Države članice Europske unije u nastojanju da popune skladišta plina potrebnog za sljedeću zimu, ne pitajući za cijenu, poharale su spot–tržišta i prouzročile nestašice ukapljenog plina u azijskim državama.
Nakon što su pokupovali i posljednju molekulu LNG-a na slobodnom tržištu, europske države, suočene s nedostatkom ruskog plina, krenule su u Afriku u veliki lov na plin.
Europa koja je još krajem 2021. godine u zamahu velike zelene revolucije pokušavala zaustaviti projekte istraživanja i eksploatacije prirodnog plina u Africi kako bi tobože spasila klimu, sada pritišće afričke države k aktiviranju plinskih resursa kako bi ih europske države mogle koristiti i kako bi dokinule svoju ovisnost o ruskom plinu.
Najvažniji partner
No pritisak na pojačano korištenje afričkih država kao izvora prirodnoga plina za Europu nailazi na sve veće kritike na afričkom kontinentu. Prije svega zbog toga što je prethodno Europska unija s drugim visokorazvijenim državama tijekom Klimatske konferencije u Glasgowu (COP26) odlučila prekinuti financiranje vađenja nafte i plina u inozemstvu. Afričke države nemaju novca za samostalna istraživanja i eksploataciju nafte i plina i do tada su računale na europska i druga strana ulaganja koja bi omogućila opskrbljivanje energentima i afričkih država. No nakon COP26 sve te nade afričkih država su u ime borbe protiv klimatskih promjena jednostavno pokopane. To je za afričke države značilo da će im biti teže koristiti prirodni plin kao izvor energije.
Danas 600 milijuna ljudi u Africi još nema pristup električnoj energiji, a prirodni plin smatra se prikladnim izvorom za proizvodnju električne energije uz najmanji mogući utjecaj na klimu.
I gle čuda, sada kad joj je zagustilo zbog ruskog plina, Europa zaboravlja na odluke s Klimatske konferencije u Glasgowu, zanemaruje borbu protiv klimatskih promjena i pokušava s afričkim vladama dogovoriti dugoročne ugovore o eksploataciji nafte i plina. Tako je njemački kancelar Olaf Scholz još u svibnju odletio u Afriku, gdje se primio Senegala, Nigera i Južnoafričke Republike u namjeri da s njima dogovori buduću energetsku suradnju.
U lipnju su i Senegal i Južnoafrička Republika, uz Indoneziju, Indiju i Argentinu, pozvane na summit G7. Senegal je važan i zato što predsjeda Afričkom unijom, a Južnoafrička Republika najvažniji je njemački partner u subsaharskoj Africi s volumenom trgovinske razmjene od 20,3 milijarde eura. JAR je i jedina zemlja afričkog kontinenta koja je članica skupine G20. Iako je riječ o čistoj borbi za osiguranje izvora energenata, njemački kancelar jednostavno nije odolio ekonomski interes zaogrnuti u plašt borbe za demokraciju širom svijeta.
Usputni razlozi
Tako u svom intervjuu za Deutsche Welle nakon povratka s afričke turneje Olaf Scholz izjavljuje notornu glupost: “Demokracija, pravna država koje su nam od ključne važnosti nisu nešto što je povezano s takozvanim zapadnim zemljama. Južnoafrička Republika je demokracija, kao i Senegal i Niger. Zato sam ih posjetio i mislim da je važno da i dalje surađujemo i obznanimo da će svijet imati dobru budućnost ako se posvetimo međusobnoj suradnji”.
Koji mjesec poslije, i američki predsjednik Biden je u ime demokracije i borbe za promicanje demokratskih vrijednosti diljem svijeta posjetio jednu od najprimjerenijih svjetskih demokracija – Saudijsku Arabiju i tamošnjeg pokrovitelja i zaštitnika demokratskih ideja na Arapskom poluotoku, krunskog princa Mohammeda bin Salmana.
Tek u nastavku intervjua njemački kancelar se, nakon pitanja razvoja demokracije, dotaknuo, eto, usputnih razloga putovanja u Afriku pa je izjavio da, uz veličanstvena postignuća u demokratskom razvoju, Afrika može ponuditi i neke sitnice kao što su – plin, rijetki metali i uran. Nekim slučajem u razvijenoj demokraciji Senegalu upravo se gradi postrojenje za ukapljivanje zemnog plina, dok Južnoafrička Republika postupno zauzima poziciju jednog od vodećih proizvođača zelenog vodika. Scholz je u intervjuu pokušao poslati poruku da ga je razmišljanje o demokraciji promijenilo rekavši kako je sada jasno da su “dosad jeftini plin i nafta iz Rusije zaklanjali njemački pogled na afričke potencijale. To se sada promijenilo pa tako i zbog toga njemačka vlada forsira suradnju s Afrikom”. A ti potencijali su, prema njemu, tek jedan od usputnih učinaka zajedničke borbe za demokraciju u Africi. Dakako, riječ je o čistom licemjerju. Jedino što Njemačku i europske sile zanima u Africi, danas kao i uvijek ranije, jesu resursi i ništa drugo, a sada je na jelovniku prije svega plin potreban Europi da smanji ovisnost o isporukama ruskog plina.
