Iako javnost i na zapadu i u Rusiji definitivno ne želi nuklearni sukob – visoka politika, čini se, ne bježi od takve mogućnosti. Naime, sve je više događaja “na terenu”, prije svega onom ukrajinskom, koji ukazuju na svjesnu radikalizaciju međusobnih odnosa – političkih, gospodarskih i vojnih. Iako se prije svega ove posljednje namjerava držati pod kontrolom jer svi znaju kako radikalizacija vojnih poteza predstavlja i najveću opasnost za izbijanje potpune katastrofe – što ni jedna strana ne želi.
Vjera u mogućnost držanja stvari pod kontrolom u uvjetima svjesnog podizanja praga eskalacije prije svega vrijedi za Washington. On je, naime, uspio “disciplinirati” sve svoje saveznike i partnere ne samo u Europi u sklopu NATO-a i okupiti ih oko SAD-a kao gravitacijske sile nakon ruske invazije na Ukrajinu – što mu, definitivno, daje razlog za osjećaj potpunog upravljanja kriznim situacijama.
Jedan od najboljih primjera toga je i nedavni opasni incident s padom ukrajinske protuzračne rakete iz sustava S-300 na poljski teritorij. Tada su gotovo svi zapadni mediji jednoglasno, kao i ukrajinski i poljski predsjednici neposredno prije toga, bez ikakvih prethodnih provjera, a kamoli istraga, za incident optužili Rusiju.
U roku od nekoliko sati od izbijanja incidenta mediji su brujali o početku Trećeg svjetskog rata zbog ruskog napada na članicu NATO-saveza i sl., da bi sve, samo jednom kratkom izjavom sa summita G20 na Baliju, idućeg jutra primirio američki predsjednik Joe Biden rekavši kako krivac vjerojatno nije Rusija, nego ukrajinska raketa ispaljena greškom. Poput dirigenta, Biden je kratkim, blitz-priopćenjem, u trenutku ušutkao kompletni medijski orkestar, koji je nakon toga, opet sinkronizirano, promijenio narativ iste priče prema potpuno novoj matrici.
Međutim, postavlja se logično pitanje: može li Washington upravljati eskalacijom u beskonačnost i postoji li ona čuvena “crvena crta” nakon koje neće biti vremena za kajanje i oplakivanje grešaka?
Američka tehnologija
U pokušaju odgovora na to pitanje najbolje će nam poslužiti i drugi krajnje opasan incident – samo nekoliko tjedana nakon spomenute “poljske raketne mini-krize”.
Zapravo, za razliku od ukrajinske rakete pale na poljsko pogranično selo, ovdje i nije riječ o incidentu, nego o planiranom i izvršenom napadu – što je golema razlika i time puno opasnija. Naime, dogodilo se to da su ukrajinske zračne snage prošlog tjedna izvršile tri napada bespilotnim letjelicama na ruske strateške aerodrome na kojima su stacionirani njihovi strateški bombarderi – duboko u ruskom teritoriju. Pa iako nisu prouzročili veću materijalnu štetu, poginula su dvojica ruskih vojnika.
Napadi su izvršeni dronovima sovjetske proizvodnje Tu-141 “Striž” kakav je u ožujku pao i na Zagreb – zapravo prvim dronovima u svijetu uopće, proizvedenima još krajem 70-ih godina prošlog stoljeća i u oružani sastav sovjetske vojske uvedenima sredinom 80-ih. Navodno ih je proizvedeno oko 1000, osmišljeni su u moskovskom projektnom institutu vojnog koncerna Tupoljev, ali su sklapani u vojnoj tvornici u ukrajinskom Harkivu. Nema točnog podatka o tome koliko ih je još preostalo. Dron ima respektabilan domet od 1000 kilometara, ali nema navigacijski sustav (GPS) koji u ono vrijeme još nije postojao.
Zato je i postavljeno glavno pitanje kako su ti ukrajinski dronovi onda uspjeli pronaći aerodrome duboko unutar teritorija Rusije. Ruski vojni analitičari nisu previše dvojili i odmah su rekli da je izvesti takvo nešto s tako primitivnim dronom bilo nemoguće bez američkog satelitskog navođenja i(li) modernizacije samog sovjetskog drona.
