Umro je Stjepan Štef Lamza. Jedan od najvećih nogometaša Dinama i Hrvatske uopće. Dugo je bolovao. Član slavne generacije iz 1967. godine koja je osvojila Kup velesajamskih gradova, Stjepan Lamza preminuo je u 82. godini života.
Stjepan Lamza je rođen 23. siječnja 1940 u Sisku, u Dinamo je došao 1960. godine iz Maribora. U 281 utakmici za Dinamo postigao je 72 gola. Karijeru mu je pokvarila teška ozljeda nakon pada s balkona tijekom proslave jedne od najvećih klupskih pobjeda, velikih 4:0 u Zagrebu protiv Eintrachta iz Frankfurta, u polufinalnoj utakmici Kupa velesajamskih gradova 1967. godine.
Kako se u Sportskom muzeju ne prisjetiti Stjepana Lamze, čuvenog Dinamovog nogometaša? Legendu već za života, čovjeka kojeg sudbina nije podarila srećom, no čovjeka koji je snagom svoje volje prevladao sve nevolje koje bi malo tko mogao izdržati.
Lamza je bio najbolji Dinamov igrač šezdesetih godina, jedan od najzaslužnijih u osvajanju Kupa velesajamskih gradova. S loptom je mogao doslovce sve, pa i više od toga. Nepredvidivi dribler kakvih ni u Brazilu nije bilo.
Najjači u varki tijelom, nezaustavljiv. Prije Dinama bio je u sisačkoj Segesti i Mariboru, a u 281 utakmicu za zagrebačke plave je postigao 72 gola. Karijeru mu je pokvarila teška ozljeda nakon pada s balkona Vile Rebar u Zagrebu tijekom proslave jedne od najvećih klupskih pobjeda – nakon 4-0 u Zagrebu protiv Eintrachta iz Frankfurta, u polufinalnoj utakmici Kupa velesajamskih gradova 1967. godine.
Za tadašnju reprezentaciju Jugoslavije odigrao je sedam utakmica, igrao bi i više da nije bilo te ozljede i diskriminacije Dinamovih nogometaša. Takva su bila vremena, znamo…
Predviđali mu svjetsku karijeru, ali…
No, dobro, Lamza je bio i ostao najveći Dinamov igrač te generacije, a klub mu je organizirao oproštajnu utakmicu s velikom Benficom, u kojoj je igrao i Eusebio. U toj utakmici prije 45 godine, dakle 1970., Dinamo je pobijedio s 2-0, a strijelac je, dakako, bio i Lamza.
Nakon Dinama i oporavka igrao je još u francuskom Chatorouyu, Rijeci, Münchenu 1860 i melburnškoj Croatiji, te je silno zaslužan za uspon tog kluba hrvatskih iseljenika u dalekoj Australiji.
Kažu da su ga znali i stadioni i gostionice – njegov je temperament bio i njegov najveći neprijatelj. Mnogi su mu predviđali karijeru svjetskih razmjera; on je to po talentu i zaslužio, no po temperamentu očito nije.
I danas je vickast i duhovit. Evo njegove nedavne rečenice za medije: „Zaista jedva čekam da se klub plasira u europsko proljeće, pa da našu generaciju iz 1967. godine ostave konačno na miru“, rekao je taj današnji skaut kojeg možete svakodnevno vidjeti u trenirci unaokolo Dinamovog stadiona. Nažalost, od Dinamovog proljeća i dalje ništa, kao da je u pitanju zla kob. Zato će se generacija iz 1967. godine još uvijek često spominjati…
Ćeva, što mu je nadimak, obilježio je jednu epohu s kojom imamo tako sentimentalan odnos. Ostaje tek pitanje – kakav ćemo u doglednoj budućnosti imati odnos s današnjim generacijama modrog Dinama? Nema ni približno u svim momčadima zadnjih nekoliko godina osobe takve osobnosti kao što je bio Štef Lamza. I zato jedva čekamo da se u Dinamu pojavi netko kao ti, Štef, da nas konačno ovi danas nezanimljivi likovi u Dinamovoj momčadi ostave na miru!
Lamza je bio glavni čovjek u nekoliko Dinamovih veličanstvenih, povijesnih pobjeda. Eto, nedavno smo negodovali zbog Dinamovog 0-5 poraza protiv minhenskog Bayerna. A, gle čuda, s Lamzom je Dinamo pobjeđivao Bayern!
U tim Dinamovim zlatnim šezdesetim godinama koje su kulminirale 1967. s osvajanjem Kupa velesajamskih gradova, Dinamo se u europskim susretima nadmetao s Bayernom. Točnije, ždrijeb je spojio Dinamo i Bayern davne 1963. godine u četvrtfinalu tadašnjeg Kupa velesajamskih gradova (preteča Kupa Uefa, odnosno današnje Europske lige).
