KAKO UKRASTI FIRMU

PLJAČKA STOLJEĆA U HRVATSKOJ I DALJE TRAJE: Ovako se kupuje firma bez prebijene lipe u džepu! Slučaj iz Šibenika podsjetio nas je na stečajnu mafiju

Tragični događaj u Šibeniku, kad su život izgubile četiri osobe i počinitelj ubojstva Branko Koloper, zbog prodaje imovine stečajnog dužnika u bescjenje, nažalost, logičan je epilog problema s kojim žive hrvatski građani, a odnosi se na nemilosrdnu stečajnu politiku koja poništava sav trud i rad poduzetnika, obrtnika i zaposlenika. Zbog stečajnih zakona, jednako nelogičnih i nejasnih onima koji su ih pisali kao i onima koji ih primjenjuju, došlo je do posljednje faze uništavanja gospodarskih subjekata, onih koji stvaraju novu vrijednost i zapošljavaju radnike. Ova finalna faza strategije “spaljene zemlje” nije odabrana slučajno, a kroz ovaj članak pokušat ćemo pokazati koji su bili ciljevi i motivi kreatora ovakve politike koja je počela prije dvadeset godina.

Stečajevi su posljednja faza uništavanja gospodarstva koje je počelo kroz pretvorbu i privatizaciju, što je bio gospodarski program HDZ-a, dok je stečajna politika politički proizvod i ekonomski program SDP-ova “trusta mozgova” još iz Račanove vlade, zahvaljujući kojemu su zasluge za uništavanje hrvatske ekonomije ravnomjerno podijeljene između ove dvije jednako bezvrijedne stranke. 

Nakon što se stečajni zakon počeo primjenjivati u praksi, pri čemu su uočene katastrofalne posljedice za gospodarstvo i zapošljavanje, još 2014. godine skupina ekonomista, poduzetnika, stečajnih upravitelja, aktivista, predstavnika udruga i izvanparlamentarnih političkih stranaka organizirala je okrugli stol o ovoj temi kako bi se alarmirala hrvatska javnost i nositelji političke vlasti o tome koliko je ovaj program destruktivan za hrvatsku ekonomiju. Okrugli stol u Novinarskom domu u Zagrebu organizirale su udruge Korektiv, Vratite opljačkano, Pokret otpora – Rijeka, i Pokret za modernu Hrvatsku. Sudionici u raspravi bili su: predsjednik Udruge stečajnih upravitelja Ivan Rude, Damir Gašparović iz Pokreta za modernu Hrvatsku, Karino Hromin Sturm iz Pokreta Zajedno, poslovni konzultant i stečajni upravitelj Dragan Tomaševski, sudac-porotnik Antun Ožanić, Antun Bačoka iz udruge Korektiv, Radovan Smokvina iz Pokreta otpora Rijeka, stečajni upravitelj Mirko Kozina, Vladimir Čavrak iz Gavrilovića Petrinja, Ivica Lukić iz tvrtke Torpedo Rijeka, Sulejman Tabaković i drugi. 

O izlaganjima na toj tribini napisana je i knjiga “Stečajna mafija”, koja opisuje stečajnu praksu i upozorava na posljedice.

Polulegalna pljačka

Stečajevi, stečajni postupci i predstečajne nagodbe imali su i imaju dvojaku funkciju i svrhu. Prvo, to je bio način prikrivanja kriminala u pretvorbi i privatizaciji, nakon čega bi se zatvorili ti slučajevi i brojne afere s kojima je bila povezana aktualna vlast, posebno predsjednici RH, premijeri, ministri i predsjednici fondova i banaka. I drugo, stečajevi su najjeftiniji način dolaska do vrijednih nekretnina i pogona privatnih tvrtki i obrta koji nisu imali veze s pretvorbom, ali su postali interesantni stečajnoj mafiji koja će ih pokloniti beskrupuloznim poduzetnicima uz odgovarajuću naknadu. 

