Na sve strane u javnom se prostoru polemizira o manjku radnika u ugostiteljstvu. Vlasnici kafića, restorana i raznih drugih objekata na Jadranu ususret najturbulentnijem periodu turističke sezone masovno tragaju za konobarima, kuharima i drugim radnicima iz ove branše. Iako im nude pozamašne plaće, većeg odaziva za sada nema. Zašto je to tako upitali smo nekolicinu “bivših sezonaca”, a dio njih otvoreno priznaje kako im ne pada na pamet vratiti se na Jadran gdje ih se ranijih godina tretiralo kao robove. Naime, tvrde da su radili u nehumanim i neljudskim uvjetima pa su nakon agonije odlučili otići u inozemstvo ili se naprosto prekvalificirati.
”Ja, kao kuhar, prvi više ne želim na sezonu nakon svih neugodnih iskustava. Nikada nisam šutio, a sada žale za nama Slavoncima i žele uvoz radnika u ugostiteljstvu. Nisam više mogao raditi po 12 sati na dan bez ijednog slobodnog dana za plaću od 4 do 5.000 kuna pa sam odlučio otići u Irsku, gdje živim u nadi da će stvari ići na bolje. No, nažalost, ne vidim u Hrvatskoj nikakav značajniji pomak”, komentira jedan naš sugovornik. Naša sugovornica, također Slavonka, otkriva nam kako je ona prošla tijekom svojeg rada na Jadranu.
“Dosta je više priča raznih poduzetnika na obali da nitko ne želi raditi! Odradila sam nekoliko sezona, od Istre do Dalmacije, gdje su smještaj i hrana bili zagarantirani. Toliko su bili dobri da smo hranu sami kupovali, a za smještaj imali šatore. O plaći pola na ruke, pola na račun da ne pričam, većinu smo dobili isplaćeno tek krajem godine, ako i tada. O danu odmora također je suludo govoriti, radi se 90 i više dana bez odmora i s dnevnom pauzom od sat vremena, a radno vrijeme je od 7 do 2 ujutro. Sve pod pokroviteljstvom hrvatske države, inspekcije i HZZ-a.
Također, moram napomenuti da se pola toga kucalo, a pola nije, a porezni inspektori su dobivali duple plaće da ne rade prijave. Nažalost, mi kao klinci, šutjeli smo i radili jer to nam je bio izvor prihoda za daljnje školovanje… A sada, kao magistra, živim van Hrvatske i svima onima koji iskorištavaju radnike želim da propadnu jer svoju djecu ne bi trali, al nas Slavonce očito ne smatraju ničijom djeca niti ljudima, već rođenim kmetovima”, ogorčeno poručuje naša sugovornica.
‘Kruh sa 77 kora’
Sličnu priču priča nam i jedan zagrebački kuhar koji je više od deset godina proveo radeći na Jadranu.
“Krvav ti je to kruh. Nema sedam, već 77 kora. I nigdje kruha”, slikovito na početku otvara priču naš sugovornik. ”Ima svakakvih poslodavaca, neki su razumni ljudi, ali ima i onih koji bi trećerazredne namirnice naplaćivali po što većim cijenama samo da šef ima veću zaradu. Turisti nisu blesavi, znaju što je dobra hrana i ponuda. Onda se svi žale da je sezona loša, da nema gostiju i onda tek počinju tvoji problemi. Nakon sezone kuhari i konobari se vraćaju kući, ali im treba mjesec dana za oporavak. Trebaju im tjedni da uopće shvate da su doma”, prepričava ovaj kuhar. Svoje iskustvo s nama je podijelio i mladić koji je pokušao raditi u jednom zadarskom hotelu, no od posla je odustao nakon što je vidio gdje bi tijekom sezone trebao spavati i živjeti.
”Prostorije pune plijesni, stari i vlažni madraci razbacani svugdje po hotelu, smeće, počupane instalacije, zabarikadirana vrata, nedostatak brava, žbuka s propalog stropa nasred hotela… Taj smrad kad sam ušao, to vam ne mogu opisati”, kazuje nam 32-godišnjak koji je godinama radio kao sezonac.
“Radio sam tu svega nekoliko dana i dobio otkaz, odnosno, to se ne može nazvati otkazom jer me nisu ni prijavili. Otkaz je uslijedio nakon što sam zatražio da mi nađu bolji smještaj koji su mi i obećali”, govori naš sugovornik, a iskustvo s nama podijelio je još jedan mladić koji je ranijih godina svoju koricu kruha pokušavao zaraditi na moru.
Smrad, gljivice, vlaga…
“Prvo sam došao kao kuhar u Trogir. Prijavio sam se na oglas i pozvali su me. Počeo sam raditi, ali prijave nije bilo na vidiku. Pitao sam šefa, privatnika hoće li me prijaviti, a on mi je rekao da neće, ali da ja radim kao da sam prijavljen. I otišao sam nakon tri dana”, priča nam mladić koji nakon Trogira okušava sreću u, već Novom Vinodolskom.
“U Novom Vinodolskom našao sam posao u jednom hotelu i ostao zatečen smještajem radnika. Smrad, gljivice, vlaga… Strava, a smo dvije minute od našeg smještaja je luksuzni hotel s pet zvjezdica za koji sam radio”, zaključuje naš sugovornik.
