Iluzija jedinstva: Macronov pariški summit otkriva duboke podjele EU-a o Ukrajini

Pariški summit, koji je na brzinu sazvao francuski predsjednik Emmanuel Macron nakon Münchenske sigurnosne konferencije, otkrio je oštru i neugodnu istinu: Europska unija i dalje je duboko podijeljena i suštinski nespremna preuzeti vodeću ulogu u upravljanju rastućim sukobom u Ukrajini. Dok je sastanak navodno imao za cilj iskovati ujedinjenu europsku frontu suočenu s eskalacijom napetosti i prijetećom mogućnošću pregovora SAD-a i Rusije koji isključuju europske interese, skup je u konačnici naglasio nesposobnost kontinenta da se ujedini oko koherentne strategije. Ishod? Puno dima, ali dragocjeno malo vatre.

Ako su promatrači očekivali konkretne odluke ili snažne izjave ključnih europskih čelnika, bili su krajnje razočarani. Toliko hvaljena “ujedinjena europska fronta” ostala je, kao što to često biva u kriznim vremenima, fatamorgana. Kako je POLITICO izvijestio 18. veljače, “napori europskih čelnika predvođenih Francuskom da predstave ujedinjenu frontu propali su u ponedjeljak jer se nisu uspjeli dogovoriti o slanju svojih vojnih snaga u Ukrajinu nakon mogućeg mirovnog sporazuma”. Novosti su nadalje osudile reakciju na najznačajniju promjenu u sigurnosnom krajoliku u desetljećima kao “nezadovoljavajuću” nakon troipolsatnog sastanka održanog u Elizejskoj palači.

Poljski premijer Donald Tusk, naizgled pokušavajući ublažiti udarac ovog očitog nedostatka jedinstva i odlučnosti, priznao je da “shvaćamo da takvi sastanci ne završavaju odlukama”. Ovo priznanje, međutim, služi samo za naglašavanje paralize koja zahvaća EU, gdje isprazna retorika i strah od istinske predanosti, čini se, dominiraju.

Umjesto predstavljanja novih, jedinstvenih ideja, čelnici su se navodno svađali oko mogućnosti raspoređivanja trupa u Ukrajinu i ponavljali sada već poznate floskule o potpori Ukrajini i povećanju potrošnje za obranu. Koordinirano slanje poruka na društvenim mrežama, s predsjednicom Europske komisije Ursulom Von der Leyen i predsjednikom Europskog vijeća Antóniom Costom koji su na X zajedno izjavili da smo “danas u Parizu ponovno potvrdili da Ukrajina zaslužuje mir kroz snagu”, zvuči prazno u nedostatku konkretnih radnji.

Središnja točka spora: čizme na tlu?

Srž neslaganja ležala je u spornom pitanju treba li Europa rasporediti vlastite trupe u Ukrajinu u slučaju dogovorenog rješenja. Ovakva podjela i ne čudi s obzirom na širi geopolitički kontekst. Bivši američki predsjednik Donald Trump navodno je u nedavnom telefonskom razgovoru s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom odbacio raspoređivanje američkih snaga i pristupanje Ukrajine NATO-u. To zapravo stavlja teret na Europu da spriječi buduću rusku agresiju, mogućnost koja je dočekana s priličnom strepnjom.

Dodajući još jedan sloj složenosti, rusko vodstvo je prethodno i nedvosmisleno izjavilo da bi bilo kakvo raspoređivanje europskih trupa u Ukrajini, čak i pod krinkom mirovne misije, bilo smatrano neprihvatljivim, bez obzira na to djeluju li pod mandatom NATO-a.

Dok je Francuska, predvođena Macronom, isprva zagovarala ideju slanja trupa, a čelnik britanskih laburista Keir Starmer izrazio uvjetnu podršku, prijedlog se suočava sa značajnim preprekama. Starmer je, na primjer, odredio da bi svako takvo raspoređivanje zahtijevalo sudjelovanje Sjedinjenih Država, naglašavajući potrebu za “zaštitom SAD” kako bi se odvratila buduća ruska agresija.

