Sjećate li se Dudeka i Regice: Osjetljiv detalj o Gruntovčanima zaboravili gotovo svi

U suradnji s Yugopapirom, povodom smrti Smiljke Bencet Jagarić Index.hr je objavio tekst koji je Mladen Kerstner, tvorac serije Gruntovčani, napisao 1975. godine, kada je serija tek počela s emitiranjem. U tom tekstu otkriva kako je serija nastala, kako su oblikovani njeni likovi te se osvrće na glavne protagoniste, Regicu i Dudeka.

Studeni 1975: Televizijsku seriju Gruntovčani počeli smo snimati – nakon dvoipolgodišnjih priprema – jednog kišovitog ponedjeljka prošle jeseni u podravskom selu Sigetec, desetak kilometara od Koprivnice. U to vrijeme nismo slutili da će nas, kada se serija jednom pojavi na malim ekranima, upitati: “Zašto baš u Sigecu?”

A pitaju nas, i to oštro, naročito stanovnici Podravine. U čemu je naš “grijeh”? Kažu, nismo dali pravu sliku podravskog sela. Ulice u Sigecu, koje smo odabrali za snimanje, nisu tipične za današnju Podravinu. Nigdje se ne vide nove kuće na kat, betonski plotovi, a u stanovima električni aparati. A svega toga ima na pretek.

‘To selo je upravo takvo kakvo ga vidimo na televiziji’

Optužba dalje glasi: Mi sve to nismo htjeli vidjeti, već smo odabrali gore od goreg: stare kuće, drvene plotove, arhaični namještaj i predmete. U svoju obranu mogli bismo reći: Nove su kuće, istina, udobnije, no ružnije od starih, glomazni betonski plotovi su praktičniji od drvenih, ali su i “šaka u oko”. Selo, kakvo smo mi prikazali, arhitektonski je čišće, ljepše, poetičnije…

Ili bismo se mogli braniti ovako: Nismo mi izgradili Sigetec. To selo je upravo takvo kakvo ga vidimo na televiziji. Naši su scenografi izvršili tek minimalne korekture. I to na bolje. Mogli bismo se, dakle, braniti na razne načine, ali se ne branimo. Što ne znači da ne razmišljamo o tim primjedbama. Ovdje se, jasno, ne radi samo o kućama i plotovima. Vanjski je izgled sela najuočljiviji, pa se o njemu prvo i govori. U žiži su, zna se, likovi i odnosi između njih.

Televizijski je gledatelj, i to ne samo onaj “obični”, veliki ljubitelj dokumentarnosti. On zahtijeva da se slika na malom ekranu poklapa s njegovom slikom života. On to zahtijeva čak i onda kada se radi o televizijskoj komediji. No što je to “istina”? Vide li iste stvari svi na isti način? “Mogao bih vam imenovati ljude po kojima ste radili Dudeka, Regu, Cinobera, Presvetlog… Ja ih dobro poznajem. Žive u našem selu”, uvjerava me učitelj iz Martijanca.

‘Gruntovčani su svojevrstan test poštenja’

“Nikada u Podravini nisam sreo takve tipove”, tvrdi njegov susjed. “Naš je grad pun Dudeka i Cinobera”, piše penzionerka iz Osijeka. “Zar zaista u Podravini žive takvi ljudi”, pita se gledatelj iz Sarajeva. Nesporazumi se umnože kada se susretnemo s likom koji u životu nije svakodnevan. A to je slučaj s Draškom Katalenićem – Dudekom. U seriji Mejaši, gdje se prvi put javlja, Dudeku je bila namijenjena sporedna uloga. U pojedinim storijama imao je tek nekoliko rečenica. Pa ipak je na kraju ispao glavna osobnost.

Kako se to dogodilo? Čime se Martin Sagner, koji igra lik Dudeka, nametnuo gledalištu? Glumom? Zahvalnom ulogom? Mnogi kažu da je Sagner “rođeni Dudek”. Ne, Martin Sagner nije rođeni Dudek, on je u prvom redu rođeni glumac. On zrači, “plijeni” i kada nema teksta, kada ga ne “nosi” dramska situacija. Istina, lik Dudeka mu izuzetno “leži”. Možda zato što je i sam rođen iz Podravine. On je, za razliku od nekih svojih susjeda, vidio Dudeke oko sebe. I osjetio ih.

“Gruntovčani su svojevrstan test poštenja”, misli Sagner. “S dobrotom ljudi koji negiraju Dudeka, koji ga čak i mrze, nešto nije u redu.” Možda Sagner i nema pravo, ali Dudek je mnoge potaknuo da ponovo razmisle o dobroti. Je li to zaista samo neka zastarjela riječ, neprikladna za naše društvo? U Mejašima Dudek je često bio “bedaček”. Kada smo radili Gruntovčane, nastojali smo tom liku dati nove elemente, objasniti njegove postupke. Na jednom mjestu u seriji Dudek kaže:

“Ja sem, zgledi, vu semu takve sreče… Viš, Ferči! Vu Gruntovcu ti saka hiža nekaj novoga nabavla, kupuvle, ziđe, nekam se, bumo rekli, napre rivle… A ja, viš, živim nekak po svojem i ni mi baš čudaj stalo do sega tega… A onda mi dojde nekaj v glavu, pak sam sebi velim: Si ti, Draš, ni zadnji čovek vu seli, em ti takaj moreš to imeti! I tak se onda primem posla, i delam, delam više nek išče, više neg morem… I živeti zabim! A na kraju, gda se zbrojim, imam manje neg sem predi imel… Me razmi, Ferči! Ni meni za bogactvo! Ja sem, če mi veruješ, i zničim zadovolen. Al se itak pitam, zakaj je temu tak!?” Da, zaista, zašto je tome tako? Mi to u seriji nismo objasnili do kraja. Možda se takve stvari i ne mogu do kraja objasniti.

Dnevno.hr