Klimatski ciljevi
Veliki europski lov na plin u Africi je pokrenut. Tako na primjer Italija planira nabavljati LNG iz proizvodnog projekta u Republici Kongo koji je trenutno u rekonstrukciji i proširenju. Cilj Francuske je obnoviti proizvodnju plina u sjevernom Mozambiku koji je njezina tvrtka Total napustila u ljeto 2021. godine zbog lokalnih pobuna protiv središnje vlade Mozambika. Nakon toga je EU pod vodstvom Portugala i Francuske u pozadini uspio s vladom Mozambika ugovoriti pokretanje vojne misije obučavanja mozambičke vojske za borbu protiv pobunjenika. Njemačka se u tom vojnom projektu držala po strani na temelju prešutnog dogovora da se ne upliće u poslove u Africi u kojima sudjeluje Francuska. Vojna misija Europske unije pod nazivom EUTM Mozambique nominalno treba pružiti potporu oružanim snagama Mozambika u zaštiti civilnog stanovništva i obnovi sigurnosti u pokrajini Cabo Del Gado, gdje je pobunu pokrenula islamistička milicija Ansar al Suna i ugrozila poslove francuskog Totala u blizini grada Palma. U sklopu misije Portugal je poslao svoje specijalne postrojbe pod zapovjedništvom brigadnog generala Nuna Lemosa Piresa, koji je ujedno i šef vojne misije Europske unije.
Dok Portugal vodi igru u Mozambiku uz podršku Francuske, Njemačka tipuje na Senegal pa je kancelar Scholz najavio da će Berlin podržati i investirati u proizvodnju prirodnog plina u toj zemlji. U međuvremenu je G7 i službeno poništio svoje obećanje izrečeno na COP26 i odobrio financiranje plina na afričkom kontinentu.
Mišljenje je iznenada, vjerojatno također kao rezultat promišljanja o demokraciji, promijenila i Međunarodna agencija za energiju (IEA). Ona je prošle godine objavila kako je potrebno hitno zaustaviti financiranje projekata koji generiraju izvore energije iz fosilnih goriva kako bi se postigli globalni klimatski ciljevi. Međutim, ove godine u lipnju Agencija je promijenila stajalište navodeći da Afrika mora brzo proširiti proizvodnju prirodnog plina kako bi do kraja desetljeća bila u poziciji godišnje izvoziti 30 milijardi kubičnih metara (bcm) u Europu, što je nužno kako bi se smanjila europska ovisnost o ruskom plinu.
Gorivo budućnosti
Istodobno, IEA je naznačila da do sredine stoljeća ipak treba zaustaviti korištenje plina kao izvora energije kako bi se postigli klimatski ciljevi. Stoga je cinički napomenula da treba što brže realizirati proizvodne projekte plina na afričkom kontinentu jer će do sredine stoljeća biti potrebno zaustaviti njihovo daljnje financiranje. Kako bi se postigla amortizacija u tom periodu, treba hitno pokrenuti proizvodnju. Na taj način afričkim državama dano je do znanja da će ih u ovom trenutku iskoristiti kao izvore plina koji treba nadomjestiti ruski, a da će ih u sljedećem trenutku ostaviti na cjedilu.
Nigerijski predsjednik Muhammad Buhari na to je upozorio: “Oni ne mogu samo doći i reći – trebamo vaš plin, kupit ćemo vaš plin i odvest ćemo ga u Europu”. Bivši čelnik ekonomske komisije za Afriku Carlos Lopez instrumentaliziranje Afrike za kratkoročne poslove vezane uz osiguranje plina za Europu nazvao je pokroviteljskim i licemjernim. Prema njemu: “Apsolutno je nemoralno afričkim državama uskraćivati pomoć u korištenju plina za sebe u ime borbe protiv klimatskih promjena, a odmah potom ih ubrzavati da krenu s proizvodnjom plina zbog rata u Ukrajini”.
Nakon što su europske države pokupovale sav raspoloživi plin na tržištu namijenjen državama južne Azije, krenula je velika europska potraga za plinom u Africi. I to je tek početak. Afrika je za Europu u energetskom aspektu zanimljiva i zbog obilja energije sunca i vjetra te vodnih izvora koji se mogu iskoristiti i za proizvodnju tzv. zelenog vodika koji nazivaju gorivom budućnosti. Ogromna postrojenja za njegovu proizvodnju uz pomoć energije sunca već su instalirana u Maroku, a u završnoj fazi je njihovo instaliranje u Egiptu. Nakon sjeverne Afrike, potraga za energijom potrebnom Europi i njezinim razvijenim državama nastavit će se u subsaharskoj Africi.
Photo by Magda Ehlers