Teorije zavjere: Kako i zašto nastaju, i što ljude tjera da u njih povjeruju

Općenito govoreći, ljudi ne vole kad nisu u stanju objasniti nešto što se oko njih događa. Po prirodi smo znatiželjni, i pokušavamo shvatiti svijet oko sebe. U prošlosti znanost nije bila u stanju objasniti mnogo toga s čim smo se susretali, pa je najlakši i najefikasniji odgovor na brojna pitanja bilo pripisivanje zasluga ili krivice nekoj svemoćnoj, sveobuhvatnoj višoj sili. No, to je bilo u prošlosti. Današnja znanost u stanju je odgovoriti na mnoga pitanja koja su ljude nekad zbunjivala, i dala nam mogućnost objašnjenja i razumijevanja brojnih fenomena.

Kad to imamo na umu, zašto ljudi i dalje vjeruju u teorije urote, čak i uz cijele gomile dokaza koje pokazuju da su netočne? Kako je moguće vjerovati da nas ‘Oni’ prate čipom iz cjepiva i istodobno bezbrižno ostavljati digitalne tragove širom virtualnog svijeta? Što je to ušlo u ljude da u 21. stoljeću misle da je Zemlja ravna ploča?

Prvo se zabavimo definicijom, da pristup bude znanstveniji: socijalni psiholozi sažeto kažu da je ‘teorija urote uvjerenje da dvoje ili više aktera koordinirano i u tajnosti rade na postizanju nekog cilja, i da je otkrivanje takve urote javni interes’. Ili, uvjerenje da postoji mala grupa ljudi koji iz sjene nadziru sve na svijetu. Kad sebe uvjerite u tako nešto, onda je lako povjerovati i da su tvrdnje o klimatskim promjenama laž, unatoč svim dokazima.

Kako je nedavno u jednom članku o ovim teorijama rekao prof. Daniel Jolley sa sveučilišta u Nottinghamu, privlačnost teorija urote leži u dojmu da one daju jednostavna rješenja složenih problema koje bi inače nekim ljudima bilo teško razumjeti. Posebno je to slučaj u stresnim i kriznim vremenima, a ovo u kojem živimo upravo je takvo, puno nesigurnosti i prijetnje. Pritom, ma što mislili protivnici teorija urote, nisu one sve zlonamjerne, niti se šire da bi nekom naudile. Naravno da takvih ima mnogo, ali najčešće je riječ samo o želji ljudi da pokušaju pojmiti teške situacije.

Slično je i s načinima širenja. Ima mnoštvo teorija koje se šire, posebno društvenim mrežama, kako bi zavele što veći broj ljudi. Da bi širenje bilo uspješno, potrebno je plodno tlo, a vrijeme pandemije, rata ili straha od klimatskih promjena doista je idealno. Kad u trenutku nalik ovom u kojem živimo lansirate neku teoriju, i pogodite grupu ljudi spremnih da povjeruju u nju – recimo u slučaju pandemije to mogu biti ljudi kojima je ugrožen posao zbog lockdowna – teorija će se proširiti poput ljetnog požara po buri. Jolley navodi da je COVID19 odličan primjer, jer pandemija izaziva osjećaj tjeskobe i nesigurnosti. Pa onda možete nekoga uvjeriti i da 5G mreža širi koronavirus. Za Jolleya, to je savršen primjer teorije koja je postojala neko vrijeme, ali je potiho čekala svoj trenutak. Strah od 5G mreže i ranije se širio, ali tek u kombinaciji s COVID-om dobio je puni zamah. Lako je kad se ‘vjernici’ oko toga svađaju na Facebooku, ali je ova teorija izazvala i brojne incidente, samo u Velikoj Britaniji zabilježeno ih je više od stotinu, uključujući podmetanje požara na tornju za bežične komunikacije u Birminghamu.

Važna je i razlika između teoretičara urota i običnih skeptika. Ovi drugi često će poslušati argumente, pa i prihvatiti objašnjenje. Za poklonike urota nema te količine novih informacija kojima ćete im promijeniti mišljenje da je, recimo, napad na WTC bio ‘posao iznutra’. Ponekad je to teško shvatljivo, ali mnogi ljudi naprosto žele osjećati da imaju nadzor nad onim što se događa oko njih, ili pak žele naći populaciju srodnih stavova. Teorije urote su idealni alat za to. Uostalom, prema istraživanjima, velika većina ljudi (oko 65 posto) za sebe smatra da im je pamet iznadprosječna, što svjedoči o manjku kritičnosti pa i to može biti jedno od objašnjenja zašto se takve teorije lako šire. Drugi faktor je što ljudi obično žučno brane ono u što vjeruju, i prihvaćaju samo ono što im ide u prilog, da ne bi ispalo da nisu u pravu. Pritom, u svakoj ima neko sitno zrnce istine. Tako su i religije dobrim dijelom nastale. Zato se teorije šire među raznim populacijama, i teško je naći ‘formulu’ tko su oni koji su im skloniji. Na neki način, svi imamo potencijala, u pravim okolnostima.

Pritom, ne zaboravimo, stvarne urote doista postoje, od poslovnog svijeta do visoke politike.

A kad govorimo o teorijama zavjere, evo najpopularnijih.

NAPAD 11. RUJNA

Unatoč svim dokazima, urota Osame bin Ladena i otmičara za neke je prejednostavno objašnjenje najtežeg terorističkog napada u povijesti. Raspon je širok, od toga da je riječ o mračnom planu ionako mračnih tipova poput Georgea Busha mlađeg, Dicka Cheneya i Donalda Rumsfelda, do antisemitizmom pokretanih priča da iza svega stoji Izrael. Posebna priča je rušenje tornjeva WTC-a i nekoliko okolnih nebodera, za koje ‘svi znaju’ da je izazvano eksplozivom.

UBOJSTVO PRINCEZE DIANE

U roku od nekoliko sati nakon pogibije u jurnjavi Parizom 1997. počele su se širiti priče o uroti koja je ubila popularnu princezu. Glavni pokretač bio je milijarder Mohamed Al-Fayed, otac Dianinog ljubavnika Dodija koji je također poginuo u bijegu od paparazza. Glavnog krivca našao je u britanskim obavještajnim službama, koje su djelovale po nalogu kraljevske obitelji. Istraga je pokazala da je, međutim, krivac pijani vozač Diane i Dodija koji je neuspješno pokušao pobjeći od fotoreportera.

PODSVJESNO REKLAMIRANJE

Izvor teorije je povremena iznenadna želja za hranom ili nekim drugim proizvodom bez vidljivog povoda. Iz toga je izvedena priča o vrlo kratkim reklamama koje se navodno usijeku u podsvijest potencijalnog potrošača. Kasnije se pokazalo da je nekoliko knjiga objavljenih na tu temu, koje su bile okidač, utemeljeno na potpuno lažiranim istraživanjima. Da je riječ samo o želji za kupovinom ne bi bilo toliko problema, ali su meta postali i pojedini rock bendovi s navodnim poticanjima na samoubojstvo obožavatelja.