Putin i Trump neće postići dogovor i to će vjerojatno završiti katastrofalno za sve nas

Ovdje se ruski analitičari sigurno neće složiti sa mnom pa će radije reći da je navedeni uspjeh Pentagonova stručnog psihološkog tima prije svega uvjetovan Putinovom racionalnošću i predvidljivošću, tj. njegovom stvarnom željom da ukrajinski rat ne eskalira i ne dovede do Trećeg svjetskog rata. Jer Putin sigurno nije pokrenuo invaziju na Ukrajinu s ciljem da Rusija zarati sa zapadom. Jer Putinove izjave o mogućoj ruskoj uporabi oružja masovnog uništenja u slučaju nužde, prema ruskim analitičarima, na zapadu su potpuno pogrešno interpretirane. Okarakterizirane su kao prijetnje, dok je Putinova intencija bila prije svega usmjerena na upozorenje do čega može doći u slučaju nastavka Bidenove, kako je on uvijek smatrao, neracionalne politike prema tom ratu.

Pogrešno tumačenje

Štoviše, ruski analitičari bliski Kremlju upozoravaju kako je američki državni vrh potpuno pogrešno interpretirao Putinovo nepokretanje eskalacijskih poteza čak i kada je i upozoravao da će do njih doći ako Zapad prijeđe određene ruske “crvene crte”, te da ih je umjesto shvaćanja kao upozorenja, Washington redovito i na političkoj i na medijskoj razini tumačio kao Putinovu slabost, neodlučnost i strah.  Kako god bilo, Trump neće uspjeti s Putinom dogovoriti trajni mir u Ukrajini iz više razloga.

Naime, njih dvojica, usprkos nedvojbenoj međusobnoj “kemiji” koja postoji otprije, ipak imaju suprotne poglede na uzroke ukrajinskog rata. Za Trumpa, taj je rat posljedica Putinove pogrešne odluke koja se pak temelji na tragičnim pogreškama Joea Bidena i njegove administracije. Poznate su Trumpove izjave kako do tog rata nikada ne bi došlo da je on bio predsjednik.  S druge strane, Putin svoju odluku o pokretanju invazije sagledava iz znatno šireg kuta i smješta u kontekst, minimalno, revolucionarnih događaja u Kijevu od 2014., a maksimalno, još od vremena uspostave ukrajinske neovisnosti 1991., kada je, prema njegovu mišljenju, ukrajinska elita odlučila zauzeti proturuski smjer i zemlju uključiti u zapadne integracije iako je prema sporazumima o neovisnosti tijekom raspada SSSR-a morala zadržati svoj neutralni vojni i politički status.

Osim toga, Trump i Putin imaju posve različite stavove i o preduvjetima za zaustavljanje rata. Trump traži zamrzavanje sukoba i de facto pristajanje Kijeva na gubitak teritorija koji trenutačno kontroliraju ruske snage, kao i dugoročnu odgodu ulaska Ukrajine u NATO. Putin, s druge strane, učestalo ponavlja kako Rusija ne želi primirje već trajni mir, jer bi primirje samo dalo vremena Kijevu da se ponovno naoruža, opremi nove snage, ekonomski ojača, pa da iznova krene u vojnu operaciju oslobađanja svojih teritorija, što je za Moskvu posve neprihvatljivo.

Novi neprijatelji

Osim toga, Putin traži trajnu i zajamčenu zabranu ulaska Ukrajine u NATO, kao i to da se, paralelno s pregovorima o miru u Ukrajini, radi i na sporazumu o strateškoj sigurnosti ne samo Ukrajine nego i Rusije u odnosu na NATO i obratno – ovog u odnosu na Rusiju. Međutim, takvih signala o uvođenju navedenih Putinovih elemenata u razgovor o završetku ovog rata u Washingtonu ne samo što nema nego bi oni, u slučaju prihvaćanja, proturječili i svemu onome zbog čega je Biden početkom 2022. i odbio sve Putinove prijedloge za pokretanje pregovora između Rusije, SAD-a i NATO-a sadržane u dobro poznatim Putinovim točkama iz prosinca 2021.

