Svijet, ali ponajprije Ukrajina, prisjetit će se 26. travnja žrtava tragedije u Černobilu, najveće nuklearne katastrofe čije posljedice do danas, 35 godine kasnije, nisu u potpunosti sumirane jer je ukupan broj žrtava i dalje nepoznat, a posljedice još uvijek prijete zdravlju okolnog stanovništva
Zbog kobne pogreške u rukovanju i nedostataka u sigurnosnom sustavu reaktor broj četiri černobilske elektrane eksplodirao je 26. travnja 1986. godine u 1.23 sata tijekom sigurnosnog ispitivanja reaktora. Nuklearnu elektranu, stotinjak kilometara sjeverno od Kijeva, zahvatio je požar, dok je nuklearno gorivo gorjelo desetak dana oslobodivši pritom radioaktivnost jednaku eksploziji najmanje 200 atomskih bombi bačenih na Hirošimu.
Prema rezultatima kasnije provedene istrage, uzrok eksplozije predstavljaju greške u dizajnu šipki koje kontroliraju rad reaktora, što je dovelo do preopterećenja sustava. Izbijanju katastrofe pripomoglo je nepromišljeno isključivanje dovoda vode u reaktor koja ga hladi, zbog čega je i došlo do eksplozije.
Među faktorima koji su nesumnjivo pridonijeli nesreći su i neadekvatno obučeni šefovi elektrane koji su imali iskustva tek u radu s termoelektranama na ugljen, dok je zamjenik glavnog inženjera Anatolij Djatlov imao iskustva samo s nuklearnim reaktorima u podmornicama. Djatlov je nakon nesreće naglašavao da su u uputama za rukovanje dizajneri reaktora namjerno propustili napomenuti kako su oni nestabilni pri pojedinim opsezima rada. Uz to, operatori nisu bili svjesni svih mana kontrolnih šipki koje apsorbiraju neutrone i time usporavaju reakciju kad se one spuste u reaktor. Te šipke su, inače, bile napravljene od grafita, što je dovelo do istiskivanja dijela tekućine koja hladi reaktor.
Radioaktivne čestice stigle i do Hrvatske
Prve žrtve katastrofe bili su zaposlenici elektrane. U eksploziji je najprije poginuo radnik čije tijelo nikada nije pronađeno, dok je drugi umro nekoliko sati kasnije u lokalnoj bolnici. Na mjesto eksplozije odmah su upućeni vatrogasci koji su bili izloženi zastrašujućoj količini radioaktivnosti, zbog koje je idućih tjedana umrlo 28 osoba. Evakuacija stanovnika Pripjata, grada u kojem su živjeli zaposlenici elektrane sa svojim obiteljima, naređena je tek dan kasnije.
Radijacija se počela širiti odmah nakon eksplozije reaktora broj četiri te je u kratkom vremenu kontaminirala Ukrajinu, Bjelorusiju i Rusiju, a radioaktivna prašina i pepeo raspršili su se na području većem od 200.000 četvornih kilometara. Stoga ne čudi to da su radioaktivne čestice pronađene u Irskoj i Škotskoj. Peti dan nakon eksplozije čestice su došle i do teritorija Hrvatske.
Službena Moskva, a Ukrajina je tada bila u sastavu Sovjetskog Saveza, najprije je pokušala sakriti nesreću. Da se nešto čudno događa iza željezne zavjese, prva je shvatila Švedska te je 28. travnja zbog neuobičajeno visoke zabilježene radioaktivnosti pozvala na uzbunu. Nakon švedske reakcije oglasila se sovjetska novinska agencija TASS te je priopćila tek kraću vijest o ‘nesreći’, dok je vrh Sovjetskog Saveza pričekao još dva tjedna kako bi objasnio svojim sugrađanima, ali i ostatku svijeta, što se doista dogodilo.