Bavarski klub tada nije imao status europskog i svjetskog giganta, kao što je danas, ali momčad predvođena legendarnim njemačkim vratarom Seppom Maierom bila je i više nego respektabilna. S druge strane, tadašnji trener Dinama Milan Antolković, na raspolaganju je imao jednu od najboljih generacija u povijesti kluba koju su činili Slaven Zambata, Dražan Jerković, Rudi Belin, Stjepan Lamza, Zlatko Škorić, Vlatko Marković… Bila je to momčad koja u europskim okvirima nije strahovala ni od koga i koja je bila u stanju pobijediti i nadigrati baš svakog suparnika.
Prva četvrtfinalna utakmica odigrana je 13. ožujka 1963. na stadionu Grünwalder u Münchenu i ostat će upamćena kao jedna od najvećih gostujućih pobjeda u povijesti zagrebačkog kluba. Veličanstvenu Dinamovu večer otvorio je Slaven Zambata, koji je u prvom poluvremenu dvaput matirao Maiera. Kroničari kažu da je posebno impresivan bio Zambatin drugi gol, postignut “škaricama”. Unatoč sigurnom vodstvu, “plavi” ni u drugom dijelu nisu posustajali. Dražan Jerković i Zdenko Kobešćak povisili su na velikih 4-0, dok je počasni pogodak za domaćine na samom kraju utakmice postigao Alfred Brecht, za konačnih 4-1 u korist Dinama! No, igrač utakmice bio je Štef Lamza koji je nizao driblinzima po četiri-pet Bayernovih nogometaša u jednom naletu…
Nakon minhenske “rapsodije u plavom”, uzvrat u Zagrebu odigran tri tjedna kasnije bio je samo formalnost, a završio je miroljubivo – bez pogodaka. U daljnjoj fazi natjecanja, Dinamo je u polufinalu izbacio mađarski Ferencvaroš, da bi ga u finalu porazila španjolska Valencija s ukupnih 1-4.
No, idemo dalje. Dinamo je 1967. osvojio Kup velesajamskih gradova, a nešto prije tog osvajanja igrao je prijateljsku utakmicu protiv tada nesavladivog škotskog Celtica, koji je koji mjesec dana kasnije postao europski prvak. Celtic je te sezone osvojio sva tri trofeja – škotsko prvenstvo i Kup, te Kup prvaka, Jedini poraz kojeg je doživio bio je onaj od zagrebačkog Dinama, u režiji Štefa Lamze.
Kao silna europska veličina Dinamo je bio pozvan u Glasgow na prijateljski sraz protiv Celtica. Škotski klub je želio dokazati i tom utakmicom da je najbolji u Europi. Na sveopće iznenađenje, jer Celtic je bio apsolutni favorit, Dinamo je pobijedio s 1-0, pogotkom Zambate u 89. minuti. Utakmica se igrala 7. veljače 1967. pred čak 70 tisuća gledatelja, a za Dinamo su nastupili: Škorić, Cvek, Braun, Jukić, Brnčić, Ramljak, Lamza, Gračanin, Zambata, Gucmirtl i Rora.
Nema nikakve sumnje, Lamza je jedan od najzaslužnijih i za osvajanje Kupa velesajamskih gradova, makar zbog teške ozljede nije igrao finalne utakmice protiv Leeds Uniteda. No, zato je dotad Lamza sam izbacivao teške suparnike… Makar je na početku natjecanja u Kupu velesajamskih gradova Dinamo na mahove izgledao i neuvjerljiv.
Već u prvom kolu Dinamo je bio na rubu ispadanja i to protiv objektivno slabijeg Spartaka iz Brna. Prvu utakmicu Dinamo je izgubio 0-2, a u uzvratnom dvoboju je pobijedio s istim rezultatom, pa se ždrijebom, sudačkim bacanjem novčića, morao odlučiti pobjednik. Ni do danas nije razjašnjena tajna, ali odmah nakon što je sudac bacio novčić, te nakon njegovog pada, Slaven Zambata je počeo veselo skakati oko novčića. Odmah su ga zagrljajem poklopili njegovi suigrači. Je li novčić pao na pravu, Dinamovu stranu, ni do danas se ne zna, pa mnogi smatraju da je Zambata posegnuo za trikom. I u tome vide početak Dinamovog prokletstva u europskim natjecanjima zadnjih desetljeća…
U drugom kolu također se Dinamo mučio protiv škotskog Dunfermlinea u kojem je igrao Alex Ferguson, kasnije čuveni trener Manchester Uniteda. U Škotskoj je Dinamo poražen s 2-4, dok je u Zagrebu pobijedio s 2-0 i na temelju pogodaka u gostima prošao dalje. Lamza je briljirao. Nije bilo lako ni u 3. kolu, u nadmetanju s rumunjskim Ploestijem, iako je prvi dvoboj u gostima uspješno apsolviran s 1-0 pobjedom. U uzvratu u Zagrebu igralo se bez pogodaka, makar su rumunjski nogometaši opasno prijetili i jurišali.
