Hrvatska spala na tri velika grada: Jedan ostao bez tog statusa

Vijest me pogodila čudnim bolom, mješavinom nevjerice i tihe tuge. Osijek, moj Osijek, službeno više nije “veliki grad”. Prema posljednjem popisu stanovništva, broj stanovnika pao je ispod 100.000, pa smo ostali izvan ranga Zagreba, Splita i Rijeke. Hrvatska se danas može pohvaliti sa samo tri velika urbana središta, a moj rodni grad više nije jedan od njih.

To je statistika, broj na stranici, ali čini se da je puno više. To je udar na naš kolektivni identitet, tiho priznanje trendovima koji godinama kroje naš grad. Dok političari hvale Osijek kao sve veće središte mogućnosti, stvarnost oslikana brojkama je surova: izgubili smo 3152 stanovnika. Sada smo u društvu Pule, Karlovca i Slavonskog Broda – gradova sa svojim šarmom, bez sumnje, ali ne i “velikih” gradova u istom nacionalnom kontekstu.

Trenutni učinak je jasan: na predstojećim lokalnim izborima birat ćemo jednog dogradonačelnika manje i četiri člana Gradskog vijeća manje. Gradonačelnik Ivan Radić izražava zaprepaštenje ističući nedavna ulaganja i “renesansu” koju je grad doživio. Tvrdi da Osijek, kao četvrti grad po veličini, zaslužuje zadržati svoj status. Razumijem njegovu perspektivu, želju da zadrži određeni imidž, osjećaj važnosti.

No oporbeni glasovi, poput SDP-ovog Vjerana Marijaševića, postavljaju temeljnije pitanje: zašto ljudi odlaze? Smanjenje broja članova vijeća je simptom, a ne bolest. Ističe potrebu konkretnih politika poput besplatnih vrtića i pristupačnih stanova kako bi se potaknulo ljude da ostanu i grade svoj život u Osijeku. Sličnog je mišljenja i Katarina Kruhonja iz stranke Možemo, ističući važnost učinkovitog upravljanja i angažmana građana, bez obzira na broj dužnosnika.

I to je ono što istinski rezonira sa mnom. Ne radi se samo o tituli “velikog grada”. Riječ je o ljudima koji Osijek zovu domom, njihovim nadama i borbama. Radi se o tome zašto su odlučili ostati ili zašto se osjećaju prisiljeni otići. Možemo slaviti nove investicije i obnovljene zgrade, ali te stvari u konačnici malo znače ako temelj – stanovništvo – erodira.

Sjećam se da sam slušao priče o Osijeku 1970-ih, uspješnoj metropoli s 10 000 stanovnika većim od onoga što danas imamo. Ta se povijest čini dalekom, gotovo poput sna. Ali možda, priznavanjem naše trenutne stvarnosti, možemo početi rješavati temeljne probleme. Možda ovaj gubitak statusa može poslužiti kao poziv na buđenje, katalizator promjena. Možda se možemo usredotočiti na izgradnju grada u kojem ljudi žele živjeti, a ne samo posjećivati, grada koji doista zaslužuje biti nazvan “velikim”, bez obzira na njegovu službenu veličinu. To je, vjerujem, izazov koji je pred Osijekom. A ja sam se, na primjer, spreman suočiti s tim zajedno sa svojim sugrađanima.

Zoran / TV Wien