Dana 14. lipnja 1947. godine, farmer William Brazel je primijetio neke čudne objekte u zraku oko 45 kilometara od gradića Roswella u Novom Meksiku. Nije tome obraćao neku posebnu pažnju, jer je znao da je u blizini vojna baza i pretpostavio je da se radi o vojnoj letjelici.
No, niti mjesec dana nakon toga, Brazel je na farmi pronašao nešto, u najmanju ruku, nepoznato i nerazumljivo. Nazvao je lokalnog šerifa, a ovaj je nazvao vojnu bazu i tamo je dobio bojnika zrakoplovstva 509. bombarderske grupe, Jessea Marcela. Šerif je rekao telefonski Marcelu da je Brazel nešto našao i da mu se čini da je to njihovo ( od vojske ). Bojnik Marcel je rutinski o tome izvijestio svojeg nadređenog, te zatim otišao u policijsku postaju, zajedno sa svojim kolegom iz obavještajne službe. U postaji su zatekli malo uznemirenog Brazela, te ih je ovaj uskoro poveo na imanje na kojem se nalazilo nešto.
Dok su oni putovali na imanje, gotovo istodobno je lokalna radio-postaja izvijestila da je na tom imanju se srušio neki nepoznati leteći objekt. Točnije, leteći tanjur.
Tajanstveni materijal
Materijal se nije mogao rezati. I najtvrđa svrdla su pukla kao od stakla. Materijal se nije mogao oštetiti. Kad bi se napravila neka brazgotina, ona bi odmah i nestala. Kao da je nije ni bilo. Nije se mogao niti užariti plamenikom. U njega je ispaljeno nekoliko metaka iz teške strojnice Browning kalibra 12.7 milimetara. Metci su se doslovno odbijali od tog čudnog materijala debelog tek pola milimetra. A, najčudnije od svega toga je bilo što se materijal nije mogao, hm, zgužvati. Barem ne za stalno.
Bojnik Marcel je odmah uzeo nekoliko manjih predmeta i uputio se u bazu. Kad je tamo došao, njegov zapovjednik je dao službeno izvješće za javnost da se uistinu radi o nečemu što nije vojno i da je riječ o nečemu što nije s ovoga svijeta. I koliko god to sad zvučalo suludo, ta izjava je bila i potvrđena od još nekoliko vojnih službenika u roku od nekoliko minuta. Lokalnu radio-postaju su kroz to prijepodne doslovno preplavili telefonski pozivi iz cijelog svijeta.
No, sutradan, nakon objave lokalnih novina da je pronađeni srušeni objekt izvanzemaljskog podrijetla, stvari se počinju drastično mijenjati.
Meteorološki balon
Bojnik Marcel je pozvan na press konferenciju za javnost u bazu Fort Worth i tamo je dana izjava da se radi o najnovijem meteorološkom balonu i da se ne radi o ničem senzacionalnom. Bojnik Marcel je ostao šokiran. Nije smio dati nikakvu izjavu, a da bude još gore, morao je biti fotografiran kako drži ostatke tog balona napravljenog od drveta, papira, svile i – aluminijske folije.
A da bude još gore od goreg, bojnik Marcel je i posramljen pred javnošću, jer je rečeno da nije prepoznao najobičniji balon.
Nakon povratka s konferencije, Marcel se vratio u bazu i tamo zatekao pravo opsadno stanje: nekoliko stotina vojnika je opkolilo cijelu bazu i nitko nije smio ni izaći ni ući bez odobrenja zapovjednika baze. Posvuda su se prenosili nekakvi sanduci, a svi novinari su grubo izbačeni iz baze. Isto tako, posvuda su bili vojni liječnici i posvuda su se nalazile posude sa suhim ledom.
Dan kasnije, William Brazel je dao izjavu da se zabunio i da je sve krivo protumačio, te da se ne radi o ničemu neobičnom. Isto tako, Brazel, koji je dotad jedva sastavljao kraj s krajem, otišao je iz radio-postaje i odvezao se u najnovijem kamionetu.
Dječji lijesovi i suhi led
Dan poslije toga, kasno navečer, lokalni mrtvozornik je dobio poziv jednog časnika iz baze, koji ga je pitao koliko ima dječjih lijesova na raspolaganju i ima li kojim slučajem lijesove koji se mogu hermetički zatvoriti. Kad je dobio negativan odgovor, taj nepoznati časnik je onda pitao kako je najbolje sačuvati tijela, a mrtvozornik mu je rekao da se tijela trebaju staviti u vreće i okružiti suhim ledom. Nakon toga je poziv završen.