U sljedećem kolu, a bilo je to već četvrtfinale, Dinama je čekao Juventus. Početni optimizam, nakon teških bojeva u prethodnim utakmicama, možda je malo i splasnuo. No, već u Torinu u prvoj utakmici Dinamo je blistao i na kraju je bilo 2-2, a Juventus je izjednačio u zadnjim sekundama utakmice. Tako je samo produžio nadu, jer je u Zagrebu pred punim Maksimirom doživi težak, najgori poraz tih godina. Pogocima Novaka, Mesića i Belina, Dinamo je protiv čuvene “stare dame” trijumfirao sa čak 3-0!
U polufinalu je bilo i teško i urnebesno. Teško, jer je Dinamo nakon prve utakmice u Frankfurtu protiv Eintrachta bio tri gola u zaostatku, a urnebesno jer je u uzvratu na maksimirskom stadionu pobijedio s 4-0! Bila je to dramatična i šokantna utakmica – nakon 90 minuta Dinamo je golovima Lamze, Zambate i Novaka tri minute prije kraja dostignuo prednost njemačke momčadi. Krenulo se u produžetke, a u 102. minuti Lamza je nakon nevjerojatnog driblinga srušen u prodoru. Suđen je jedanaesterac, a odgovornost je uspješno preuzeo Rudi Belin. Zabio je za odlazak Dinama u veliki finale protiv Leeds Uniteda, tada istinskoj perjanici engleskog nogometa.
U utakmici protiv Eintrachta, možda najboljoj utakmici Dinama svih vremena, nastupili su: Škorić, Blašković, Brnčić, Mesić, Belin, Ramljak, Novak, Gucmirtl, Zambata, Lamza i Rora. Igrač utakmice bio je upravo Stjepan Lamza.
No, nakon utakmice, tijekom slavlja, s balkona u vili Rebar, pao je Stjepan Lamza, teško se ozlijedivši. Njegovo oporavak bio je dugotrajan. Vratio se nogometu, ali više nikada na onaj način kako ga je prezentirao prije te ozljede. I danas svjedoci tvrde da je utakmica protiv Eintrachta bila najbolja u Lamzinoj karijeri.
“Bil sam pijan, pal sam s balkona i ničega se ne sjećam”, govorio je Lamza kasnije novinarima. Danas zna reći: “Nije me nitko gurnuo. Pao sam s balkona pijan na glavu, a povrijedio sam i lijevo rame. Pao sam na stol na terasi Rebarice. Za stolom su sjedili gosti. Zapravo su me taj stol i to moje rame, ustvari klavikula, zaštitili od jače povrede glave. Dakle, imao sam i sreću”.
Dinamo je čekao finale. Leeds je bio prepun izvrsnih igrača – uz proslavljenog Jackija Charltona bili su tu još Bremner, Gray, Lorimer, Sprake, O’Grady… U Dinamu je zavladao strah – kako će se igrati bez Štefa Lamze? Ipak, igralo se i dalje sjajnom baš za njega, govorili su dečki.
Očajna publika
Prva utakmica igrala se u Zagrebu i Leeds je potpuno nadigran. Dinamo je tukao 2-0, a zgoditke su postigli Čerček i Rora. Mogla je pobjeda biti i uvjerljivija, pa su i novinari pisali da je “pobjeda lijepa, ali možda ne i dovoljna”. No, Leeds je toliko bio jak da se sumnjalo u uspjeh čak i nakon 2-0 pobjede u prvoj utakmici.
U uzvratu na Elland Roadu, tom nogometnom hramu, Leeds je krenuo iz sve snage. Sve je dao u napad, no pogodak nije zabio. Vratar Škorić branio je sjajno i dovodio do očaja publiku i napadače Leeds Uniteda. Utakmica je završila neodlučeno – 0-0.
Treneri te zlatne momčadi bili su Branko Zebec i Ivica Horvat, a Kup su osvojili: Zlatko Škorić, Branko Gračanin, Filip Blašković, Rudolf Belin, Denijal Pirić, Krasnodar Rora, Marijan Čerček, Slaven Zambata, Stjepan Lamza, Marijan Brnčić, Mladen Ramljak i Josip Gucmirtl.
Foto : GNK Dinamo