S druge strane, američki državni vrh i mediji opovrgavaju američko sudjelovanje u tim napadima po bilo kakvoj osnovi, ali ih i ne kritiziraju – tj. s moralne točke gledišta, odnosno Ukrajine kao žrtve rata, smatraju kako Kijev na njih ima pravo.
Napad dronovima
Međutim, šef ruskog izaslanstva u Beču, zadužen za razgovore o pitanjima vojne sigurnosti i kontrole naoružanja, Konstantin Gavrilov, tijekom zasjedanja Foruma OESS-a za sigurnosnu suradnju izjavio je kako je NATO bio svjestan da Ukrajina priprema napade dronovima na ruske strateške vojne aerodrome Djagilevo u regiji Rjazan i Engels u regiji Saratov. Osim toga, rekao je i sljedeće: “… Tijekom 2022. obavljeni su radovi na restauraciji i modernizaciji ovih sovjetskih bespilotnih letjelica uz sudjelovanje stručnjaka iz ukrajinskog dizajnerskog ureda Luch u Kijevu i američke korporacije Raytheon Technologies. Bespilotna letjelica pretvorena je u udarno oružje dometa do 1000 km s visokoeksplozivnom bojevom glavom do 80 kg i sposobnošću ciljanja pomoću američkog globalnog satelitskog sustava GPS”.
Ruski diplomat to sigurno nije rekao bez razloga. Naime, predsjednik Raytheon Technologies Greg Hayes u prošlotjednom je intervjuu za američki CNBC rekao da njegova kompanija radi za Ukrajinu i da omogućuje da američka vojska dostavlja ukrajinskoj obavještajne podatke u realnom vremenu. “… Npr. mi vidimo ruski tenk ili da su Rusi lansirali raketu i mi predajemo tu informaciju Ukrajincima, a oni imaju mogućnost reagirati praktički isti čas. … Ja mislim da, napadajući Ukrajinu, Rusi nikako nisu očekivali da će tako biti.”
Zato i nije čudno što je dva dana nakon ukrajinskih napada ruski predsjednik Vladimir Putin javno rekao kako će Rusija iskoristiti sva sredstva koja joj stoje na raspolaganju za zaštitu svoje sigurnosti, ali i da “ne namjerava mahati po cijelom svijetu svojim nuklearnim oružjem kao britvom”. To je oružje označio čimbenikom sprečavanja, ali i dodao ključne riječi: “Nadamo se da to svi razumiju”.
I tu se sada vraćamo na uvodni dio teksta i pitanje koliko Washington može biti siguran u upravljanje eskalacijom? Naime, za mnoge svjetske analitičare jasno je da Moskva iskazuje suzdržanost u svojim vojnim operacijama u Ukrajini s obzirom na pretrpljene gubitke prije svega u korištenju svog suvremenog konvencionalnog naoružanja ili strategije potpunog razaranja i da je zapadni dio Ukrajine, s izuzetkom energetske i djelomično vojne infrastrukture, zapravo u urbanom smislu i u pogledu prometne infrastrukture u cijelosti očuvan. Za razliku od zona neposrednih vojnih sukoba na jugoistoku zemlje, koje su nerijetko i apokaliptičnog izgleda.
I upravo je to – posljednja “crvena crta” Moskve, sada glavna nepoznanica za američke stratege koji donose ključne odluke – potpuno svjesne moguće nepovratne eskalacije, ali i dalje uvjerene da se ona još neće dogoditi.
Upaljeni alarm
Ali da je nakon opisanih ukrajinskih napada “alarm u Washingtonu ipak upaljen”, svjedoči i tekst američke agencije Bloomberg od 6. prosinca pod naslovom “Attacs on Russia Test the Limits of US-Ukraine Alliance”. Bit teksta svodi se na to da je Washington Kijevu jasno dao do znanja kako mu sprečavanje rata s Rusijom nije ništa manje važno od pomoći Ukrajini. Kako navodi američki medij, sukob u Ukrajini otkrio je gorku istinu: u partnerstvu Zelenskog i Bidena postoje ozbiljne razlike. Iz teksta vrijedi istaknuti njegov zaključni dio: “Tijekom cijelog sukoba Ukrajina je suptilno ispitivala granice tolerancije Washingtona prema agresiji, dok Washington želi jamstva da te taktike neće dovesti do rata punih razmjera, što je Biden odlučan izbjeći”, piše Bloomberg.
