Skup događaja koji je poznat pod nazivom „Bleiburška tragedija“ stajao je u temeljima nastanka brojne hrvatske političke emigracije nakon Drugog svjetskog rata, tako da je ta tema bila izrazito zastupljena na stranicama emigrantskih novina i časopisa, u društvenim aktivnostima brojnih hrvatskih izbjegličkih zajednica diljem zapadnog svijeta, odnosno u njihovoj kolektivnoj memoriji.
Piše: Dr. sc. Wollfy Krašić
Komemoriranje događaja na Bleiburgu smatralo se važnim izrazom nacionalne svijesti, dijelom nacionalnog identiteta. Od Sjeverne i Južne Amerike, do Australije te zapadne i sjeverne Europe, u svibnju su se održavale mise zadušnice za ubijene, nakon čega bi uglavnom uslijedili komemorativni skupovi na kojima bi se davao pregled događaja, preživjeli iznosili svoja sjećanja ili bi se pak čitale pjesme posvećene, kako se govorilo – „bleiburškim mučenicima“.
Primjer Toronta
Može se izdvojiti i jedan upečatljiv primjer među tisućama – u Torontu je za žrtve Bleiburga 15. svibnja 1975. godine, pred Gradskom vijećnicom, održan skup na kojem je bilo oko 1.000 Hrvata, prilikom čega je upaljeno 500 svijeća za navodno 500.000 ubijenih u poraću, a što su opširno popratili kanadski mediji. Hrvatska politička emigracija, unatoč zajedničkom cilju – stvaranju samostalne hrvatske države, bila je izrazito podijeljena, nerijetko i sukobljena, a njen heterogen karakter dodatno su pojačavali novi valovi mlađih političkih izbjeglica, koji ni na koji način nisu bili angažirani u političkim i vojnim događajima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Različiti pogledi na nedavnu prošlost hrvatskog naroda, ocjena trenutnog stanja, kao i zamisli kako djelovati u pravcu stvaranja samostalne države, odrazili su se i na različita tumačenja događaja na Bleiburgu.
Kada je riječ o stavovima starijih emigranata koji su na neki način bili vezani uz NDH, koplja su se lomila oko odgovornosti poglavnika Ante Pavelića za masovne pokolje, opravdanosti povlačenja te opravdanosti povlačenja u pravcu Austrije. Naime, u vrhu ustaškog režima bilo je zagovornika pružanja otpora partizanima, bilo u vidu gerilske ili u vidu frontalne borbe. Neki u emigraciji su pisali da bi bilo bolje da su svi junački izginuli s puškom u ruci braneći Zagreb u novoj Krbavskoj bitki, nego da su stotine tisuća Hrvata poklani bez pružanja otpora, i to sa stigmom posljednjeg Hitlerovog saveznika. Kada je riječ o pravcu povlačenja, bivši diplomat NDH i povjesničar Ivo Omrčanin, plasirao je tezu da su zapadni saveznici bili spremni surađivati s vojskom NDH i slovenskom Belom gardom, a s ciljem sprječavanja ulaska partizanskih snaga na područje Istre, Slovenskog primorja i Trsta, tvrdeći da se povlačenje trebalo izvesti u tom pravcu, a ne u pravcu Austrije.
Hrvatski oslobodilački pokret (HOP)
Organizacija Hrvatski oslobodilački pokret (HOP), koju je Pavelić osnovao 1956., najdosljednije je branila idealiziranu uspomenu na razdoblje NDH, opravdavajući način povlačenja uz tvrdnju da sva odgovornost za pokolje leži na Britancima, a posebno na jugoslavenskim komunistima. Pavelićev se čin čak opisivao kao djelovanje u korist cijele civilizirane Europe, budući da je, navodno, odbio Staljinovu ponudu za slobodni prolaz do Trsta u zamjenu za priznanje NDH. S druge strane, ponašanjem Britanaca na Bleiburgu, Zapad je izdao Hrvatsku koja je stoljećima bila predziđe kršćanstva u obrani od prijetnji s Istoka, poručivalo se. U časopisima i novinama HOP-a, u proljetnim brojevima, izrazito su dominirali opisi s proslava 10. travnja, te tekstovi o njegovu značaju, dok se o Bleiburgu pisalo mnogo manje. Štoviše, vidljiva je tendencija da se piše o travnju 1941. i svibnju 1945., dok su o razdoblju između tih dviju kronoloških odrednica vladale mnoge praznine.
