Porastom straha od nuklearnog rata, koji je uslijedio nakon prijetnji ruskog predsjednika Vladimira Putina, neki će se sigurno zapitati koja zemlja ima na raspolaganju najveću zalihu ovog opasnog oružja. Iako je danas ukupan broj nuklearnih glava niži nego što je bio tijekom Hladnog rata – kada se u optjecaju nalazilo oko 60 tisuća komada nuklearnog oružja diljem svijeta – to ne mijenja temeljnu prijetnju čovječanstvu, koju predstavlja to oružje.
Naprimjer, bojeve glave na samo jednoj američkoj nuklearnoj podmornici imaju sedam puta veću razornu moć od svih bombi bačenih tijekom Drugog svjetskog rata, uključujući dvije atomske bombe bačene na Japan. A Sjedinjene Države obično imaju deset takvih podmornica na moru, navodi Zajednica zabrinutih znanstvenika.
Tko ima najviše nuklearnog oružja?
Izvješća o nuklearnim arsenalima zemalja razlikuju se, ali vlada konsenzus da ga Rusija ima najveći broj u svom arsenalu, slijede Sjedinjene Američke Države, prebrojio je USA Today. Pozivajući se na podatke koje je obavio Business Insider, Rusija ima nuklearni arsenal od 6850 komada nuklearnog oružja. S druge strane SAD ima arsenal od 6450 komada nuklearnog oružja.
Statista procjenjuje ruski arsenal na 5997 nuklearnih bojevih glava sa stanjem u siječnju 2022., a američki na 5428 nuklearnih bojevih glava. Bulletin of the Atomic Scientists navodi da Rusija ima zalihe od oko 4477 komada oružja u svom nuklearnom arsenalu, a SAD oko 3708 bojevih glava. Unatoč različitim izvješćima o zalihama, Rusija i SAD imaju daleko više nuklearnog oružja od ostatka svijeta. Njihov arsenal čini 90 posto ukupnih svjetskih zaliha. Zemlja s trećim nuklearnim potencijalom je Kina te prema Statisti ima 350 nuklearnih glava dok je Business Insider stanje kineskog nuklearnog arsenala postavio na razinu od 280 nuklearnih projektila.
Tko ima više nuklearnog oružja, SAD ili Rusija?
Rusija ima više nuklearnog oružja od SAD-a, navodi Business Insider. Rusija je strahovala da je vojno slabija od NATO-a, saveza formiranog između SAD-a i mnogih zapadnoeuropskih zemalja nakon Drugog svjetskog rata, pa je gomilala nuklearni arsenal kako bi zaustavila eventualnu invaziju sa Zapada.
Mogu li ruske rakete dosegnuti SAD?
Prema Zajednici zabrinutih znanstvenika, ruske kopnene rakete mogle bi stići do SAD-a za samo 30 minuta, a projektili ispaljeni s podmornica pogodili bi cilj 10 ili 15 minuta nakon što bi bili lansirani. I SAD i Rusija drže svoje rakete u stanju pripravnosti, što znači da se mogu lansirati unutar nekoliko minuta nakon što se o tome donese odluka. Oružje je stavljeno u stanje pripravnosti za vrijeme Hladnog rata, kada su se sovjetski i američki vojni stratezi bojali prvog napada s tisućama projektila koji bi se mogli iskoristiti za uništavanje bombardera i kopnenih projektila na neprijateljskom teritoriju, prema Zajednici zabrinutih znanstvenika.
Postoje li međunarodni sporazumi o nuklearnom oružju?