Pritom medij podsjeća da su “američki obavještajci ovog ljeta saznali da su ukrajinski operativci ubili kćer” Aleksandra Dugina, Dariju, pokraj Moskve, i da su “strateški javno objavili svoje nalaze, očito kako bi obeshrabrili Kijev da se ne ponovi”.
Washington je preko Bidena jasno dao do znanja da mu sprečavanje vojnog sukoba s Rusijom nije ništa manje važno od pomoći Ukrajini. U Kijevu se čini da su strahovi od eskalacije isprazni dok se zemlja bori za preživljavanje. Za Bidena bi lančana reakcija koja bi dovela do izravne američke intervencije i sveopćeg rata bila katastrofalna, piše dalje američki medij.
Za Zelenskog će ulazak Amerike u sukob najvjerojatnije značiti spas Ukrajine, navodi Bloomberg i zaključuje: “No još jedna gorka istina koju je razotkrio ukrajinski sukob jest da ozbiljne razlike vrebaju i u najplodonosnijim i partnerskim odnosima”.
Prije desetak dana propali su američko-ruski pregovori o pokušaju pripreme platforme za početak pregovora o produljenju ugovora o smanjenju strateškog naoružanja – poznatijeg kao START. Sada važeći START-3 istječe 2026. Iako se čini kako još ima dovoljno vremena, posao oko takvih stvari je kompleksan i zahtijeva puno napora za usuglašavanje pa taj rok u tom smislu nije daleko. Zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergej Rjabkov prošlog se tjedna osvrnuo na taj neuspjeh, kao i na mogućnost potpunog prekida diplomatskih odnosa dviju megadržava, što je označio krajnje opasnom situacijom koja ne bi odgovarala ni jednoj strani, ali ni svijetu u cjelini, i da su minimalni komunikacijski kanali nužni.
Uništili aerodrome
Drugi važan događaj upravo su ukrajinski napadi dronovima po ruskim strateškim vojnim aerodromima – što povećava rizik od eskalacije napada ruske vojske po ukrajinskim ciljevima, ali i prostorima na kojima u toj zemlji borave i NATO-ovi vojni instruktori. Jer Moskva, očito, za posljednje napade odgovornim smatra SAD, što je najbolje vidljivo iz navedenih riječi ruskog diplomata iz Beča.
Drugim riječima, uspješna razmjena zatvorenika, nakon prethodnih dugih bezuspješnih pokušaja, svakako je stabilizirajuća za odnose dviju država koji su na samom rubu sukoba.
A kada smo već kod strateških dogovora, dobro je podsjetiti da su prije točno 35 godina, 8. prosinca 1987., američki predsjednik Ronald Reagan i sovjetski čelnik Mihail Gorbačov potpisali sporazum o uništenju nuklearnih raketa srednjeg dometa od 500 do 5000 kilometara. Njime su obje velesile dislocirale te vrste raketa iz zona iz kojih su se mogli vršiti napadi na tadašnju zapadnu Europu, tj. NATO odnosno ondašnji Varšavski ugovor. Ali od tog, za sigurnost Europe najvažnijeg sporazuma, očito više ništa neće ostati.
Da bismo bili precizniji, treba podsjetiti kako su se Sjedinjene Države još 2019., u vrijeme Trumpove administracije, samoinicijativno povukle iz navedenog sporazuma. Isto je, logično, kao posljedicu imalo i rusko povlačenje iz tog sporazuma, pri čemu je Putin naglasio kako će Rusija poštovati moratorij ponovnog razmještanja svojih nuklearnih raketa srednjeg dometa sve dok SAD ne razmjeste svoje rakete na tlu Europe ili Azije.
Međutim, upravo se dogodio ključni obrat koji će imati dalekosežne posljedice za Europu i koji će i službeno označiti početak novog hladnog rata, otvoriti novu utrku u naoružanju i svijet pretvoriti u suprotstavljene blokove s EU-om kao “isturenim frontom”.