Njih je, podsjećam, Washington, a odmah potom i Bruxelles, nakon održana prva dva sastanka s ruskim predstavnicima u siječnju i veljači 2022., označio kao neprihvatljive, štoviše, prozvao ih je ultimatumom. Do trajnog rješenja ukrajinskog problema može doći tek bilo Trumpovim potpunim odustajanjem od dosadašnje američke politike, tj. proglašenjem te politike potpuno pogrešnom za same američke interese, bilo Putinovim prihvaćanjem Trumpovih prijedloga o zamrzavanju sukoba itd., koji bi, zapravo značili potpuni poraz Putinove politike, kao i same vojne operacije koju je pokrenuo 24. veljače 2022. Ostvareni ruski teritorijalni dobici ni približno ne bi bili dostatni da Putin ruskoj javnosti taj rat prikaže pobjedonosnim, a kamoli dobitnim u pogledu osiguravanja jamstava za rusku nacionalnu, odnosno stratešku sigurnost u budućnosti.

Vrlo je moguće da će Trump, koji će prije ili poslije postati svjestan suprotnih pogleda na ukrajinski problem između Moskve i Washingtona, jednostavno zaobići problem ukrajinskog rata i nastaviti djelovati u ostalim vanjskopolitičkim smjerovima – prije svega prema Kini i Bliskom istoku, dok će Ukrajinu i njezinu sudbinu u ratu s Rusijom prepustiti Europi, prije svega Europskoj uniji.

Strah u Europi

Nadam se da griješim, jer se u tom slučaju Europskoj uniji, a onda i nama skupa s njom, dugoročno ništa dobro ne piše osim nastavka ubrzane militarizacije, deindustrijalizacije svega osim vojne industrije, kao i ubrzanog srozavanja socijalnih izdataka. Tu je, naravno, i sveprisutna sjena duboke energetske krize, na koju je u svom prošlotjednom govoru na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu upozorila i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. Zapravo je prvi put otvoreno rekla da je europsko odustajanje od jeftinih ruskih energenata EU skupo koštalo, ali i dalje kao rješenje ne nalazi nište drugo osim neprestanog udaranja glavom o zid.

Tako, osim mogućeg povećanja ionako već vrlo velikog uvoza znatno skupljeg američkog ukapljenog plina, i dalje inzistira na ulaganju u alternativne izvore energije u sklopu energetske tranzicije, koji su skupi, i to u uvjetima sve veće gospodarske krize u samom EU-u. Za razliku od Sjedinjenih Država, gdje zelena agenda ubrzano gubi tlo pod nogama zahvaljujući velikom protuudaru proizvođača tradicionalne energije, one dobivene iz fosilnih goriva.

Kako god bilo, Trumpa se doživljava kao onoga koji će se poput cunamija ili meteora sjuriti na Zemlju i od kojega, zbog njegove nepredvidljivosti i nedvojbene impulzivnosti, sada strepe i američki neprijatelji, ali i prijatelji i saveznici, a najbolji su primjer za ovo drugo Trumpove pretenzije prema Grenlandu koji je pod suverenitetom Danske, dakle članice NATO saveza, ili pak prema Kanadi, kao i EU-u, Japanu ili Južnoj Koreji, kojima već dulje vrijeme prijeti uvođenjem carina. Trump je već ranije najavio svoje unutarnje i vanjskopolitičke poteze koji mijenjaju cijelu paradigmu sadašnjeg američkog društva, kao i američke vanjske politike – od izlaska iz Pariškog klimatskog sporazuma, Svjetske zdravstvene organizacije, protjerivanja ilegalnih imigranata itd.

Novca nema

Dojučerašnji neokonzervativac i Trumpov ljuti neprijatelj Marco Rubio 15. je siječnja, na saslušanju u Senatu, između ostalog rekao nešto vrlo znakovito. Rekao je kako Amerika više nema neograničene količine novca niti svemoćnu vojsku. Oštro je napao američki globalizam i intervencionizam koji svakoj državi nalaže da prihvaća američke demokratske standarde i njezine vrijednosti kao obvezne i sl. Međutim, dok se Rubio obračunava s američkim globalizmom, pritom uopće ne odbacuje američki hegemonizam, naprotiv, predlaže druge metode za jačanje američke dominacije u svijetu – ekonomske, odnosno trgovinske i carinske prirode, očito se oslanjajući na dominantni položaj SAD-a u međunarodnim financijskim institucijama, a izbjegavajući nepopularnu grubu vojnu silu.

