Nogomet . Prekrasna igra. Igra koja ujedinjuje nacije, raspiruje strasti i što je najvažnije, svima daje nepokolebljivo samopouzdanje da bi mogli obaviti bolji posao od čovjeka koji je zapravo glavni. I budimo iskreni, nakon poraza Hrvatske u izvođenju jedanaesteraca od Francuske koji grize nokte i dušu, taj je osjećaj vjerojatno na vrhuncu svih vremena.
Otišli smo u Pariz s jastukom za dva gola, olovom tako udobnom da ste praktički mogli zadrijemati na njoj. Bilo je to kao da nosite kutiju kremšnite na konvenciju o dijeti – uspjeh se činio neizbježnim. Ali onda… pa, stvari su se dogodile. Stvari koje uključuju Francuze, okrugli kožni predmet i izrazitu sposobnost pronalaženja pozadine mreže.
Budimo realni, da nije bilo Dominika Livakovića koji se u prvom poluvremenu pretvorio u zid, pali bismo četiri gola brže nego što možete reći “Mbappe je brz”. Livaković je bio vani kanalizirajući svog unutarnjeg superheroja, odbijajući hice poput majstora Jedija koji odbija laserske udare. Iskreno, netko će tom čovjeku dati plašt i doživotnu zalihu kave.
A tu je i Zlatko Dalić. Čovjek, mit, trener koji čini da se svi osjećamo kao da bismo mogli nacrtati pobjedničku formaciju na salveti nakon tri pivota. Što uopće možete reći? To je poznata hrvatska mantra: “Nitko kriv! Nitko odgovoran! Idemo dalje!” To je kao da razbijete vazu, slegnete ramenima i odmah zatim presložite namještaj kao da se ništa nije dogodilo.
Analiza nakon utakmice uvijek je ista, zar ne? “Trebali smo učiniti ovo! Trebali smo učiniti ono!” Naknadna pamet, kako kažu, je 20/20. Lako je sjediti u fotelji kada se ne suprotstavljate Antoineu Griezmannu na stadionu punom vrištećih navijača.
Ali ozbiljno, “bunker” pristup? Jesmo li doista mislili da možemo parkirati metaforički autobus ispred našeg gola i očekivati da će Francuska, aktualni svjetski prvak, samo pristojno odustati? To je kao da hrvaticu zaluđenu burekom pokušavate zaustaviti slabašnim znakom “Zabranjen ulazak”. Krajnje uzaludno. Francuska će napasti, oni će gurati, i oni će tražiti prolaz. To je njihova stvar.
Možda smo trebali biti agresivniji, možda smo trebali pritisnuti više na terenu, možda smo trebali klonirati Luku Modrića i izvesti cijelu njegovu momčad (dobro, možda je to samo pusta želja). Istina je da je nogomet igra inča, igra na sreću i igra u kojoj se i najbolji planovi mogu rasplesti brže od jeftinog džempera.
Dakle, kamo idemo odavde? Pa, brišemo prašinu, analiziramo (opet) greške i pripremamo se za sljedeći izazov. I dalje se glasno i strastveno žalimo na taktiku, odabire igrača i sudačke odluke. Jer ako Hrvati u nečemu briljiraju, onda je to nepokolebljivo mišljenje o svemu, a posebno o nogometu.
I budimo iskreni, nekoliko minuta nakon posljednjeg zvižduka, svi smo mi treneri. Svi smo mi stratezi. Svi smo mi stručnjaci. Svi smo uvjereni da smo mogli odvesti momčad do pobjede. Ali tada nastupa stvarnost. Shvaćamo da je upravljanje timom vrhunskih sportaša pod ogromnim pritiskom malo kompliciranije od izvikivanja uputa na TV ekranu dok se pivo prolijeva po tepihu.
Dakle, dignimo čašu (piva, naravno) za Vatrene. Borili su se, pružili su nam uzbudljive trenutke i podsjetili nas zašto volimo ovu prekrasnu, frustrirajuću, krajnje zadivljujuću igru. I zapamtite, čak i ako mislimo da bismo mogli napraviti bolji posao, možda bismo, samo možda, trebali prepustiti treniranje profesionalcima. Ili barem do sljedeće utakmice. Tada su sve oklade isključene. Jer budimo iskreni, ne možemo svi biti treneri… ali svi možemo misliti da jesmo. I to je pola zabave.
Zoran / TV Wien