Napadnuti Macron
Nadajmo se samo da će se prije izbijanja opasnih eskalacija i novih kriza suprotstavljeni polovi novoga svijeta uspjeti dogovoriti o instrumentima za uspostavu i očuvanje mirne koegzistencije. Slično kako je to bilo i u doba “prvog” hladnog rata između Istoka i Zapada u drugoj polovici XX. stoljeća.
Evo zašto je eskalirala strateška opasnost i zašto, ako se nešto u međuvremenu žurno ne promijeni, od pokušaja dogovora o strateškoj sigurnosti u Europi neće ostati ništa. Francuski predsjednik Macron prošlog je tjedna, po dolasku iz Washingtona, izjavio kako je u izgradnju nove europske strateške arhitekture nužno uključiti Rusiju i izazvao brojne kritike “mudraca” u EU-u, između ostalih i visokog predstavnika za vanjsku politiku i sigurnost Josepa Borrella.
I tu opet dolazimo do Ukrajine i njezinih ambicija za članstvo u NATO-savezu koje su od nedavnog bukureštanskog sastanka ministara vanjskih poslova NATO-saveza zapravo svedene na nulu, ali ne i potpuno odbačene u nekoj budućoj konfiguraciji odnosa i stanja u Europi i svijetu.
Hoće li Rusija i SAD uspjeti pronaći model snošljivih odnosa i označiti prihvatljive razdjelne crte na tlu Europe bez nužnosti konflikta Rusije sa Zapadom? Rusiju SAD želi dugotrajno prisiliti na sigurnosno fokusiranje na Ukrajinu i iscrpljivati je kako ne bi bila od prevelike pomoći Kini o kojoj je zapravo i riječ kada se radi o uspostavi novog svjetskog poretka.
Naime, ukupna globalna geopolitička borba u 21. stoljeću svodi se na “borbu na život i smrt” između SAD-a i Kine u ključnim segmentima: ekonomskim, vojnim i visokotehnološkim. Rusija je za SAD tu drugorazredni problem, ali zemlja s kojom se SAD sada mora boriti na tlu Ukrajine jer rezultat te bitke umnogome definira i pobjednika divovske američko-kineske bitke koja tek predstoji. Stvar je prilično jednostavna za objašnjavanje, ali u praksi, na terenu, krajnje složena i isto tako nepredvidljiva za provođenje.
Velika šteta
Joe Biden je na nedavnom summitu G20 u Baliju pokušao donekle stabilizirati ubrzani pad američko-kineskih odnosa i nastaviti gospodarsku suradnju u onim sektorima i onim količinama koji bi odgovarali objema stranama. Naime, brzi i svekoliki prekid te suradnje definitivno bi nanio štetu ekonomijama i jedne i druge države. Međutim, republikanci, koji će od 3. siječnja ovladati Zastupničkim domom, a priori ne dopuštaju pomirbeni smjer Washingtona prema Pekingu. Štoviše, traže još oštriju politiku Bidenove administracije u svim smjerovima – najprije u pogledu Tajvana.
O tome najbolje svjedoči i tekst agencije Bloomberg od 6. prosinca pod naslovom “US Upgrades Taiwan Weapons Package With Newer Patriot Missiles”. U njemu se navodi kako SAD namjerava Tajvanu isporučiti novi paket od 100 moderniziranih raketa protuzračnog sustava Patriot, zajedno s radarima i drugom opremom – u vrijednosti od 882 milijuna dolara.
Nije teško zaključiti kakva će biti reakcija Pekinga ako dođe do realizacije tog aranžmana s obzirom na važnost Tajvana – kineske “crvene crte” za odnose sa SAD-om. Pogotovo nakon riječi američkog ministra obrane Lloyda Austina od 3. prosinca na “Reagan National Defense Forumu” u Kaliforniji, prema kojima je, u skladu s novom američkom sigurnosnom strategijom, naglasio kako je Kina glavni strateški protivnik SAD-a.
I upravo tu treba povući paralelu: Sjedinjene su Države, očito, i definitivno odlučile zaigrati opasnu igru na dva fronta istodobno: protiv Rusije i protiv Kine. Na taj način dodatno zbližavaju njihovo strateško partnerstvo čak i ako to one same ne žele.