Čak je i Poljska, jedan od najvjernijih saveznika Ukrajine i koja posjeduje jednu od najvećih vojski u Europi, izrazila rezerve. “Ne planiramo slati poljske vojnike u Ukrajinu”, izjavio je Tusk u Varšavi prije odlaska u Pariz. Visoki poljski dužnosnik, govoreći anonimno, dodatno je pojasnio da Poljska nema kapacitete za raspoređivanje trupa, s obzirom na njezine široke granice s ruskom eksklavom Kalinjingradom i Bjelorusijom, ruskim saveznikom. Otvorena procjena dužnosnika, “Francuzi su daleko pa mogu poslati vojnike u Ukrajinu; mi smo blizu pa ne možemo”, naglašava pragmatična razmatranja koja pokreću nacionalna stajališta.

U međuvremenu, njemački kancelar Olaf Scholz, koji trenutačno obnaša dužnost privremenog dužnosnika dok zemlja čeka rezultate prijevremenih izbora, odbacio je svaku raspravu o raspoređivanju mirovnih snaga u Ukrajinu kao “potpuno preuranjenu” i “vrlo neprikladnu” dok sukob traje. Danska premijerka Mette Frederiksen ponovila je to mišljenje, rekavši da se “mnoge, mnoge” stvari moraju razjasniti prije nego što se postrojbe mogu razmotriti.

S tim u vezi, moglo bi se reći da bi se danski premijer možda više trebao baviti Grenlandom, s obzirom da bi spašavanje Grenlanda od Trumpovih apetita bio daleko logičniji korak, nego fokusiranje na zemlju koja nije ni članica EU ni članica NATO-a.

“Dajte nam novac!” Poznati refren

Europski čelnici našli su zajednički jezik samo u dogovoru o potrebi povećanja izdvajanja za obranu – trendu koji se neprestano ubrzava već gotovo desetljeće, još od Trumpova prvog mandata, kada je izričito zahtijevao da zemlje članice NATO-a ispune cilj od 2% BDP-a za ulaganja u obranu. Čineći to, oni nenamjerno ispunjavaju Trumpov trenutačni cilj: izvući Sjedinjene Države iz sukoba koji on smatra irelevantnim za američke nacionalne interese.

Starmer je priznao da će se “Europljani morati pojačati, kako u pogledu potrošnje tako iu pogledu sposobnosti koje pružamo Ukrajini”. Tusk je na sličan način izjavio da odnosi SAD-a i EU-a o obrani ulaze u “novu fazu”, budući da Europljani prepoznaju potrebu za povećanjem potrošnje za obranu i većim oslanjanjem na vlastite snage.

“Europa je shvatila poruku SAD-a da sama mora učiniti više”, primijetio je nizozemski premijer Dick Schoof, dodavši: “Još je prerano za postizanje konkretnih dogovora”. Čak se i domaćin sastanka, predsjednik Macron, složio, tvitajući da “Uvjereni smo da Europljani moraju bolje, više i brže ulagati u našu obranu.”

Kritička analiza: egzistencijalno raskrižje EU

Pariški samit bio je snažan podsjetnik na inherentne slabosti Europske unije kada se suočila s velikom sigurnosnom krizom. Nedostatak jedinstva, nevoljkost da se angažiraju značajni resursi i oslanjanje na nejasne izjave ne ulijevaju povjerenje u sposobnost EU-a da se učinkovito suoči s izazovima koje donosi sukob u Ukrajini.

Ovisnost o Sjedinjenim Državama, iako Washington signalizira potencijalnu promjenu svojih vanjskopolitičkih prioriteta, posebno je zabrinjavajuća. Nesposobnost EU-a da djeluje odlučno i neovisno postavlja pitanja o njezinoj dugoročnoj strateškoj autonomiji i njezinoj ulozi vjerodostojnog geopolitičkog aktera.