Veza između pretvorbe i stečajeva je to što je kriminal u pretvorbi i privatizaciji završio revizijom pretvorbe i privatizacije, koja je trajala gotovo pet godina, a stečajevima se okončava lopovluk u pretvorbi i zatvaraju se neugodni nalazi u revizijama. No praksa pokazuje da neki slučajevi, kad se radnici ne daju preveslati stečajnoj mafiji i državnim institucijama, traju i po 20 godina, kao što je to slučaj u riječkom Torpedu ili u šibenskoj Reviji.

Treba preispitati i ulogu sindikata u stečajevima, bilo zbog njihove pasivnosti, indiferentnosti, nebrige za radna mjesta ili zbog neposrednog, aktivnog sudjelovanja u pogodovanju stečajnoj mafiji. Praksa je pokazala da su se sindikati premalo zauzimali da se kroz stečajne postupke sačuvaju radna mjesta, industrija i proizvodnja. Visoke plaće sindikalnih čelnika i dobra suradnja s predstavnicima vlasti pacificirala je sindikate koji su u eri stečajeva radnicima savjetovali kako na što bezbolniji način ostati bez radnog mjesta. 

Da cilj stečajeva nikad nije bio očuvanje tvrtke, svjedoči činjenica da se mogućnost preustroja koristila minimalno, a kasnije je taj “preustroj” izbačen iz stečajnih zakona pa je pokretanje stečaja nad nekom tvrtkom u 99% slučajeva u praksi značilo likvidaciju tvrtke.

Inače, idejni začetnik modela stečajeva kao “rješenja za spas hrvatskog gospodarstva” je bivši ministar financija Slavko Linić, u mandatu Račanove vlade, od 2000. do 2003. godine. Stečajevi su postali Linićeva strategija i opsesija pa najveći val stečajeva, zapravo, započinje u tom razdoblju, a taj trend se nastavio sve do danas. 

Nepismeni suci

Linić je inzistirao na nemilosrdnoj provedbi, primjeni i adaptaciji stečajnog zakona kako bi se uz pomoć njega domogao vrijednih nekretnina uz more u Rijeci i okolici, uništavajući pritom tvrtke kojima su te nekretnine pripadale. Poslije se taj model jednostavno preslikao na Hrvatsku, nakon čega je od hrvatskoga gospodarstva nastala pustoš. Kasnije ćemo na konkretnom slučaju pokazati kako je ovaj model doveden do savršenstva.

Od donošenja stečajnih zakona i njihove primjene pa sve do danas kada je evidentan njihov učinak, ovi zakoni su teško razumljivi pa se na kraju svi slučajevi svode na tumačenje i razumijevanje ekonomski nepismenih stečajnih sudaca i političku volju aktualne vlade i njezinih ministarstava koji stečajne zakone i stečajne postupke vrlo fleksibilno tumače i primjenjuju.

Nesporazumi sa stečajnim postupcima počeli su već kod zakonskog definiranja razloga za pokretanje stečaja koje mora utvrditi sud – na temelju nalaza stečajnog upravitelja ili sudskog vještaka – a oni mogu biti: nesposobnost za plaćanje, pod kojom se valjda podrazumijeva insolventnost, ili prezaduženost. Koliko stečajnih sudaca razumije razliku između nelikvidnosti, prezaduženosti i insolventnosti i je li sudski vještak ili privremeni stečajni upravitelj dovoljno kompetentan da sudu dokaže, a stečajni sudac shvati, da u konkretnom slučaju nije riječ o insolventnosti, nego o nelikvidnosti, tema je u koju u okvirima ovog poglavlja nema smisla šire ulaziti.

