Dan je žalosti u Bosnu i Hercegovinu, budući se obilježava 27. godišnjica genocida nad bošnjačkim muškarcima u Srebrenici. No, ove godine tugu pojačava činjenica da će u Memorijalnom centru u Potočarima biti pokopano još 50 žrtava koje su ubili pripadnici srpske vojske. Tako će u 11 sati početi komemoracija žrtvama, a nakon toga bit će odana počast i položeni vijenci za žrtve genocida.
Najstarija žrtva čiji će posmrtni ostaci biti danas pokopani je Husejin Krdžić koji je u trenutku smrti imao 59 godina, dok su među žrtvama koje će biti pokopane i tri maloljetnika. Dječaci su imali samo 16 i 17 godina kada su pogubljeni, javlja Klix. Osim toga, danas će započeti i procesi ekshumacije u kojima će biti ekshumirani posmrtni ostaci 85 žrtava. Njihovim ranije pokopanim tijelima bit će dodani dijelovi skeleta koji su u kasnijem periodu pronađeni i identificirani, a trajanje ekshumacije bit će sedam dana.
Do današnjeg je dana u Potočarima pokopana 6671 žrtva.
‘Put smrti’
Srebrenički “put smrti” kojim su se u srpnju 1995. godine kretale tisuće muškaraca i djece ka teritoriju pod kontrolom Armije BiH preživjelo je nekoliko srebreničkih hrabrih žena, a Naza, dvije Fatime, Alma i Nura samo su neke od njih. Nadnaravna volja za spas svoje djece nadvladala je strah i nehumane uvjete kojima su bile izložene.
Fatima Ahmić živi sa suprugom u Voljavici, samo da bi bila bliže groblju u Potočarima, gdje joj je pokopan sin. U razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) prisjetila se marša smrti i puta kojim je ona 1995. išla 13 dana. Krenula je s dvojicom sinova – Mirsadom i Seadom te suprugom Hasibom, koji je tek nakon 66 dana uspio prijeći. I sin Sead se spasio, no ne i Mirsad.
“Srebrenica pada. Ja sam sve govorila pokojnom ocu: ‘Neću da idem dolje u Potočare, ja idem s mojom djecom, s čovjekom, pa ako Bog da da se prijeđe, da se prijeđe; ako dragi Bog da da se gine, ginemo svi skupa.’ Nisam se htjela odvajati od djece”, prisjeća se Fatima.
‘Kad nema moje djece, makar nečije dijete da izvedem’
U mjestu Buljim, kolona je upala u zasjedu, počela je pucnjava i Fatima je ostala sama. U jutarnjim satima, među mrtvima je tražila svoju djecu i tada je ugledala dijete za koje je mislila da je njen sin Sead. Uz dječakovo tijelo je provela četiri dana, sve dok nije primijetila da tenisice na djetetu ne pripadaju njezinom sinu. Nakon toga je, priča, ustala i sama nastavila put. Usput je naišla na ranjenog dječaka, kojeg je odlučila povesti sa sobom i brinuti se o njemu.
“Sve kontam, mlad, neću ga ostavljati, kad nema moje djece, makar nečije dijete da izvedem. Ali, on je iskrvario dosta i kaže meni: ‘Nemoj me više buditi’, počeo na mene galamiti… Ja sam njemu svu kožnu jaknu, postavu, pocijepala da mu to previjam. Pa gdje god imam malo vode, ja to perem, te krpice, pa turim u džep, tako da je, hvala Bogu, eto izašao”, prepričala je Fatima svoje bolno sjećanje.
Tijekom tih 13 dana Fatima nije jela niti spavala, a kaže da nije strahovala za sebe, već se molila da joj preživi makar jedan sin. Po dolasku u Kladanj, nije se mogla sjetiti ničega. Kasnije je saznala da je njezin sin Mirsad ubijen u Vlasenici i kasnije pronađen u grobnici Mršići, na koju ona nikad nije smogla snage otići.
Pili vodu zatrovanu bojnim otrovima, pojavile se halucinacije
Naza Begić novinarsku ekipu BIRN-a BiH kraj ceste u mjestu Sikirići, u općini Bratunac dočekala je nasmijana. Sretna je, kaže, izašla pred goste jer joj se kuća s ceste ne vidi pošto je sve zaraslo u šiblje i drveće. Sama brine o vrtu, a usput se, uz ispriku, žali na visoku travu, objašnjavajući kako čovjek koji joj kosi ne može doći narednih dana, a ona nema nikog drugog tko bi to učinio.
Njezina priča počinje sjećanjem na 11. srpnja 1995. godine, kada se iz Srebrenice, s dvojicom sinova – Senadom i Hidanom – uputila preko šume na teritoriju pod kontrolom Armije BiH. Na putu kroz šumu jela je samo jednom, a vladala je i oskudica vode zbog suše i vrućine.
“Moj sin stariji kaže: ‘Daj mi malo da pijem’. Kako je popio te vode, za pet minuta on nije uopće bio normalan. I tko se s tog bunara vode napio, svi su ljudi ‘skrenuli’. (…) Oni su nama i sipali vodu pa ostavljali, ti si žedan pa uzmeš onu flašu, onaj kanister, napiješ se i eto te, gotov si – ode ti njima”, opisuje Naza kako je i ono vode što su pronašli bilo zagađeno bojnim otrovima koji izazivaju halucinacije.
‘Nož, žica, Srebrenica’
Njenog sina Hidana smirila su i spasila dvojica muškaraca, a on se nakon trovanja nije ničega sjećao.