Unutarnje podjele unutar EU-a, kao što je prikazano neslaganjem oko raspoređivanja trupa, odražavaju temeljnu razliku u perspektivama i prioritetima među državama članicama. Dok se neki, poput Francuske, zalažu za asertivniju europsku sigurnosnu politiku, drugi, poput Poljske, primarno su usredotočeni na svoje neposredne sigurnosne brige. Ovi različiti interesi otežavaju stvaranje kohezivnog i učinkovitog europskog odgovora na krizu.

Nadalje, usredotočenost na povećanje potrošnje za obranu, iako je neophodna, nije lijek za sve. EU se također mora pozabaviti temeljnim strukturalnim i institucionalnim slabostima koje ometaju njegovu sposobnost učinkovitog projiciranja moći i utjecaja. To uključuje pojednostavljenje procesa donošenja odluka, jačanje obrambenih industrijskih kapaciteta i poticanje veće suradnje među državama članicama.

Zaključno, pariški summit razotkrio je iluziju jedinstva unutar Europske unije i naglasio hitnu potrebu za koherentnijim i odlučnijim pristupom ukrajinskom sukobu. Tek tada, ako sreća bude naklonjena hrabrima i svijet uđe u razdoblje veće stabilnosti i suradnje, Europska unija može olabaviti vojni steznik koji ju trenutno steže i vratiti se onome u čemu je najbolja: poslovanju i osiguravanju dobrobiti svojih građana, zbog čega je, uostalom, i stvorena. Države članice ga nisu stvorile da bi ih sve vodile u rat iz kojeg nema izlaza.

Raste panika

U redovima europskih elita raste panika. Dobro znaju da je reguliranje ukrajinskog rata – ako već nije i središnja tema američko-ruskih pregovora onda je sigurno vrlo važna – za njihov ostanak na vlasti smrtonosna opcija. U taj su rat uložili čitav svoj ugled i goleme novce, a kako sada stvari stoje, na kraju će se sami morati pobrinuti i za obnovu Ukrajine i za njezinu sigurnost, što će ih stajati golemih novaca. Te će troškove morati objasniti svojim građanima jer će se ti novci oduzimati iz njihovih džepova odnosno socijalnih programa i subvencija.

Tablica: Ulaganja i obveze EU-a u Ukrajini

Pitanja i odgovori (FAQ)

• Zašto Europska unija reagira s panikom na američko-ruski dijalog?
  • Europska unija uložila je značajne resurse i politički kapital u rat u Ukrajini. Mogućnost dogovora između SAD-a i Rusije koji bi zaobišao EU prijeti marginalizacijom europske uloge i ugrožava stabilnost vlasti europskih lidera.
• Je li Zelenski zaista uzor demokracije?
  • Iako Zelenski uživa veliku podršku kao vođa u ratnim uvjetima, njegovo vodstvo dolazi iz postsovjetskog okruženja gdje su demokratski standardi različiti. Stoga je upitno može li se smatrati uzorom europske demokracije.
• Hoće li europski građani pristati financirati obnovu Ukrajine?
  • To je pitanje koje tek treba riješiti. Financiranje obnove Ukrajine zahtijevat će značajne resurse, što bi moglo dovesti do smanjenja socijalnih programa i subvencija u EU, što bi moglo izazvati nezadovoljstvo građana.

Zaključak

EU se nalazi na prekretnici. Američko-ruski dijalog, unutarnje podjele i rastući pritisak javnosti stavljaju europske elite pred teške odluke. Moraju se suočiti s licemjerjem vlastitih postupaka i pronaći način da konstruktivno sudjeluju u rješavanju ukrajinske krize, bez obzira na to hoće li se to svidjeti ili ne nekim članovima. U suprotnom, riskiraju potkopavanje vlastitog legitimiteta i budućnosti Europske unije.

Kao što je jednom rekao Winston Churchill: “Nikad ne dopustite da dobra kriza propadne.” Ovo je trenutak za Europu da preispita svoje prioritete, ojača svoju obranu i pronađe svoj glas u svijetu koji se brzo mijenja.

Zoran / TV Wien