Onu istu zbog koje se Washington neviđenim sankcijama obrušio na Rusiju kao da je prije ukrajinskog rata u svijetu vladao najmanje jednostoljetni mir i da SAD ili zapadne sile ni u čemu sličnom nikada nisu sudjelovale. Dakle, ako netko sada očekuje iznenadni mir i cvjetanje ljubavi u svijetu nakon dolaska na vlast Donalda Trumpa – vjerojatno je u velikoj zabludi. Zapravo će sve ostati isto ili slično, samo će se promijeniti taktika i strategija američkog globalnog nastupa, dok će krajnji američki ciljevi ostati više-manje isti. A da bi novi američki globalni nastup mogao biti uspješan, preduvjet je da Trump sredi stanje unutar SAD-a koje sada izgleda kaotičnije nego ikada prije, u uvjetima nikad većih društvenih podjela i podjela po stranačkoj vlasti unutar saveznih država.

Trumpovi će potezi zato puno više biti usmjereni na unutarnje američke prilike nego na one globalne, jer ako Trump na domaćem terenu ne uspije, ni od njegovih vanjskopolitičkih ideja na kraju neće ostati previše. Zato je i Trumpova najava, već na samoj inauguraciji, da će u Americi odsad ponovno biti samo dva spola – muški i ženski, izazvala aklamacijski aplauz nazočnih. Ali, to treba naglasiti: ne pljesak i podizanje sa stolica Joea Bidena i drugih prisutnih demokrata i njihovih simpatizera, što je pak jasan znak da se oni s Trumpovom “kontrarevolucijom” ne slažu i da je ne namjeravaju prihvatiti, očito i dalje vjerujući u nastavak svoje agende zaigranosti s biološkim čovjekom nakon završetka njegova mandata.

Podizanje stolica

Zapravo, i sam navedeni gromki pljesak na spomenutu Trumpovu konstataciju o ljudskim spolovima govori o stupnju degradacije sadašnjeg američkog političkog sustava i društva općenito, kada se i nešto tako banalno, lako provjerljivo, dokazivo, egzaktno – kako god hoćete – doživljava kao nešto revolucionarno! Revolucionarno obično znači nešto novo, dok Trump zapravo samo vraća stanje na prijašnje postavke: čistu znanost i tradicionalne vrijednosti u odnosu na “novo normalno”, koje, uostalom, normalno nikada nije bilo niti će biti za golemu većinu čovječanstva.

Trumpovo ustoličenje za novog predsjednika najmoćnije globalne sile snažno je odjeknulo diljem svijeta, prije svega u zapadnoj civilizaciji, gdje je od mnogih ono dočekano kao nova nada, svojevrsni dašak davno izgubljene slobode, kako za političke snage koje su se desetljećima suprotstavljale dominantnom stranačkom bipolarizmu po razdjelnici tzv. ljevice i tzv. desnice, tako i za kršćansku crkvu koja je najviše stradala i još strada upravo od spomenute demokratske “kulturne revolucije” i njezinih posljedica.

Međutim, iako je posve razumljivo da nakon višedesetljetne torture globalista i neoliberalnih ljevičara desne političke snage i Crkva, kao i vjernici u Europi, dolaskom Trumpa osjećaju da mogu slobodnije disati, ne treba nikada smetnuti s uma da ni Trumpa, kao ni američku ili pak europsku ili bilo čiju drugu elitu, vjera kao takva previše ne zanima. Elitama je jedino cilj zadržati svoje privilegije i geopolitičkim strategijama i djelovanjem osigurati resurse za nastavak svoga lagodnog života i u budućnosti – prije svega zadržavanjem kontrole nad kapitalom i ovladavanjem prirodnim resursima koji im to jedino mogu osigurati. Za takvo što u određenim razdobljima povijesti potrebni su i ratovi, a oni se tada u pravilu i pokreću.

Crkva i politika

Vjera je u tom smislu za elite samo korisno sredstvo kojeg se obično sjete kad se iscrpe dotadašnje poluge ideološke kontrole masa i kada je potrebna njihova nova mobilizacija.
Dakle, niti je milijarder Trump odjednom postao veliki vjernik koji će pokrenuti neke nove križarske ratove za Crkvu i slobodu vjernika, niti su europske elite uopće sklone mijenjati svoje ideološke smjernice pod Trumpovim utjecajem ako ih on na neki način na to ne natjera.

Opasnost za europsku desnicu, a još više za onu hrvatsku koja nakon pok. Franje Tuđmana više nije ni intelektualno ni programski ni financijski sposobna za bilo kakvo kvalitetno preuzimanje vlasti od kojeg bi hrvatski narod i društvo istinski profitirali – što najbolje dokazuju i posljednji gafovi njezinih istaknutih pojedinaca krajnje deficitarnog intelektualnog, pa i moralnog kapaciteta – sada se sastoji u tome da ih Trump ne instrumentalizira u svrhu ostvarivanja američkih nacionalnih interesa izvan interesa samih država i naroda iz kojih potječu. Da ih ne odvede u neke nove ratove, sve pod krinkom novog daha slobode i stvarne demokracije.

