Zamirujući odjek Notre Damea

Pariška kiša bila je nemilosrdna, odražavajući mračno raspoloženje koje je vladalo zrakom. Inspektor Moreau, čovjek čije je lice u borama iscrtalo povijest grada, stajao je pred Notre Dameom. Ne skeletna ruševina spaljena prije nekoliko godina, već svježe obnovljena fasada, prkosno svjetlucajuća na sivom nebu. Simbol, rekli su mnogi, europske otpornosti. Moreau je, međutim, vidio samo pažljivo izgrađenu iluziju, koja je prikrivala dublju trulež.

Pozvan je da istraži niz sitnih krađa. Novčanici turista nestajali su alarmantnom redovitošću, džepari su drsko obrađivali gomile privučene ponovnim rođenjem katedrale. Manji zločini, da, ali oni su mnogo govorili o očaju koji tinja ispod površine.

Moreau se prisjetila Obaminih godina s neobičnom nostalgijom. Svijet se tada činio predvidljivim, čak i sa svojim manama. “Pivot to Asia” je zapekao, suptilno odustajanje, ali barem su pravila igre bila jasna. Zatim je došao Trump, razorna lopta za transatlantsko povjerenje. Moreau je osjetio potres kad su carine udarile na francusko vino, osjetio je nesigurnost dok su šaputanja koja su preispitivala važnost NATO-a postajala sve glasnija. Mantra “Amerika na prvom mjestu” odjekivala je Atlantikom, snažan podsjetnik da je Europa prepuštena sama sebi.

Ukrajinski rat bio je prijelomna točka. Drhtaj je prošao niz Moreauovu kralježnicu, ne od hladnoće, već od straha koji je postao stalni pratilac. Vidio je izbjegličke kampove prepune majki i djece, lica urezana traumama. Osjetio je žalac rastućih cijena energije, čuo gunđanje u kafićima dok su se obitelji borile da spoje kraj s krajem. Rat, pravedna borba protiv agresije, krvario je Europu.

Istraživanje ga je dovelo do podzemlja grada, labirinta uskih ulica i ruševnih zgrada po kojima su zaboravljeni strugali. Našao ih je: očajne migrante, njihove snove o boljem životu pokvarene surovom stvarnošću ograničenih mogućnosti i sveprisutnih predrasuda. Razgovarao je s mladim Sirijcem po imenu Omar, koji je nekoć sanjao da bude inženjer. Sada je dane provodio izbjegavajući policiju, noći šćućuren u improviziranom skloništu, njegove vještine uzalud potrošene, nada mu blijedi.

“Obećali su nam raj”, reče Omar jedva šaptajućim glasom. “Francuska, Njemačka, Engleska… raj. Ali ovdje nema raja, inspektore. Samo glad i mržnja.”

Moreau je razumio. Obećani raj progutala je nadiruća tama. Sjetio se Villacha u Austriji, gdje je čitao o rastućoj stopi kriminala, potaknutoj očajem i iskorištenoj ksenofobičnom retorikom. Sjetio se vijesti iz Engleske, izvješća o socijalnoj službi koja se savijala pod pritiskom. Čak se i München, grad koji je nekoć bio sinonim za red i prosperitet, borio s rastućim napetostima. Trulež se širila.

Jednog poslijepodneva, Moreaua je nazvao njegov stari prijatelj, inspektor Dubois, koji je bio smješten u malom, zaboravljenom gradu blizu Lyona. “Moreau”, Duboisov glas bio je mračan, “stvari se ovdje raspadaju. Krajnja desnica jača, potaknuta strahom i dezinformacijama. Za sve krive migrante. To je… ružno.”

Moreau je znao da je ružno. Vidio je plakate nalijepljene na zidove, govor mržnje koji se širi na internetu. Osjetio je jezivi vjetar ekstremizma koji je puhao kontinentom. Vidio je kako su ekonomske tjeskobe, društvene podjele bile manipulirane, iskorištavane, naoružavane.

Te je noći Moreau stajao na Pont Neufu i gledao u Seinu. Rijeka je tekla, stalna, drevna prisutnost, ali grad oko nje djelovao je krhko, teturajući se na rubu. Razmišljao je o američkom utjecaju, suptilnim i ne tako suptilnim pritiscima, prijetećoj prijetnji ekonomske moći. Čini se da su SAD, zaokupljene vlastitim unutarnjim borbama i globalnim rivalstvima, gledale na Europu kao na pijuna, trgovinskog partnera, nevoljkog saveznika.

Osjetio je duboki osjećaj nelagode, predosjećaj budućnosti u kojoj će Europa, oslabljena i razlomljena, sve više biti podređena američkim interesima. Budućnost u kojoj je europski suverenitet bio samo iluzija, blijedi odjek slavne prošlosti.

Kako je kiša jačala, Moreau je dao tihi zavjet. Nastavit će se boriti, koliko god njegove bitke male bile. Borio bi se za pravdu, za suosjećanje, za dušu Europe. Znao je da su izgledi protiv njega, ali odbio se predati tami. Dugovao je to Omaru, Duboisu, sjećanju na Europu koja je nekoć nudila nadu, Europu koja bi se možda mogla ponovno roditi. Samo se nadao da neće biti prekasno.

INsajder ….