Na današnji dan, 10. 12. 1999. preminuo je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.
10. prosinca 1999. godine hrvatskoj javnosti objavljeno je da je Franjo Tuđman preminuo u Kliničkoj bolnici Dubrava u 23 sata i 15 minuta. Neposredni uzrok smrti bile su komplikacije izazvane unutarnjim krvarenjem.
Tuđman je u istoj bolnici ležao četrdesetak dana. Naime, u bolnicu je primljen 1. studenog te godine, nakon što mu je pozlilo poslije prisustvovanja službenoj ceremoniji na Medvedgradu povodom dana Svih Svetih. Dijagnosticirana mu je teška upala potrbušnice.
Nije dijelio ljude na ustaše i partizane
Predsjednik Tuđman bio je već nekoliko godina bolestan, no to se nije iznosilo u javnost, a nakon opisanog događaja, više se nikada nije pojavio u javnosti. U bolnici je primao posjete, ali su vijesti o njegovom stanju bile šture. Zanimljivo je da je prema njegovoj želji u njegovoj bolničkoj sobi puštana tiha klasična glazba.
Tijelo pokojnog predsjednika izloženo je u prostorijama Predsjedničkih dvora na zagrebačkom Pantovčaku, gdje mu je posljednji pozdrav došlo uputiti kolona hrvatskih državljana i drugih njegovih štovatelja. Dr. Franjo Tuđman pokopan je 13. prosinca 1999. godine na zagrebačkom groblju Mirogoj. Za tu je priliku izgrađena posebna monumentalna grobnica iza crkve Krista Kralja. Na pogrebu je, uz nebrojeno mnoštvo hrvatskih građana, prisustvovalo sedamdeset predstavnika stranih zemalja te brojnih međunarodnih organizacija i institucija.
Franjo Tuđman, prema riječima brojnih političara i analitičara, ostati će zapamćen kao beskompromisni borac za neovisnost Hrvatske, njezin utemeljitelj i pobjednik u Domovinskom ratu, sa svim svojim vrlinama i manama.
Mnogi kao njegov veliki uspjeh spominju takozvanu svehrvatsku pomirbu. Nije dijelio ljude na sinove partizana i ustaša već na one koje vole svoju Domovinu i one koji ju žele zatrti. Svim generacijama ostat će upamćene njegove uzdignute ruke, stisnutih šaka uz uzvik: “Imamo Hrvatsku!”.
Imao puno protivnika
Njegovi politički i društveni neistomišljenici smatrali su da vlada previše autoritarno i suzbija ljudske slobode u demokratskoj Hrvatskoj. Također, i dana danas vode se polemike, ali i sudski procesi oko prijetvorbe i privatizacije te sumnjivih poslovanja njegovih bliskih suradnika u postratnom razdoblju.
No, uz svu puninu svojeg lika i dijela, Franjo Tuđman ostaje upisan u povijesnu knjigu države Hrvatske kao predsjednik koji je u pobijedio u krvavom Domovinskom ratu, proveo mirnu reintegraciju Hrvatskog podunavlja, uz vojsku i zapovjedništvo vodio opjevane vojne akcije poput Oluje, udario temelje puta Hrvatske ka Europi i NATO savezu te je bio prvi predsjednik neovisne Republike Hrvatske.
Bio u partizanima, u zatvoru zbog Hrvatskog proljeća
Podsjećamo i na njegovu raniji životni put i biografiju. Franjo Tuđman rođen je 14. svibnja 1922. godine. Rodio se u Velikom Trgovišću, rano je ostao bez majke, a otac mu je bio ugledni član HSS-a i općinski načelnik. Tuđman je u Zagrebu pohađao Trgovačku akademiju, a 1940. godine pritvoren je zbog sudjelovanja u ljevičarskim demonstracijama. U proljeće sljedeće godine napušta školovanje i odlazi u partizane te postaje član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Djelovao je u partizanskim odredima na području sjeverozapadne Hrvatske, a 1945. upućen je u Vrhovni štab u Beogradu. Usporedno s vojnom karijerom objavljuje i radove s područja vojne povijesti. Iako je 1960. promaknut u čin general majora napušta vojnu karijeru i posvećuje se znanstveno-istraživačkom radu. Odlazi u Zagreb 1961. godine, gdje postaje ravnatelj novoosnovanog Instituta za historiju radničkoga pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest) i izvanredni profesor na Fakultetu političkih nauka. Godine 1965. doktorirao je povijest na Filozofskom fakultetu u Zadru.
Svojim se radovima ubrzo zamjerio snažnoj unitarističkoj struji u komunističkoj Jugoslaviji. Među prvima je otvorio tabu teme o hrvatskim nacionalnim pitanjima: nametanje kolektivne krivnje Hrvatima zbog NDH, povijesne uloge HSS-a, preuveličavanju broja žrtava logora Jasenovac i slično. Također, upozorava na centralizaciju SFRJ te marginalizaciju Hrvatske. Partija ga optužuje za “buržoasko-nacionalističko skretanje u pristupu nacionalnomu pitanju”, a 1967. smijenjen je s položaja ravnatelja Instituta, isključen iz SKJ, zabranjeno mu je javno djelovanje te odlazi u prisilnu mirovinu.
Zatvorski dani
Nakon „Hrvatskog proljeća“ (1972.) uhićen je i osuđen na montiranom sudskom procesu. Zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže kod Tita, Tuđman je osuđen na „samo dvije“ godine zatvora, a pušten je nakon 9 mjeseci. U veljači 1981. ponovno je osuđen na tri godine zatvora i pet godina zabrane javnoga djelovanja zbog intervjua švedskoj i njemačkoj televiziji i francuskom radiju u kojima je govorio o neravnopravnosti Hrvatske, progonu disidentskih intelektualaca i preuveličavanju jasenovačkih žrtava. U zatvoru u Lepoglavi bio je od 1982. do 1984. kada je uvjetno pušten na slobodu. Nakon što mu je 1987. godine vraćena putovnica Tuđman putuje po Europi, Kanadi i SAD-u gdje uspostavlja veze s hrvatskim iseljeništvom zauzimajući se za nacionalnu pomirbu i povezivanje domovine i dijaspore. Uoči sloma komunizma, u lipnju 1989., osnovao je Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) s programom državnog osamostaljenja Hrvatske.
Udario temelje HDZ-a
Na prvim višestranačkim izborima HDZ ostvaruje pobjedu, a Franjo Tuđman dva puta premoćno pobjeđuje na izborima za predsjednika Republike Hrvatske 1992. i 1997. godine. Pod njegovim je utjecajem bio uspostavljen polupredsjednički sustav vlasti u kojem je donosio sve važnije odluke. Tijekom Domovinskog rata kombinacijom pregovaranja i primjene vojne snage iscrpljivao je snagu JNA i srpskih agresora do konačnog oslobođenja svih hrvatskih krajeva 1995. (operacija „Oluja“) i 1998. (mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja). Na vanjskopolitičkom planu izborio se za međunarodno priznanje Hrvatske i njezin prijem u UN.