Uz to, dok se u cijeloj Europi pitanje insolventnosti kao razloga za pokretanje stečajnog postupka definira kao nesposobnost plaćanja računa kako oni dolaze na naplatu, u Hrvatskoj je ta definicija zakomplicirana na tipično balkanski način. Definicija prema kojoj su pokretani stečajevi, a dosta dugo je bila u primjeni, glasila je: 

“Smatrat će se da je dužnik nesposoban za plaćanje ako u razdoblju od dva mjeseca nije s bilo kojega od njegovih računa kod bilo koje pravne osobe koja za njega obavlja poslove platnog prometa isplaćena barem jedna petina iznosa koje je trebalo na temelju valjanih osnova za naplatu bez daljnjeg pristanka dužnika naplatiti s toga računa. Okolnost da je u tom razdoblju imao sredstva na kojim drugim računima kojima su se mogle namiriti sve tražbine ne znači da je on sposoban za plaćanje”. 

Dakle, pojednostavljeno, prema svakoj tvrtki koja je kasnila s plaćanjem mogao se pokrenuti stečajni postupak. Naravno, zakonodavac bi tu ipak trebao razlikovati navedene pojmove, kao što je navedena insolventnost i nelikvidnost, koja bi podrazumijevala nedostatak sredstava za plaćanje, iako vrijednost tvrtke premašuje aktualna potraživanja.

U današnjim zakonskim odredbama razlozi pokretanja stečaja su pojednostavljeni, ali svejedno diskutabilni, a odnose se na neisplatu plaća, obaveza, doprinosa…, bez obzira na poziciju tvrtke, nenaplaćana potraživanja od kupaca, vrijednost dogovorenih poslova ili pak dugovanja od države. Teško je znati što je gore!

More tvrtki

Hrvatsku javnost šokirala je činjenica da je likvidirana stečajna upraviteljica Radojka Danek iz Šibenika bila povezana u stečajnim postupcima s čak 201 tvrtkom. Isto toliko tvrtki bilo je svojevremeno u vlasništvu tajkuna Miroslava Kutle, a zna se kako je to sve završilo. Dakle, ovako enormno velik broj tvrtki nemoguće je kvalitetno voditi a da na kraju ne dođe do raspada sistema. No nije Radojka Danek bila jedina dobro nagrađena, brojnim tvrtkama, stečajna upraviteljica u “slučajnom kompjutorskom odabiru” stečajnih predmeta. Tako je stečajni upravitelj Ivica Magić vodio stečajni postupak u više od 120 tvrtki. Na trećem mjestu nalazio se Marinko Paić sa 108 tvrtki…

Ovim stečajnim rekorderima treba dodati i kontroverznu sutkinju s riječkog Trgovačkog suda Ljiljanu Ugrinu koja je u Rijeci vodila čak 218 stečajeva. Inače, sutkinja Ugrina dobila je stan od bivšega riječkog gradonačelnika Slavka Linića zbog svojih poslovnih zasluga.

U Hrvatskoj je na kraju 1990. godine bilo registrirano oko 3300 poduzeća. Ona su sačinjavala hrvatsko gospodarstvo. Njihova knjigovodstvena vrijednost na dan 31. 12. 1990. iznosila je 50 milijardi dolara. Postupak pretvorbe pokrenut je u nešto manje od 3000 tvrtki. S pretvorbom, privatizacijom i stečajevima 1997. godine dolazimo do vrijednosti kapitala, za 2700 poduzeća, od 10 milijardi maraka! Evidentno je da je hrvatska država izgubila oko 40 milijardi dolara koje nitko ne traži i za koje nitko ne pita.

U međuvremenu, u Hrvatskoj je pokrenuto više od 1400 stečajeva koji su generirali oko 40.000 nezaposlenih, uz prethodno, iz 90-ih, izgubljenih 400.000 radnih mjesta zbog pretvorbe i privatizacije i ratnih okolnosti. Te brojke nikoga u vladama ne zabrinjavaju i onda se čude zašto građani pucaju u doslovnom i prenesenom značenju! 

