Povijesna saborska odluka o narodnom jeziku u službenoj uporabi donesena je 23. listopada 1847. godine, a u radu Sabora počinje se primjenjivati od 1848. godine.
Na posljednjem staleškome zasjedanju Sabora 1847. Ivan Kukuljević Sakcinski upozorio je narodne zastupnike na potrebu uvođenja službenog jezika u javne službe te je na njegov prijedlog Sabor donio zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika u javnoj uporabi.
Uvođenju hrvatskoga kao službenog jezika prethodila je polustoljetna politička borba, a osobito preporodna nastojanja da se prihvati i primijeni jedinstveni pravopis i prihvati štokavsko narječje kao osnovica jezika u službenoj uporabi. Da će borba za narodni jezik u službenoj uporabi još potrajati dokazale su i rasprave na sjednicama Ugarskoga sabora u Požunu tijekom studenoga i prosinca 1847. godine na kojima su se mađaronski zastupnici snažno zalagali za širu uporabu mađarskoga jezika i u mnogim hrvatskim županijama, Požeškoj, Virovitičkoj, Srijemskoj i drugima gdje je bilo obvezno mađarski jezik “redovito predavati” kao nastavni predmet.
Prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku u Saboru je održao Ivan Kukuljević Sakcinski 2. svibnja 1843., četiri godine prije proglašenja hrvatskog jezika službenim.