“Ukrajinski narod će napredovati kao dio slavenske zajednice nakon što se oslobodi vlasti neonacističkog kijevskog režima”, izjavio je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u programu televizije Rossia24, a prenose ruski mediji.
“Ukrajinski narod bit će oslobođen od neonacističkih vladara, zaslužuje živjeti u dobrosusjedstvu, prijateljstvu i blagostanju pored svoje slavenske braće””, kazao je ruski šef diplomacije.
Dodao je kako je „nacizam u Ukrajini“ postao „teorija i praksa aktualne vlasti“ i izrazio uvjerenje da se to dogodilo pod utjecajem “vanjskih sila”, pri čemu je posebno apostrofirao Europu, kazavši kako je ona „uključena u oživljavanje neonacizma u cijelom svijetu“.
Rat između Rusije i SAD-a
Proteklih su dana učestale izjave visokih ruskih dužnosnika o tome da će se rat u Ukrajini nastaviti do poraza vlasti u Kijevu i da može trajati jako dugo. Također se već dugo u ruskoj visokoj politici i medijima proteže teza kako u Ukrajini rat protiv Rusije vodi NATO savez i da se ponavlja povijest iz Drugog svjetskog rata.
U tom smislu Moskva intenzivira vojnu proizvodnju i cjelokupni ustroj gospodarstva usmjerava na uvjete ratne proizvodnje. Pri tom je jačanje ruskog domoljublja imperativ tamošnjih medija i sveukupnih društvenih događaja i procesa, dok je vanjskopolitički smjer djelovanja definitivno okrenut prema geopolitičkom Istoku i Jugu. Sukladno tome, dugotrajna odsječenost od Zapada već je općeprihvaćen narativ s kojim Rusi uče živjeti.
Zapravo se sve teže ne složiti s tezama brojnih analitičara koji tvrde kako je u Ukrajini u tijeku rat između Rusije i SAD-a. Jasno je, naime, da bi bez američke vojne i financijske pomoći Ukrajina već odavno bila poražena, kao što je jasno i da su Rusi očekivali brzi završetak rata i da za dugotrajan rat u toj zemlji nisu bili pripremljeni.
U međuvremenu se sve promijenilo: poraz bilo koje strane – SAD-a ili Rusije, na ukrajinskom bojnom polju predstavljao bi i veliki geopolitički poraz. Toga su dobro svjesni i u Washingtonu i u Moskvi.
Zato je posve sigurno da će sukob trajati dugo ili, kako se to u medijima voli reći „do posljednjeg Ukrajinca“. Jer svima je jasno da je ukrajinski narod najveća žrtva geopolitičkog obračuna velikih sila.
Ruski političari i analitičari posljednjih dana govore o iluzornosti zapadnih izjava o mogućem vojnom porazu Rusije. On je, realno, krajnje teško zamisliv ne samo s pozicije da Rusija nema kamo odstupiti tj, nema manevarskog (geo)političkog prostora, na što nerijetko podsjećaju i američki analitičari ali i visoki dužnosnici Pentagona ili State Departmenta koji povremeno govore o nužnosti diplomatskog rješenja sukoba ali pri tom najčešće i dodaju sintagmu da za njega još nije vrijeme dok Kijev ne ostvari još veće vojne pobjede.
Ide se na dugo iscrpljivanje
Međutim, ako je to tako i ako Rusija ne može biti poražena, te ako slijedom toga izvedemo pretpostavku da će rat trajati dok stvarno „ne bude i posljednjeg Ukrajinca“, neće li i takav scenarij onda zapravo značiti poraz SAD-a odnosno Zapada? Jer ako više ne bude Ukrajinaca znači da su pobijedili Rusi. Ili će se u tom slučaju Zapad, kako bi spriječio geopolitički poraz, sam morati neposredno, svojim vojnim postrojbama uključiti u rat protiv Rusije što automatski znači i Treći svjetski rat i zajamčen nuklearni sukob sa svim svojim katastrofalnim posljedicama?
Kako god okrenuli, vidljiva je agonija sadašnjih politika po pitanju Ukrajine, za koju se ne nazire izlaz koji ne bi značio poraz jedne od dviju strana.
Stoga je logično pretpostaviti da će se raditi o dugom sukobu iscrpljivanja pri čemu Rusi smatraju kako su u prednosti jer imaju goleme prirodne resurse i jer je Zapad ionako već u dubokoj ekonomskoj krizi i nastavak sukoba i jačanje vojne proizvodnje i u SAD-u i u EU – koja se upravo najavljuje i o čemu jučer piše američki utjecajni medij The Wall Street Journal – samo će ga dodatno iscrpljivati.
S druge strane Zapad smatra kako je Rusija, pod udarom snažnih ekonomskih sankcija, već sada ozbiljno i bolno pogođena i da će to prije ili kasnije izazvati društvene nemire i nezadovoljstvo ratom u tamošnjoj javnosti zbog čega će Rusija onda biti i vojno poražena tj. pristat će na zapadne uvjete sklapanja mira.
Po SAD je u čitavoj ovoj „priči“ negativno to što nisu u mogućnosti ostaviti Europu (EU+Veliku Britaniju) da se sama pobrine za vojnu i financijsku pomoć Ukrajini i za vlastitu sigurnost, a kako bi se Amerikanci mogli u potpunosti fokusirati na Indo-pacifičku regiju i na suprotstavljanje velikoj i na međunarodnom prostoru sve utjecajnijoj Kini. Problem je tim veći što republikanci smatraju kako je Ukrajina važna, ali nikako ne i presudna za američke nacionalne interese, te fokus američkog vanjskopolitičkog djelovanja žele prebaciti s nje na Kinu.
Postizanje sporazuma s Rusijom odavno je postalo nemoguće
Tu se republikanci, koji od 3. siječnja preuzimaju Zastupnički dom, direktno sudaraju s Bidenovom novom strategijom prema Kini kojom on želi postaviti međusobne odnose Washingtona i Pekinga u neki obostrano prihvatljiv okvir gospodarske suradnje, pri čemu treba osigurati uvjete za sprječavanje incidenata vojne prirode, prije svega u zoni Tajvana – kao preduvjet takve limitirane, – snošljive suradnje. Ali to je vrlo kompleksan problem, gdje veliku ulogu igraju i kinesko-ruska suradnja, energetika i još mnogo toga, pa sve skupa po Bidena ne izgleda previše optimistično.
Tim više što republikanci ovu politiku prema Pekingu već proglašavaju znakom Bidenove slabosti i što namjeravaju spriječiti nakon preuzimanja Zastupničkog doma izglasavanjem novog zakona o odnosima s Kinom – izrazito protukineskog karaktera.
Hoće li Biden uspjeti spriječiti američki rat na dva fronta istodobno protiv dviju globalnih velesila (čemu se donedavno protivila i sama američka vanjskopolitička doktrina) – po SAD će biti možda i presudno.
Pošto je s Rusijom postizanje bilo kakvog sporazuma već davno postalo nemoguće (definitivno samim američkim izborom, jer se Rusija SAD-u ranije gotovo nudila kao partner), to bi onda značilo jedino davanje određenih ustupaka Pekingu što bi pak opasno usporilo američku borbu protiv kineske globalne dominacije. A upravo je ona glavni cilj nedavno objavljene nove američke Nacionalne sigurnosne strategije, u kojoj je Kina po prvi put (s pravom) determinirana kao najveća američka globalna suparnica u 21. stoljeću po svim ključnim parametrima – gospodarskim, visokotehnološkim i vojno-sigurnosnim.
Složit će te se – prava globalna geopolitička “rubikova kocka”.
Foto : Kremlin