Danas postoje sporazumi između SAD-a i Rusije o ograničenju nuklearnog naoružanja, npr. Ugovor o mjerama za daljnje smanjenje i ograničenje strateškog ofenzivnog naoružanja, također poznat kao sporazum Novi START. No zapinju pregovori o njegovu produženju ili novom sporazumu. ‘SAD još nije ponudio Rusiji pregovore o kontroli naoružanja’, rekao je nedavno ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. Sporazum Novi START na snazi je do 4. veljače 2026. Prema njemu, obje zemlje su pristale na sljedeća ograničenja svojih nuklearnih arsenala:
- 700 razmještenih interkontinentalnih balističkih projektila (ICBM), razmještenih balističkih projektila lansiranih s podmornica (SLBM) i razmještenih teških bombardera opremljenih za nuklearno naoružanje
- 1550 nuklearnih bojevih glava na postavljenim ICBM-ovima, postavljenim SLBM-ovima i postavljenim teškim bombarderima opremljenim za nuklearno naoružanje (svaki takav teški bombarder računa se kao jedna bojeva glava prema ovoj granici)
- 800 raspoređenih i neraspoređenih lansera ICBM, lansera SLBM i teških bombardera opremljenih za nuklearno naoružanje.
Novi START također ograničava sve ruske nuklearne bojeve glave ‘postavljene na interkontinentalni balistički projektil koji može dosegnuti Sjedinjene Države za otprilike 30 minuta’. Rusija je također potpisala sporazum o neširenju nuklearnog oružja. Cilj ovog ugovora je ‘spriječiti širenje nuklearnog oružja i tehnologije oružja, promicati suradnju u mirnodopskoj uporabi nuklearne energije i pospješiti cilj postizanja nuklearnog razoružanja te općeg i potpunog razoružanja’. Ugovor je potpisala ukupno 191 država. Napori da se spriječi Iran u izradi nuklearne bombe provode se u duhu ovoga sporazuma.
Koliko zemalja ima nuklearno oružje?
Devet zemalja ima nuklearno oružje, prema Međunarodnoj kampanji za ukidanje nuklearnog oružja:
- Kina
- Sjeverna Koreja
- Francuska
- Indija
- Izrael (ne priznaje da ima nuklearno oružje, ali je općenito prihvaćeno to ga posjeduje)
- Pakistan
- Rusija
- Ujedinjeno Kraljevstvo
- Sjedinjene Američke Države.
Sjedinjene Države također imaju nuklearno oružje raspoređeno u šest NATO-ovih baza u pet zemalja: Aviano i Ghedi u Italiji, Büchel u Njemačkoj, Incirlik u Turskoj, Kleine Brogel u Belgiji i Volkel u Nizozemskoj.
Može li se zaustaviti nuklearni napad?
Prema The Weeku, iako nije nemoguće stvoriti sustav koji bi mogao zaustaviti nuklearni napad, to je iznimno teško. Izazov s kojim se susreću inženjeri koji pokušavaju izgraditi ove sustave mala je veličina projektila. Oni se također kreću vrlo brzo, što znači da postoji mali vremenski okvir za presretanje.
Osim toga, ICMB se može presresti samo u određenim točkama lansiranja. Nuklearne bombe također moraju biti pogođene na vrlo određenom mjestu da bi ih se presrelo, inače bi mogle biti lansirane izvan kursa prema drugoj zemlji. To je poznato kao problem ‘manjka’, piše The Week. Nekadašnji američki predsjednik Ronald Reagan predložio je Stratešku obrambenu inicijativu (SDI), koja se kolokvijalno naziva ‘Ratovi zvijezda’. SDI je trebao zaštititi SAD od sovjetskih interkontinentalnih balističkih projektila.
Komponenta programa uključivala bi laserske borbene postaje u svemiru i na zemlji, a koje bi mogle ‘usmjeriti svoje ubojite zrake prema pokretnim sovjetskim ciljevima’. Kada je Kongres odobrio SDI, mnogi se nisu slagali oko toga je li potreban i hoće li zapravo zaštititi SAD. Neki su istaknuli da bi SDI dodatno potaknuo utrku u naoružanju između SAD-a i Sovjetskog Saveza tijekom Hladnog rata, ali pristaše SDI-a rekli su da bi to obeshrabrilo sovjetske napade. Program je, međutim, došao kraju raspadom Sovjetskog Saveza 1991.
Photo by Ahmed akacha