Stečajnim zakonima izvršena je najstrašnija pljačka u Hrvatskoj jer se odlukama sudova kupci u stečajevima mogu legalno upisati u zemljišne knjige. Nezavisni ekonomski stručnjaci i građanski aktivisti slažu se da je zakon o stečaju bio modus pljačke namjerno uništenog gospodarstva RH. To je bio način stjecanja vlasništva koje nije ni pretvoreno ni privatizirano, kao što to kažu analize pretvorbe i privatizacije. Politički establišment je na ovaj način osiguravao budućim ratnim profiterima “legalno stjecanje vlasništva” nad društvenom imovinom.

Kod stečajeva, masa novca koja se okreće veća je od novca i vrijednosti koja se pojavila u privatizaciji, a alarmantna je činjenica da u tim postupcima ne postoji nikakva financijska kontrola. 

Kako se krade

Postoji nekoliko osnovnih načina manipulacija i u stečajnim postupcima i u predstečajnim nagodbama na temelju kojih se može doći u posjed tvrtke i njezinih nekretnina.

U prvom slučaju, jedan stečajni sudac može bilo koga, uz pomoć stečajnog upravitelja, preko noći pretvoriti u milijunaša. Dovoljno je poznavati stečajnog suca koji će napisati dvije rečenice koje će potpisati. Dovoljno je napisati da je kupac kupio neku nekretninu ili česticu te da je navedenu nekretninu platio. S tim papirom, na kojem se nalaze te rečenice, odlazi se u gruntovnicu i upisuje se vlasništvo. Tu potvrdu će napisati prijatelj sudac, iako kupac u džepu za to vrijeme nema ni prebijene lipe. Upisom u gruntovnicu kupac postaje vlasnik nekretnine ili zemljišta koje vrijedi, na primjer, 5 milijuna kuna ili eura. S tim papirom iz gruntovnice odlazi se u banku i dobiva se kredit od, recimo, 3 milijuna eura. Tada se odlazi k stečajnom sucu i potpisuje se kupoprodajni ugovor izravnom pogodbom, da kupac kupuje svoju nekretninu, i slučaj je zaokružen i zatvoren! Slično kao i kod menadžerskih kredita u pretvorbi: kupnja tvrtke bez ijedne lipe!

Ovakvom transakcijom preko noći postaje se milijunaš! 

U drugom slučaju, stečajni upravitelj će osporiti legalna potraživanja vjerovnika, dok će u trećem slučaju prihvatiti nepostojeća potraživanja. U sva tri slučaja vlasništvo nad tvrtkom i nekretninom pripast će onomu koji to nije zaslužio.

I na kraju, u četvrtkom slučaju, u prodaji nekretnine stečajnog dužnika na sudu, gdje se na svakom novom ročištu smanjuje cijena imovine, stečajna mafija će izvršiti pritisak na potencijalne kupce ili će im platiti da se ne pojave na sudu kako bi na što jeftiniji način došli do tvrtke ili njezine imovine, odnosno, kako im ne bi dizali konačnu cijenu nadmetanjem.

Ovakve malverzacije nitko ne kontrolira. Mogu se pisati pisma stečajnom upravitelju, stečajnoj sutkinji ili slati dopisi DORH-u ili USKOK-u, ali bez ikakvih rezultata jer je očito državna politika da se oko stečajnih postupaka ne treba dizati prevelika prašina. To treba biti miran pogreb.

Na sljedećem konkretnom primjeru pokazat ćemo kako stečajna manipulacija izgleda u praksi.

Torpedo je bio gigant koji je više od 150 godina radio u Rijeci, no pokopala ga je stečajna mafija uz pomoć države. Njegovo intenzivno uništavanje počinje 2000. godine, kad je vlast preuzela koalicijska vlada.

Nekada je u toj tvornici radilo 3000 radnika. Svaki proizvod bio je normiran jer su samo kvalitetni proizvodi ugrađivani u traktore, motore, agregate ili bilo što drugo. Torpedo je bilo vojno poduzeće, a prema prijašnjem kaznenom zakonu, takva tvrtka nije mogla završiti u stečaju jer je za nju jamčila Republika Hrvatska. Samo je Ministarstvo obrane moglo dati suglasnost za pokretanje stečaja nad takvom tvrtkom jer se trebalo voditi računa o nacionalnom interesu. 

