30 GODINA OD RATA
Dan ranije (5. travnja 1992.) bosanski parlament je proglasio neovisnost zemlje koja je bila u sastavu komunističke Jugoslavije. Više od 100.000 ljudi je tog 5. travnja 1992. demonstriralo za mir u Sarajevu – sve dok na demonstrante nisu zapucali pripadnici Srpske demokratske stranke. Meci su ubili dvije žene: prve žrtve rata u BiH, piše Deutsche Welle.
Sljedećeg dana je Jugoslovenska vojska, sada pod kontrolom srpskih nacionalista, počela opsadu Sarajeva koja je trajala 1.425 dana i odnijela 11.541 život.
U to vrijeme je većina od 4,4 milijuna stanovnika vjerovala da neće biti rata – bez obzira jesu li pripadali muslimanskim Bošnjacima (44 posto), pravoslavnim Srbima (31 posto), katoličkim Hrvatima (17 posto) ili brojnim nacionalnim manjinama. Imali su i dobre razloge za vjeru u mir: trećina svih brakova bila je mješovita, a kao rezultat industrijalizacije mnogi radnici su došli iz drugih dijelova Jugoslavije – i unatoč tome, u prethodnim desetljećima nije bilo sukoba.
No rasprava oko budućnosti BiH već je odavno bila počela. 1. ožujka 1992. 99,4 posto birača na referendumu se izjasnilo za neovisnost od Jugoslavije. No izlaznost je bila samo 63,4 posto budući da je većina bosanskih Srba bojkotirala referendum. Većina srpskih zastupnika napustila je krajem 1991. zajednički bosanskohercegovački parlament i 9. siječnja 1992. osnovala svoju paradržavu „Republiku Srpsku”.
„Etničko čišćenje“
Početkom travnja 1992. srpski nacionalisti su započeli brutalno etničko čišćenje dijelova BiH koje su kontrolirale njihove trupe. Cilj je bio razbijanje nesrpskih elita, oporbenih pokreta i građanskog društva, kao i ujedinjenje sa susjednom Srbijom.
Osim toga, 1993. su naoružani bosansko-hrvatski nacionalisti napali svoje bivše saveznike – Bošnjake. Tražili su ujedinjenje sa susjednom Hrvatskom. Ovaj „rat u ratu” trajao je više od godinu dana.
Tko se borio protiv koga u BiH? Ne narodi protiv naroda, već bivši komunistički dužnosnici, agenti tajnih službi i oficiri koji su postali nacionalisti – protiv stanovništva čija je većina, prema svim istraživanjima javnog mnijenja, zahtijevala demokraciju, vladavinu prava i prosperitet kao u Zapadnoj Europi. Ali to bi značilo kraj vladavine tadašnjih elita, što su one htjele spriječiti po svaku cijenu.
Međutim, međunarodni posrednici koji su od 1991. bili angažirani u ratu u Jugoslaviji koja se raspadala – prije svega Ujedinjeni narodi i Europska zajednica, preteča današnjeg EU-a – pokušali su posredovati između teško naoružanih napadača i skoro bespomoćnih napadnutih, kao da je u pitanju sukob podjednako jakih strana.
Jedna od posljedica ove pogrešne procjene bilo je slanje lako naoružanih UN-ovih snaga UNPROFOR-a da čuvaju mir na područjima na kojima je već bjesnio rat. Ne samo da plave kacige nisu mogle provesti nijedno od bezbrojnih „primirja” u naredne tri i pol godine – nego su zakazale i u „zaštićenoj zoni” UN-a u Srebrenici, gdje su u srpnju 1995. srpski naoružani napadači ubili više od 8.000 bošnjačkih dječaka i muškaraca.
Od Srebrenice do Daytona
Tek su genocid i srpski napadi na pripadnike UNPROFOR-a doveli do toga da je krajem 1995. međunarodna zajednica sukobljene strane konačno prisilila na sklapanje Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Prema tom sporazumu, nazvanom po mjestu održavanja pregovora, vojnoj zračnoj bazi u Daytonu u SAD-u – BiH je ostala jedna država, ali je podijeljena na dva „entiteta”: Republiku Srpsku i Federaciju Bosne i Hercegovine (podijeljenu na deset kantona), kao na i posebnu administrativnu zonu.