Tadašnji sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov javno je istupio tek 14. svibnja, iako je bio upozoren odmah nakon nesreće. Gorbačova je naime dan nakon katastrofe upozorio čelnik ukrajinske Komunističke partije Vladimir Ščerbickij te je od Moskve zatražio da otkaže proslavu Dana rada i prigodnu paradu u Kijevu. Tvorac glasnosti i perestrojke, kasnije dobitnik Nobela za mir, zaprijetio mu je izbacivanjem iz partije i naredio da problem ‘riješi u tišini’. Ščerbickom nije preostalo ništa do slanja vatrogasaca u grotlo reaktora koji su taj pokušaj saniranja štete platili glavom.
Likvidatori na udaru radijacije
Sovjetske vlasti uspjele su ohladiti reaktor tek u svibnju, čime su otvorile put izgradnji privremenog betonskog sarkofaga koji je završen krajem 1986. godine. Za gašenje požara i čišćenje sovjetske vlasti su u idućih četiri godine angažirale čak 600.000 ‘likvidatora’ koji su upili snažnu dozu radijacije uz minimalnu zaštitu, zbog čega su mnogi kasnije i preminuli. Valja napomenuti kako je zbog slabe gospodarske situacije u tadašnjem SSSR-u nastavljen rad preostalih reaktora, iako je u krugu od 30 kilometara od elektrane evakuirano ukupno 350.000 ljudi.
Ono što posebno žalosti dugotrajna je rasprava o ljudskim gubicima nakon nesreće. Tadašnji vrh priznao je gubitak tek desetak ljudskih života, dok se procjene o stvarnim gubicima kreću između 30.000 i 400.000 mrtvih. Različite razine zdravstvenih posljedica prouzročenih radioaktivnošću osjetilo je više od 2,4 milijuna ukrajinskih građana, a konačne zdravstvene posljedice zbrajat će se nakon nekoliko desetljeća.
Pored Ukrajinaca, najveće zdravstvene posljedice osjetili su stanovnici Bjelorusije, prema kojima je s mjesta nesreće vjetar nosio velike količine radioaktivne prašine što se ondje zadržala. Zabilježen je intenzivan porast prijevremenih porođaja i rađanja djece s određenim poremećajima, dok su odrasli postali skloni obolijevanju od leukemije, raka i drugih oblika zloćudnih bolesti. U čitavoj Europi učinci zračenja odrazili su se na zdravlje ljudi koji su bili u dodiru s plodovima kontaminiranim dugoživućim radioaktivnim izotopima, osobito stroncijem-90 koji zamjenjuje kalcij u organizmu i izaziva degenerativne poremećaje stanica.
Otvorena rana
Pet godina nakon černobilske katastrofe izbio je požar i na reaktoru broj dva, dok je reaktor broj jedan prestao s radom u studenom 1996. godine, nakon dogovora ukrajinske vlade i međunarodnih organizacija za zaštitu i sigurnost okoliša te Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Tadašnji ukrajinski predsjednik Leonid Kučma osobno je 15. prosinca 2000. godine isključio i reaktor broj tri, čime je u potpunosti zaustavljen rad černobilske nuklearke.
Nakon višegodišnjeg otezanja krajem 2016. iznad reaktora sagrađen je ogroman nepropusni čelični luk. Riječ je o luku koji je međunarodna zajednica financirala s 2,1 milijardu eura, a koji je zatvorio stari i napuknuti betonski sarkofag te omogućio bolju izolaciju radioaktivne magme što je ostala u reaktoru.
Zahvaljujući zaštitnom luku, stopa radioaktivnosti u blizini centrale deseterostruko se smanjila godinu dana nakon njegovog postavljanja, zbog čega je posljednjih godina procvao specifičan oblik turizma. Ukrajinski predsjednik Vladimir Zelenskij prošlog ljeta potpisao je uredbu koja omogućuje početak radova u području oko elektrane kako bi se ondje obnovile staze za šetnju i poboljšao prijem mobilne telefonije. Zelenskij je tom prilikom ustvrdio da je Černobil dosad bio dio negativnog brenda Ukrajine te da je stiglo vrijeme za promjene. Iako su promjene dobrodošle, brojni Ukrajinci smatraju da će Černobil zauvijek ostati otvorena rana.