Početak kraja

Uništavanje Torpeda započeo je, prema izlaganju Ivice Lukića, Slavko Linić koji je svojevremeno bio gradonačelnik Rijeke i koji je dobro osmislio kako likvidirati riječke tvrtke. Tako je Rijeka od najvećeg industrijskog grada postala grad bez ikakve industrije. Industrijske tvrtke u Rijeci uništavane su prema sistemu podizanja gradske komunalne naknade. Ta naknada se podizala i do 50%. Tvrtka Torpedo imala je 100.000 četvornih metara zemljišta, na što je plaćana minimalna komunalna naknada koja je išla u gradski proračun. Na kraju je došlo do toga da se moralo plaćati oko 90.000 DEM-a komunalne naknade, do 15. u mjesecu, što je za bilo koju tvrtku neizdrživ trošak. Za vrijeme rata tržište je bilo poremećeno, a u tom razdoblju Torpedo se uglavnom bavio vojnom proizvodnjom. Proizvodio je minobacačke granate od 60, 82 i 120 mm, VBR-ove… Drugi pogoni radili su oklopna vozila, uglavnom prema narudžbama Ministarstva obrane. I Republika Hrvatska je do 2000. godine vodila računa o svojim obavezama koje je manje-više uredno podmirivala. Do tada je ključna osoba u Ministarstvu obrane bio general Vladimir Zagorec, koji je u tim poslovima imao i svojeg interesa, i neke narudžbe nisu plaćene. S obzirom na to da je Torpedo imao atraktivnu poziciju uz samo more, na pomorskom dobru, bio je potencijalni plijen mnogih koji su ga se htjeli dočepati. To vlasništvo je bilo uknjiženo u zemljišnim knjigama. 

Pravi problemi u Torpedu nastaju još 1998. godine, kad se obustavlja isplata 22 plaće. Dakle, radnici nisu primili 22 plaće zaredom, a radilo se za vojsku, odnosno za državu! Nakon toga počeo je stečaj i radnici su bili relativno mirni s obzirom na to da je bila riječ o državnoj tvrtki od vitalnog interesa s kompletnom infrastrukturom i ogromnim atraktivnim prostorom. Do 2008. tvornica je polako nestajala, kao i njezine nekretnine. 

Prije nego što je došlo do stečaja, Vlada premijera Zlatka Mateše donijela je sanacijski program Torpeda, prema kojem je osnovano šest dioničkih društava uz 76 milijuna DEM državnog jamstva. Prethodno je podignut kredit od Svjetske banke od 42 milijuna; 1998. godine podignut je kredit od 32 milijuna u Klagenfurtu, a nisu isplatili 22 plaće! Sav taj novac je nestao! Srećom, u Torpedu je pokrenuta revizija pretvorbe 2003. godine pa je dosta toga otkriveno i obrađeno. Kada se to sve analiziralo, bilo je više nego očito da je stečaju Torpeda prethodila opća pljačka, a nakon pokretanja stečaja uslijedio je kriminal. Dovoljno je spomenuti da su prepravljeni dokumenti s prvog ispitnog ročišta, a neke tražbine su prebacili u treći naplatni red iz kojeg se do danas nitko nije naplatio, a za 22 plaće nikada nismo dobili obračun. Onima koji su trebali otići u mirovinu nisu plaćani doprinosi. Koalicijska vlada od 3. siječnja jednostavno je ignorirala program i odluke Matešine vlade i u tom pogledu ništa nisu poduzimali niti su donijeli ikakvu odluku, nego su instalirali sutkinju Ljiljanu Ugrin i dali joj stan da radi za Grad Rijeku koji nas je sustavno opljačkao.