U tom smislu posebno treba biti oprezna Crkva u Hrvata. Njezino bilo kakvo vezanje uz nove ideologije ili političke programe stranih središta moći bilo bi krajnje opasno i za nju i za njezine vjernike. Crkvu, već ionako opasno načetu zloporabama položaja i osjećaja vjernika od relativno vrlo malog broja crkvenih službenika od najviših do najnižih razina pastoralne djelatnosti. Jedini pravi put za Crkvu uvijek je bio i ostat će potpuno predanje i oslanjanje na Kristovo evanđelje, dok je njezino uvlačenje u ideološke sukobe, podilaženje moćnicima ovoga svijeta, kao i uvlačenje u klasične ratove redovito dovodilo i do njezina i do sakaćenja vjernika, pa i cijelih naroda, o čemu je povijest toliko puta svjedočila, pa tako i naša Hrvatska.

Velike carine kao ključ za bogaćenje nacije

Kad je riječ o carinama, Trump ih smatra učinkovitijima za američke interese od sankcija, i to iz dva razloga: prvo, za razliku od sankcija, carine neposredno pridonose punjenju američkog proračuna; i drugo, sankcije dovode do gubitka američkog ugleda, a onda i utjecaja u svijetu, jer ih se s pravom doživljava kao američko oružje u slučaju da druge države ne žele slijediti vanjskopolitički, ekonomski, ideološki ili neki drugi smjer Sjedinjenih Država.

Štoviše, sankcije samo potiču druge zemlje da traže spas od njih u uspostavi novih platnih sustava u međusobnoj trgovini, trgovini u vlastitim valutama ili čak u traženju modaliteta za uspostavu nove jedinstvene rezervne valute umjesto američkog dolara. Koliko je to neugodan problem za Washington, dovoljno svjedoče Trumpove najave prije inauguracije da će u slučaju težnji za uspostavom zajedničke valute kao protuteže dolaru članica formata BRICS on njima nametnuti stopostotne carine na američke proizvode.

Identičan stav, o uvođenju stopostotnih crina BRICS-u, Trump je ponovio već prvi dan nakon inauguracije, u Ovalnom uredu, pri potpisivanju izvršnih uredbi koje stupaju na snagu odmah. Tada je učinio i veliki gaf, ističući kao članicu BRICS-a kojoj prijete carine Španjolsku. To je čak ponovio više puta. Trumpov očigledni nedostatak erudicije sigurno mogu nadomjestiti njegovi najbliži suradnici, tako da to sigurno neće utjecati na njegove praktične poteze.

Trump poput Gorbačova pokušava uvesti “perestrojku” u Ameriku

U SAD-u Trump sada ne pokreće samo pravu “perestrojku” Gorbačovljeva tipa na zalazu sovjetskoga komunističkog carstva nego pravu revoluciju, zapravo kontrarevoluciju ne samo protiv Bidenove nego i ukupne “kulturne revolucije” cijele Demokratske stranke koja je počela davno prije Bidena, ali je u njegovo doba doživjela vrhunac. Ta je “kulturna revolucija”, prema mom mišljenju, na trenutke još i tragikomičnija od one koju je 60-ih godina prošlog stoljeća pokrenuo njezin idejni tvorac, kineski komunistički vođa Mao Ce-tung, koji je išao tako daleko da je, primjerice, u očuvanju usjeva, prije svega žitarica, naredio čak i istrebljenje ptica pa su ih ljudi po selima masovno trijebili puškama ili stupicama, što je pak dovelo do eksplozije kukaca i drugih nametnika koji su se isto tako rado hranili tim istim žitaricama.

Ili pak, kada je, u nedostatku kineske metalurške proizvodnje, naredio otvaranje malih obiteljskih “čeličana”, zapravo primitivnih peći koje je ljudima donirala država da u svojim dvorištima tope željeznu rudaču iskorištavajući pritom enormne količine drva kao energenta, zbog čega su ogoljene brojne šume u toj zemlji. Ali čak se ni taj i takav Mao u svom komunističkom ludilu nije usuđivao dirati u samu bit čovjeka ili u antropologiju kao egzaktnu znanost, kako su to učinili američki demokrati proteklih desetljeća.