Čini se da su demokrati i republikanci postigli kompromis u smislu da potonji neće Bidenovoj administraciji smetati u nastavku njezine dosadašnje politike prema Ukrajini, a demokrati će zauzvrat morati odustati od “zaigranosti” s Pekingom i krenuti u politiku eskalacije prema Kini.
Opasna igra
Upravo je iz tog razloga vjerojatno glatko usvojen novi američki vojni proračun u rekordnom iznosu od cca 858 milijardi dolara, usprkos prethodno najavljivanim “opstrukcijama” u pojedinim pitanjima od republikanaca. Naime, ne samo da se nije željelo suprotstaviti Bidenovoj politici prema Ukrajini nego se odustalo i od one, nazvao bih je minimalističke prijetnje za demokrate – republikanskog traženja formiranja svojevrsne komisije za nadzor američkih sredstava dostavljenih kao pomoć Kijevu.
O opasnosti takve američke strategije u mediju Foreign Affairs od 23. studenoga pod naslovom “Formidable but not Invincible” autor teksta Ali Wyne kaže: “SAD-u prijeti uvlačenje u globalnu borbu s Rusijom i Kinom, što će destabilizirati njegove geopolitičke pozicije … čime će ih prisiliti na još veće zbližavanje. … Tako će SAD ograničiti svoju mogućnost za diplomatsko djelovanje s takvim regijama poput Latinske Amerike, jugoistočne Azije i afričkih država južno od Sahare”.
Košarkašica nije bitna, za razliku od trgovca oružjem
Iako je se sa sigurnošću ne može dovoditi u kontekst nekakve posljedične deeskalacije američko-ruskih odnosa zbog spomenutih visokorizičnih ukrajinskih napada dronovima – prošlotjedna razmjena zatvorenika između dviju nuklearnih velesila ipak predstavlja svojevrsnu malu svijetlu točku u potpuno zamračenim odnosima Moskve i Washingtona.
Naime, iako se Washington dugo opirao prijedlozima Moskve o razmjeni čuvenog ruskog trgovca oružjem Viktora Buta, osuđenog na 20 godina zatvora, za američku košarkašicu Brittney Griner, osuđenu u Moskvi zbog posjedovanja ulja od kanabisa na devet godina zatvora – na to je ipak pristao. Stvar je u tome da se i na prvi pogled vidi razlika “u težini”, tj. važnosti razmijenjenih osoba za dvije zemlje. Jer iza Buta je, ne bez razloga, već godinama stajao cijeli ruski državni vrh i tražio njegovo oslobađanje – tvrdeći da je nevin, a Griner, osim za svoje najmilije i uski krug prijatelja – u političkom smislu za SAD ne predstavlja baš ništa.
Da je tu nešto čudno, svjedoče i kritike pojedinih republikanaca i osobno Donalda Trumpa upućene Bidenovoj administraciji zbog očite asimetrije, pa se oni pitaju zašto razmjena nije uključila Paula Whelana, bivšeg američkog marinca, osuđenog na 16-godišnju kaznu zbog optužbi za špijunažu, a ne košarkašicu?
Percepcija javnosti “s obje strane barikada”, i američke i ruske, nedvojbeno ide u smjeru da se radi o “američkom porazu” odnosno “ruskoj pobjedi”. Zato i jest pitanje zbog čega se Biden upravo sada odlučio na jedan takav potez.
Amerikanci postavljaju nuklearne rakete na svoju istočnu obalu i u EU
Američki vojnoindustrijski div Lockheed Martin isporučio je prošlog tjedna prve nuklearne rakete srednjeg dometa Mid-Range Capability (MRC) “Typhon Weapon System” Zapovjedništvu operativnih mogućnosti i kritičnih tehnologija američkih oružanih snaga, namijenjene za uništenje kopnenih ciljeva. One će prvotno biti stacionirane na američkoj tihooceanskoj obali, ali bi se za dvije godine trebale instalirati i u Europu. To je novi alarm za Moskvu jer je jasno kako će nove američke nuklearne rakete tada moći gađati ruski teritorij u dubinu, što ovisi o mjestu gdje će biti bazirane.