Gradu Rijeci stečajni upravitelj priznaje, po osnovi komunalne naknade, potraživanje od 12,5 milijuna kuna, plus jednu tražbinu od 5 milijuna. Zanimljivo je spomenuti da su sve te tražbine dva puta prijavljene, što se moglo vidjeti iz priloženih tablica. Grad Rijeka, prema prioritetu, trebao se naplatiti odmah, a radnici su bili u drugom isplatnom redu. Međutim, dolaskom novog stečajnog upravitelja 2004. godine, jer je prethodni u međuvremenu preminuo, aktivira se još jedna tražbina, kao i ona koje je dva puta prijavljivana na prvom ispitnom ročištu, a koju je prethodni stečajni upravitelj osporio. Drugi stečajni ju je priznao, tako da je prije isplate radnika ponovno plaćeno Gradu Rijeci onih 12,5 milijuna uz dodatak nekih sudskih troškova, na čijem čelu je tada bio Vojko Obersnel. Godine 2005. ta se tražbina prodaje, na temelju ugovora o faktoringu, Privrednoj banci. Na temelju razlučne tražbine banka je imala založno pravo nad Torpedovim nekretninama i ona je te nekretnine prodala još 2002. godine, a potraživanje je ostalo i ono se još jednom isplaćuje iz stečajne mase 2008. godine! To pokazuje spregu stečajnog upravitelja, stečajnog suca i banke. Važno je napomenuti da na Trgovačkom sudu u Rijeci nikada nije održana nijedna skupština vjerovnika Torpeda. 

Stečajna pljačka

Ivica Lukić, nekadašnji zaposlenik Torpeda, o vođenju stečajnog postupka ogorčen izjavljuje: “Na temelju svih nalaza do kojih sam došao mogu otvoreno reći da je upravo Slavko Linić organizirao svu ovu stečajnu pljačku u Rijeci, a taj model se ponovio i u cijeloj Hrvatskoj. Kad je riječ o Trgovačkom sudu u Rijeci, mogu reći da je to privatni sud sudaca Miljenka Kurobase i Ljiljane Ugrin i oni sude u korist mafije u Rijeci. Kada se kaže ‘neka institucije rade svoj posao’, odgovorno tvrdim da te institucije ne funkcioniraju jer im njihovi šefovi onemogućavaju rad. Prijavljivao sam mnoge odgovorne pojedince iz tih institucija, ali bez ikakvog efekta. Nisam ni dobio odgovor na svoje prijave”. 

Moglo bi se reći da je ogorčenje javnosti i tragičan šibenski slučaj zbog stečajnih malverzacija očekivan, zbog brojnih nepravdi koje su ugrađene u stečajne zakone i stečajnu praksu. Naime, u zakonu o stečaju nema revizije stečaja, već stečajni upravitelj odgovara stečajnom sucu, a stečajni sudac stečajnom vijeću. Dakle, sve se odvija u okviru stečajnog suda i nema naknadne revizije te sve prolazi bez ikakvih sankcija. Nitko ne kontrolira kako je stečaj proveden, a još manje kako je do njega došlo. Stečajevi su se tako, uz brze prodaje, pokazali kako najefikasnije sredstvo za pokrivanje i zataškavanje kriminala koji se u tvrtkama dogodio u prethodnom razdoblju. U konačnici, i kao sredstvo za legalizaciju opljačkane imovine. 

Zbog toga država treba odgovarati za kriminal počinjen u stečajnim postupcima jer ga je tolerirala i oglušivala se nakon apela vjerovnika. Isto tako, država bi treba biti odgovorna za nepravilnosti u stečajnim postupcima, kao na primjer u slučajevima dugotrajnosti postupaka (20 godina) ili u slučajevima kada se jednom stečajnom upravitelju, ili sucu, dodjeljuje velik broj stečajnih dužnika te ne mogu kvalitetno odraditi stečajni postupak. 

Ako država i dalje bude pokazivala nezainteresiranost za aktualne probleme na koje građani upozoravaju, ne možemo isključiti nove incidente vezane uz ovakve ili slične socijalne nepravde.

Dnevno.hr / Darko Petričić