To je jedna od najsloženijih državnih struktura na svijetu s nesagledivom zbrkom ministarstava i nadležnosti.
Poštovanje mira nadgleda Visoki predstavnik (OHR) koji je odgovoran Vijeću za provedbu mira (PIC), a koje se sastoji od predstavnika 55 zemalja i organizacija, uključujući Njemačku, SAD i Rusiju.
Država koja ne funkcionira
Dayton je bio loš kompromis – ali jedini koji je mogao brzo okončati rat u kojem je ubijeno više od 100.000 ljudi i protjerano njih više od dva milijuna.
Uostalom, s obzirom na masovne vojne poraze koje joj je nanijela tada već visoko profesionalna bosanska vojska, i srpska strana je imala značajan interes za prekid borbi 1995. Dok su srpski vojnici ubijali u Srebrenici, bosanski vojnici su napredovali duboko u Republiku Srpsku. Bez Daytona srpski entitet u BiH danas bi bio mnogo manji.
Ali umjesto da budu zahvalni za sporazum, lideri bosanskih Srba su Dayton protumačili kao svoju pobjedu. U godinama koje su uslijedile, predsjednik RS-a Milorad Dodik je sve više širio svoju sferu moći u smjeru države unutar bosanske države.
Ali, ni RS niti ostatak BiH nisu se razvijali pozitivno za svoje stanovništvo. Danas ta zemlja ima samo 3,2 milijuna stanovnika. Nezaposlenost je velika, plaće male, stanovništvo stari, očekivani životni vijek se smanjuje, a mladi emigriraju, piše Deutsche Welle
Politikom i dalje dominiraju bivši komunistički nacionalisti poput Dodika i bosansko-hrvatskog političara Dragana Čovića, koje su oporba i organizacije civilnog društva poput Transparency International optužile za korupciju, klijentizam i kršenje građanskih i ljudskih prava.
Uloga Putinove Rusije
Politiku nacionalnih lidera karakteriziraju agresivna retorika, stalna opstrukcija političkog procesa i redovne prijetnje secesijom. Naročito srpske nacionaliste godinama podržava Putinova Rusija, koja tako pokušava destabilizirati zapadno-balkansku politiku EU-a i SAD-a.
Ipak, raspad BiH je malo vjerojatan – jer tamošnji vlastodršci žive od međunarodnih subvencija koje zajedničku državu održavaju na životu. Osim toga, upitno je žele li vlade Srbije i Hrvatske zaista zajednicu sa Srbima i Hrvatima u BiH, koja bi suštinski promijenila unutarnje političke prilike u njihovim zemljama.
Ono što treba Bosni i Hercegovini
Ako verbalni separatisti u BiH ipak pokušaju silom nametnuti svoje ciljeve, taj njihov ustanak ne bi dugo trajao: ruske vojarne su daleko, u samoj BiH ima više od 1.000 vojnika EUFOR-a – a u svim susjednim zemljama, osim u Srbiji – još tisuća NATO-ovih vojnika.
Ono što stvarno prijeti BiH je beskrajno produženje agonije koja vlada od kraja rata. Da bi se ovo spriječilo, PIC i OHR moraju se transformiraju u funkcionalne institucije s mandatom za reformu Dejtonskog mirovnog sporazuma.
To je moguće samo bez Moskve, koja očigledno ne želi funkcionalnu demokratsku pravnu državu u BiH. Osim toga, Bosni i Hercegovini je potrebna jasna EU-perspektiva i gospodarska pomoć koja će podići životni standard stanovništva.
Demokracija, vladavina prava, prosperitet i EU-integracije – to su najefikasniji instrumenti koje demokracije mogu koristiti protiv vladavine moćnih klika u postkomunističkim državama. U BiH, kao i u Bjelorusiji ili Rusiji, piše Deutsche Welle.