Niz svaljivanja dijela krivnje na Pavelića bio je motiviran političkim sukobima među emigrantima. Jedan od prikaza koji nije bio opterećen takvim naumom, bio je onaj Ive Rumore povodom izlaska knjige Bogdana Radice „Hrvatska 1945.“. Rumora objašnjava da je Bleiburg, zbog broja ubijenih, a posebno mnogih mladih koji nisu imali veze s političkim strankama i politikom, hrvatska narodna tragedija. Po njemu, s jedne strane, ona se sastoji od fizičkog uništavanja ne samo onih nacionalistički usmjerenih Hrvata, kako kaže, nego i demokratskih, a s druge, duhovno i ideološko zarobljavanje onog dijela hrvatskog naroda koji se borio na partizanskoj strani pod krilaticom „bratstvo i jedinstvo“. Hrvatima je nametnut kompleks poražene nacije, pa su hrvatski komunisti od nastanka nove Jugoslavije zadobili drugorazredan značaj u državi, tvrdi Rumora. Ovako on vidi Hrvatsku na završetku rata: „Hrvatska 1945., rastrgana između poraza i pobjede, samouništena i prevarena od neprijatelja, prijatelja te vlastitih političara i generala, postala je ničija i svačija, samo ne svoja narodna država i slobodna domovina.“ Cjelokupni pogled na hrvatsku konačnicu u ratu i nakon njega, podastire sljedećom rečenicom: „Niti se ustaška NDH mogla održati, ni HSS-Hrvatska uspostaviti, a niti su hrvatski komunisti uspjeli stvoriti hrvatsku državu u Jugoslaviji!“. Spominjući Hrvatsku seljačku stranku (HSS), treba reći da se i ta organizacija priključila komemoriranju Bleiburga, nakon što je pod vodstvom dr. Jurja Krnjevića počela zagovarati stvaranje samostalne hrvatske države, što za vrijeme Mačekovog vodstva nije bio slučaj.
Nova Hrvatska
Kako kod dijela starijih, tako je i kod mlađih emigranata naročito bila naglašena želja da se događaji što bolje rasvijetle, posebice da se takve katastrofe ne bi ponovile u budućnosti. „Nova Hrvatska“, najkvalitetniji list koji su izdavale mlađe političke izbjeglice, u povodu 30 godišnjice Bleiburga, donijela je niz dokumenata iz britanskih arhiva, kojima se nastojala rasvijetliti uloga Britanaca u tim događajima. Dok su neki postupak Britanaca napadali kao izdaju, kršenje međunarodnog prava ili pak tradicionalnu naklonjenost Britanaca Srbima i neprijateljstvo prema Hrvatima, „Nova Hrvatska“ je isticala da su Britanci bili zbunjeni, neupućeni tko je tko, razne institucije i razine zapovijedanja neusklađene, i da im je glavni cilj bio spriječiti kaos na području koji su zauzeli. Stav dijela mlađih emigranata, koji su se najvećim dijelom kritički odnosili prema NDH i naglašavali bliskost Zapadu i idealima demokracije, o cjelokupnim zbivanjima na kraju rata možda se najbolje očituje u tekstu glavnog urednika „Nove Hrvatske“ Jakše Kušana: „Pod sjenom proslava pobjeda nad nacizmom“. Kušan piše da je završetak rata donio mir, ali i brojne nepravde i prijetnje cijelom čovječanstvu.
Pobjedom nad Hitlerom odahnuo je svijet, odahnuli su i Hrvati. Trebalo je zaliječiti ratne rane, osobito mali narodi, no iskreni antifašisti koji nisu bili komunisti diljem Srednje i Istočne Europe, prevareni su. „Zavladala je komunistička diktatura, ta posestrima nacifašizma.“ Obnovljena je tamnica naroda – Jugoslavija, koju hrvatski narod nikada na slobodnim izborima nije priznao ni prihvatio. Jugoslavenski su komunisti rat završili u „pravim orgijama krvavih osveta“, od čega su od Bleiburga do Makedonije ostali krvavi tragovi. Kušan dalje piše: „U svjetlu tih spoznaja, nama Hrvatima nije tako lako slaviti pobjedu nad nacizmom, iako smo svojom prošlošću, kulturom, poimanjem života i većim dijelom svoga političkog usmjerenja uvijek bili protivnici nacizma.“. To je dokazano i u ratu. No, u vrijeme proslava pobjedom nad Hitlerom, Hrvati trebaju podsjetiti svijet da je u tim događajima Hrvatima „jedno zlo zamijenjeno drugim“. „Jer, pobjeda komunizma u našoj zemlji nije ništa drugo nego poraz svega onoga što mi zovemo zapadnom uljudbom, kulturom i demokracijom.“ Dakle, komemoriranje nevinih žrtava trebalo je izvoditi bez pokušaja obrane ustaškog režima. Također, treba primijetiti da je kod tog dijela mlađih emigranata, uz komemoriranje žrtava Bleiburga prisutna tendencija objektivnog pristupa tome događaju, a ne glorificiranje – kako je to dobrim dijelom činila starija emigracija, pretvarajući Bleiburg u svojevrsnu hrvatsku inačicu srpskog mita o porazu na Kosovu polju.
