i padati gust snijeg – vrijeme je da se vratimo i naložimo vatru. Novo iskustvo za mene – roštiljanje pod snijegom na minus deset. Roman mi je dao posebne filcane čizme i vojnu letačku jaknu, certificiranu, kaže, do minus 40. Tako da ispod nje imam samo potkošulju.
Roštilj na snijegu
Iznosimo pladnjeve s namirnicama, armenskim, zapravo kavkaskim šašlikom – komadima marinirane ovčetine nabodene na tanak metalni štap, nešto kao naši ražnjići, a drugi dio su kebabi – ono što mi zovemo šiš-ćevap, samo veći. Vatra se razgorjela, ugalj zažario, snijeg nas zasipava nemilice, a u snijegu, prigodnom hladnjaku, čeka i boca votke Beluga. Ceremonija može početi. Roman, tipične armenske fizionomije, prepričava smiješan događaj dok vrti šašlike na žaru: “Ima tomu nekoliko godina, bili smo na skijanju, ja sam se vratio u hotel ranije pa se sunčao na ležaljci. Nakon nekog vremena prilazi mi nekoliko gostiju – Rusa, i jedan me strogo pita: ‘Kad će biti gotov šašlik?’ Gledam ga i ne shvaćam iz prve o čemu govori… ‘Šašlik? Kad će biti gotov?’, ponovio je. Onda mi je sinulo. Možda ti ja i izgledam kao onaj koji bi trebao vrtjeti šašlike na žaru, no ja sam tu na skijanju, kao i ti, tupane!”, priča uz smijeh.
“‘Znam da imam tipičnu armensku facu, no nije svaki Armenac roštiljdžija!’, odgovorio sam mu. Čovjek je problijedio, bilo mu je neugodno kad je shvatio da se zabunio, vidio je moje skijaške pancerice pored ležaljke.
‘Nego, izgledam li ja doista kao roštiljdžija?’, pitao sam ga.
‘Iskreno…, da’, pokunjeno je odgovorio, a moji su prijatelji prasnuli u smijeh.”
Tipično, zapravo, za Rusiju. Nekakvih “pravih Rusa” brižno prebrojanih krvnih zrnaca, malo je. Roman je Armenac koji je s obitelji izbjegao iz rodnog Bakua u Azerbajdžanu u Moskvu. “Moj” mesar Viktor je, zapravo, Nijemac porijeklom. Uostalom, žena u sebi ima krvi Burjata, naroda s krajnjeg istoka Rusije, bivši ruski veleposlanik u Hrvatskoj, Anvar Azimov, s kojim ću se, nadam se, sresti sljedećeg tjedna i koji ne može zaboraviti Hrvatsku i Hrvate do te mjere da je sada, u mirovini, osnovao i Udrugu rusko-hrvatskog prijateljstva u Moskvi, zapravo je Uzbek iz Uzbekistana…
Nema pravih Rusa
Armenac je ministar vanjskih poslova Lavrov, ministar obrane Šojgu je etnički Tuvanac, pripadnik naroda budističke religije iz Sibira.
No biti Rus ovdje ne znači etničku pripadnost. Uostalom, i zadnja carska loza Romanovih imala je više njemačke nego ruske krvi, u Lenjinu je tekla židovska, njemačka i švedska krv, Staljin je bio Gruzin, Hruščov i Brežnjev Ukrajinci, kao i Gorbačov. Zapravo, nakon više stoljeća, prvi “čisti” Rus u Kremlju bio je Boris Jeljcin…
Ali razmišljanja o krvnoj slici Rusije prekinuo mi je Roman gurnuvši mi pod nos pečeni šašlik.
“Prva runda je gotova. Idemo probati. Pokušaj tu u snijegu koji je napadao pronaći bocu koju smo stavili na hlađenje!”
Pronašao sam je.
I naravno, prva zdravica je bila moja: “Za našu pobjedu!”
Prije početka utakmice, uz ovna, žrtvovana je i prva Beluga.
I pobijedili smo.