Nekoliko sati poslije, dva pilota, koji su nadlijetali područje pada su pričala kako su vidjela još jedan predmet, mnogo veći, oko 5 kilometara od prvog mjesta pada. Taj predmet je bio veličine oko tri metra u promjeru, ovalnog oblika i metar-dva dalje su vidjeli najmanje tri tijela. Ali, da tijela nisu bila ljudska. Barem ne veličinom. Uzevši u obzir da su letjeli oko stotinu metara iznad tla, njihova priča nije uzeta za ozbiljno, jer je teško nešto razaznati na tlu u brzom naletu.
No, bojnik Marcel je razgovarao s njima i trideset godina kasnije i oba pilota su ponovila isto, rekavši da je takvo nešto jako teško zaboraviti.
Kroz sljedećih nekoliko tjedana, cijela stvar je malo pomalo pala u zaborav i vješto je zataškana od strane Vojske i Vlade SAD-a.
U razmaku od nekoliko dana pa do čak 20 i više godina, najmanje preko 50 svjedoka i onih koji su bili povezani s ovim slučajem, je pod nikad razjašnjenim okolnostima skončalo život. Od čudnih prometnih nesreća, samoubojstva, pa do iznenadnih srčanih udara. No, ne i glavni sudionici u tom slučaju, kao što su bojnik Marcel, njegova obitelj, William Brazel, lokalni novinari i šerif, te još neki ljudi.
Operacija Mogul
No, možda je ipak riječ o nečem drugoim. O operaciji Spajalica kojom je nekoliko tisuća njemačkih znanstvenika, stručnjaka i određenih vojnih časnika je dospjelo u američko zarobljeništvo, na temelju tajnih dogovora između zapadnih Saveznika i nekoliko njemačkih časnika s kraja 1945. Dogovoreno je da Nijemci neće ići u logore nego će za SAD nastaviti eksperimentirati s tajnim i naprednim tehnologijama koje je razvio Treći Reich, budući da je već počeo hladni rat s SSSR-om i utrka u naoružanju.
Početkom 1947. godine, Amerikanci, pod uputama svojih novih njemačkih prijatelja, su otpočeli s Operacijom Mogul.
Ta operacija se sastojala u puštanju u zrak, kao, meteoroloških balona, a zapravo se radilo o posebno sofisticiranim balonima koji su mogli postići vrlo velike visine, od čak preko 25 000 metara, te su trebali služiti kao detektori mogućih sovjetskih atomskih pokusa. Pokus je prekinut 1949. godine kad je svima bilo sasvim jasno da Sovjeti imaju atomsku bombu.
Tokom slučaja Roswell, Vlada je pad objekta htjela prikazati meteorološkim balonom. Jer, Operacija Mogul je bila pod najstrožom tajnošću, i nisu je smjeli nikako razotkriti. Ili je u pitanju bilo prikrivanje nečeg drugog, jednako važnog?
Jedino jednako važno u to vrijeme da se prikrije je bila jedna letjelica. A ne radi se o nikakvoj izvanzemaljskoj letjelici.
Amerikanci su krajem rata došli u posjed jednog zrakoplova tipa Horten Ho 229. Za to vrijeme, to je bilo pravo čudo. Nije imao tijelo kao klasični zrakoplov, nego je bio u obliku jedno velikog krila. Pomalo ovalnog oblika. Jesu li to možda vidjela ona dva pilota koja su nadlijetala područjem pada objekta?
Po iskazu nekih svjedoka u tom slučaju, koji tvrde da su vidjeli tijela izvanzemaljaca ili tijela koja svakako nisu ljudska, ta tijela su na sebi imala neka čudna odijela. Jedina odijela koja bi tada bila čudna su jedino mogla biti anti-G odijela, kakva danas imaju svi piloti vojnih nadzvučnih zrakoplova.
No, ako tijela nisu bila ljudska, tko je onda upravljao letjelicama?
Najvjerojatnije je da je bila riječ o majmunima. No, i ta teorija pada u vodu jer zašto bi prototip neke letjelice dali u ruke majmunima a ne iskusnom test-pilotu? Nema smisla.