“Pa ti, sine, reko’, poludio”… Kaže ‘nisam’, kaže ‘ja spavao’. (…) I da je poginuo tad i da se predao, on nije znao što je radio”, ispričala je Naza, koju je na ‘putu smrti’ održala misao da spasi djecu i izvede ih iz šume, što je i uspjela. Telefon je zazvonio. Nazvao ju je Hidan. Sinovi, kaže Naza, zovu svakog dana, a ti pozivi ju čuvaju od usamljenosti, no ne i straha koji, kako navodi, i dalje osjeća.
S balkona svoje kuće 69-godišnjakinja pokazuje susjedstvo govoreći tko je tu sve živio prije rata, a tko živi danas. S balkona se vidi i druga obala Drine, a od tamo se, priča ona, često čuju nacionalističke pjesme i povici “Nož, žica, Srebrenica”. Dodala je i kako je u šumi tih dana bilo ukupno stotinjak žena, međutim, zbog teškoće puta i straha od granatiranja te smrti kojom su bile okružene, mnoge su odustajale.
‘Trudnu pet mjeseci, udario me kundakom u trbuh’
BIRN BiH i Memorijalni centar Srebrenica u veljači su otvorili Spomen-sobu “Životi iza polja smrti”, koja sadrži 100 svjedočanstava preživjelih svjedoka genocida. Među njima je i priča Alme Avdić, koja je u petom mjesecu trudnoće zajedno sa suprugom krenula preko šuma.
Nakon napada, kolona se rasula i ona i suprug su se razdvojili te je ostala s bratom Hazimom i još nekoliko muškaraca, s kojima je zarobljena na području između Konjević-Polja i Nove Kasabe. Tada je kroz suze molila vojnike da joj puste brata.
“Molila i preklinjala i sve, ali… Mene je udario onaj jedan, ja sam bila trudna pet mjeseci s mojim najmlađim sinom. I onaj jedan me udario kundakom u trbuh. I natjerao nas da idemo na jednu livadu, ondje kod jabuke da sjedimo, čuvao nas je, tražio pare, tražili su koješta. Ja sam plakala i molila da mi puste brata, i oni nisu htjeli, nisu dali ni da ga vidim posljednji put” ispričala je Alma.
‘Žeđ nam je paralizirala misao’
I ratna doktorica Fatima Klempić-Dautbašić prisjetila se svog puta kroz šumu, na koji se odlučila krenuti dan prije pada Srebrenice. Fizički prenaporan, put je nadilazio njezinu snagu. Kolona se kretala šumom, izbjegavajući livade, što je otežavalo ionako težak put. Dijelovi puta su bili minirani, a već prvih dana ljudi su počeli halucinirati, prisjeća se.
“Ono čega se ja sjećam i dan-danas jest ta žeđ koja nas je hvatala i koja nam je paralizirala misao”, kaže Fatima koja se prisjetila i kako su ljudi puzeći prolazili pored rovova srpskih vojnika i da su bili toliko blizu da su mogli vidjeti njihova lica i čuti što govore, a za nju najgori osjećaj je saznanje da su konstantno praćeni i da su vojnici uvijek znali gdje se kolona kreće”, navodi i dodaje:
“Tako da smo mi tek kasnije postali svjesni toga da su oni upadali u kolonu i da su pucali ustvari po svim dijelovima kolone, ne samo na čelo kolone, ne samo na kraj, nego baš po svim dijelovima kolone, i da je zbog toga kolona razbijena i desetkovana već u tim prvim danima.”
‘Put je bio lovačka hajka, a mi progonjene životinje’
U jednom trenutku kolona se rasula, priča ona, stvoren je obruč i počinjen masakr, a njoj kao doktorici najteže je bilo što nije mogla pomoći ljudima oko sebe, čije jauke i danas čuje.
“Osjećali smo nekakvu odgovornost, ali smo bili bespomoćni. Ljudi su gledali i očekivali od nas, a mi im nismo mogli pružiti ništa osim par tabletica protiv bolova”, prisjeća se Fatima koja, u trenutku prelaska na teritorij van kontrole srpskih snaga, nije bila svjesna da se spasila, za razliku od mnogih članova njezine obitelji.
“Amidže, njihovi sinovi, tetke, njihovi sinovi, daidže… sve je to pobijeno. Sav taj put kojim smo išli bio je kao lovačka hajka, a mi smo bili te životinje koje su progonjene”, zaključila je Klempić-Dautbašić.
Ubijeno 8372 nenaoružana muškarca i dječaka
Podsjetimo, genocid u Srebrenici dogodio se od 13. do 19. srpnja 1995. godine, nakon što su srpske snage 11. srpnja ušle u zaštićenu zonu.
Tih je dana u Srebrenici ubijeno 8372 nenaoružana muškarca i dječaka s područja Srebrenice, a ubili su ih vojnici Vojske Republike Srpske i specijalne srpske vojne postrojbe Škorpioni.
Više od 50 presuda izrečeno je zločincima koji su planirali i izvršili genocid nad bošnjačkim muškarcima u Srebrenici, a srpski zločinci ukupno su dobili najmanje 700 godina zatvora, u što se ne računa pet doživotnih kazni.
Ubijeno je više od 8000 Bošnjaka, a Dražen Erdemović je prva osoba koja je Haškom sudu priznala krivnju za zločin. On je osuđen u studenom 1996. na pet godina zatvora. Erdemović je oslobođen nakon tri i pol godine, a na temelju njegovog iskaza 2001. osuđen je Radislav Krstić.
Posljednja do sada izrečena presuda za genocid u Srebrenici je presuda ratnom zločincu Ratku Mladiću koji se nalazi u nizozemskom zatvoru.
Foto : Von I, Pyramid