Bleiburg – dokaz otpornosti hrvatskog naroda
Ulogu žrtve odbijao je prihvatiti i drugi dio mlađih naraštaja političke emigracije – onaj koji je smatrao da su sva sredstva, uključujući i korištenje nasilja, nužna za uspostavu samostalne hrvatske države. Za njih, Bleiburg je prvenstveno dokaz otpornosti hrvatskog naroda koji je preživio tako težak udarac, budući da su unatoč genocidu i represiji jugoslavenskog komunističkog režima koja su uslijedila, ipak stasale nove hrvatske generacije koje su spremne boriti se za slobodu. Neki istraživači tvrde da je navodna želja za osvetom za Bleiburg, a koju je gajio dio spomenutih emigranata, pridonosila njihovoj radikalizaciji koju su manifestirali napadima na jugoslavenska diplomatska predstavništva u inozemstvu. Međutim, takva konstatacija nije točna.
Dio mlađih emigranta nije trebao nikakav naknadni poticaj u tom obliku; njihovo je zagovaranje, a potom i manjim dijelom korištenje nasilja, bilo motivirano direktnom represijom jugoslavenskog komunističkog režima koju su osjetili na vlastitoj koži, te spoznajom da oba hladnoratovska bloka podržavaju opstanak Jugoslavije, a onda iz toga izvedenog uvjerenja da se mogu osloniti samo na vlastite snage i da protiv beogradskog režima, koji na svaki oblik iskazivanja nezadovoljstva odgovara primjenom brutalne sile, valja odgovoriti silom. I taj je dio emigracije kritizirao starije emigrante, tvrdeći da se bleiburški poraz obnavlja u njihovom političkom oportunizmu, odnosno poslušnom praćenju politike Zapada, koji pak podržava komunističku Jugoslaviju. Neki su u kritici bili posebno oštri poput Ante Primorca, jednog od vođa studentskog pokreta iz 1971., koji je pobjegao u inozemstvo. Izrazito nezadovoljan zbog toga što su njega i njegove istomišljenike neki stariji emigranti nazivali radikalima i „Brozovom djecom“, odlučio je „jasno reći ono što Hrvati moje generacije misle: reći ću argentinskoj gospodi da su izdali Hrvatsku 1945., jer u one dane trebalo je – kako bi se budućim naraštajima Hrvata nešto ostavilo – nositi hrvatske zastave, a ne one koje su stotine tisuća Hrvata vodile pod krvnikov nož!“. On ovdje aludira na djelo bivšeg ministra NDH i političkog emigranta Vjekoslava Vrančića „S bielom zastavom preko Alpa“.
Prelazeći na neke zajedničke ocjene, valja istaknuti da su politički emigranti pod Bleiburškom tragedijom smatrali ne samo pobijene, nego i raseljene Hrvate. Nadalje, bio je to samo početak genocidnog procesa beogradskog režima protiv Hrvata koji se nastavio raznim oblicima represije, ali i politikom raseljavanja, pri čemu se mislilo na iseljene muslimane iz Sandžaka i BiH koji su otišli u Tursku, budući da su se i oni smatrali pripadnicima hrvatskog naroda te odlaskom nekoliko stotina tisuća radnih migranata, odnosno „gastarbajtera“ u Zapadnu Europu. Komunistička Jugoslavija bila je za njih država utemeljena na zločinu, država koja se održava na daljnjem činjenju zločina nad Hrvatima. Također, Bleiburg se koristio i u brojnim pozivima na zajedništvo hrvatske emigracije, pa tako Tomislav Mesić piše neka zajedništvo „bude otkup naših obveza spram tisuća lubanja bleiburških mučenika!“.
Zaključno možemo kazati, kako mnoge rasprave o Bleiburgu koje su vodili politički emigranti danas nisu aktualne zbog kardinalno drukčije političke situacije, odnosno postojanja samostalne i demokratske hrvatske države. Također, kada se sagleda narav komemoracija u zadnje vrijeme, vidljivo je da su one isključivo komemoracije, a ne dijelom i političke manifestacije u znak potpore NDH. Ta je tendencija, kako je istaknuto, bila prisutna među dijelom političkih emigranata još tijekom 1970-ih i ’80-ih. Štoviše, Kušanov tekst iz 1975. godine uklapa se u recentne europske rezolucije o osudi totalitarnih režima. Nedosljedna primjena tih dokumenata u Hrvatskoj koja je na djelu, kreira situaciju u kojoj se žrtve totalitarnih režima, pa tako i one stradalnike na Bleiburgu i križnim putovima, umanjuju i obezvrjeđuju, odnosno opravdava se zločinačka narav totalitarnih režima, ovdje se konkretno misli na komunističku Jugoslaviju.
Fenix-magazin/MD/Dr. sc. Wollfy Krašić
