Bosna i Hercegovina (BiH) i Hrvatska, kao susjedne zemlje s kompleksnim povijesnim i političkim vezama, suočavaju se s izazovima u provedbi pravosudnih odluka, posebno kada je riječ o izručenju vlastitih državljana. Unatoč potpisanim sporazumima, mnogi pojedinci koriste dvojno državljanstvo kako bi izbjegli kazneni progon, što dovodi do pitanja učinkovitosti pravosudne suradnje između dviju država.
Hrvatska i BiH potpisale su 2012. godine Ugovor o izručenju, koji je stupio na snagu 2015. godine. Ovim ugovorom predviđeno je izručenje vlastitih državljana za teška kaznena djela poput korupcije i organiziranog kriminala, dok su ratni zločini isključeni iz sporazuma. Međutim, u praksi se pokazalo da mnogi osuđenici koriste dvojno državljanstvo kako bi izbjegli izručenje i izdržavanje kazne.
Jedan od najpoznatijih slučajeva je Zdravko Mamić, bivši izvršni potpredsjednik GNK Dinamo, koji je nakon pravomoćne presude u Hrvatskoj pobjegao u BiH, gdje uživa slobodu zahvaljujući svom bosanskohercegovačkom državljanstvu. Sličan je slučaj i njegovog brata, Zorana Mamića, za kojeg je Sud BiH utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti za izručenje Hrvatskoj. Osim njih, poznati su i primjeri poput Miroslava Kutle i Dragana Tadića, koji su također pronašli utočište u BiH.
Bjegunci iz BiH u Hrvatskoj
S druge strane, postoje i slučajevi gdje su osobe iz BiH, optužene ili osuđene za kaznena djela, pronašle utočište u Hrvatskoj. Primjerice, određeni počinitelji ratnih zločina i ubojstava iz BiH sklonili su se u Hrvatsku, koja ih nije izručila. Ovi slučajevi ukazuju na dvosmjernu prirodu problema, gdje obje zemlje služe kao utočište za bjegunce iz susjedne države.
Ovakva situacija dovodi u pitanje učinkovitost pravosudnih sustava obiju zemalja i potkopava povjerenje građana u pravdu. Nedostatak dosljedne primjene sporazuma o izručenju i mogućnost zloupotrebe dvojnog državljanstva stvaraju percepciju nekažnjivosti za počinitelje teških kaznenih djela. Osim toga, ovakva praksa može potaknuti daljnje kriminalne aktivnosti, jer počinitelji računaju na mogućnost bijega u susjednu državu kako bi izbjegli kaznu.
Ovakva politika neizručivanja vlastitih državljana ide na ruku prvenstveno pojedincima osuđenima za teška kaznena djela, koji izbjegavaju izvršenje kazne pod izlikom dvojnog državljanstva. Također, ovakva pravna neskladnost koristi i korumpiranim strukturama unutar pravosudnih i političkih krugova, jer omogućuje nekažnjivost za kaznena djela počinjena u matičnim zemljama. S druge strane, ovakva praksa potkopava povjerenje građana u pravosudni sustav i potiče percepciju da pravda nije jednaka za sve, već ovisi o političkim vezama i nacionalnim interesima.
Moguća rješenja i preporuke
Kako bi se prevladali ovi izazovi, potrebno je: Unaprijediti pravosudnu suradnju: Obje zemlje trebale bi revidirati postojeće sporazume i osigurati njihovu dosljednu primjenu, uključujući proširenje popisa kaznenih djela za koja je moguće izručenje.
Ograničiti zloupotrebu dvojnog državljanstva: Razmotriti mogućnost uvođenja strožih kriterija za stjecanje dvojnog državljanstva ili uspostaviti mehanizme koji će spriječiti njegovo korištenje za izbjegavanje pravde.
Povećati transparentnost i odgovornost: Pravosudna tijela trebala bi redovito izvještavati javnost o poduzetim koracima u vezi s izručenjem i procesuiranjem bjegunaca, kako bi se obnovilo povjerenje građana u pravosudni sustav.
Samo kroz zajedničke napore i dosljednu primjenu zakona moguće je osigurati da pravda bude zadovoljena, bez obzira na granice i državljanstva.
