O novom romanu Rekvijem, rekonstrukciji franjevačkih kronika i ljetopisa starih preko tristo godina, prilikama i neprilika u BiH razgovarali smo s hrvatskim i bosanskohercegovačkim piscem Josipom Mlakićem.
Iz unutrašnjosti, iz srca jednog Zagrebu dalekog i često nerazumljivog svijeta, svih ovih dvadesetak godina piše Josip Mlakić, bosanskohercegovački i hrvatski pisac i filmski scenarist. Od Živih i mrtvih 2002., romana koji je postao film u režiji Kristijana Milića i osvojio osam Zlatnih arena na Pulskom filmskom festivalu i niz drugih nagrada, do romana odnosno filma Božji gnjev 2014. koji je ovog ljeta premijerno prikazan u Puli, ponovo u Milićevoj režiji, Mlakićevo djelo postaje nezaobilazna i važna točka hrvatske kulture i umjetnosti.
Osvojio je niz velikih nagrada, od Vladimira Nazora za roman Svježe obojeno do nagrade Mirko Kovač za Skicu u ledu, a nedavno je objavio i novi roman – Rekvijem, dipitih čija je tema iseljavanje odnosno nestanak Hrvata i katolika iz dijela Bosne i Hercegovine. Od pohoda Eugena Savojskog koncem 16. stoljeća pa sve do finala Svjetskog prvenstva koje Hrvatska igrala 2018. godine, sve je isto, no kad književnost progovori o tome, kao u Rekvijemu, vrlo filmičnom i atmosferičnom, onda tek shvaćamo zašto nam književnost treba. Da govori u ime minulih vremena o kojima više nema tko govoriti, da ih rekonstruira tako dobro da osjećamo kao da ona traju i dan danas.
Nedavno je zaprešićka Fraktura objavila vaš novi roman, Rekvijem, bolan diptih u čijem su središtu odlasci, iseljavanje. Vaš i moj svijet su isti, i slijedom toga pitam, je li moguće da je u BiH uvijek isto, i to isto, da ‘istije’ ne može biti?
Bosna i Hercegovina je najbolji dokaz one čuvene Marxove maksime kako se povijest uvijek ponavlja dva puta, prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa. U tom kontekstu pohod Eugena Savojskog na Sarajevo, koji se odigrao krajem 17. stoljeća, sa svim posljedicama koje je ostavio iza sebe, možemo s pravom smatrati tragedijom biblijskih razmjera. Ovo što danas živimo je jedna beskrajna farsa. Navest ću samo jedan svjež primjer nad kojim se vrijedi zamisliti, a koji na najbolji način govori o bosanskohercegovački apsurdima. Na nedavno raspisanom natječaju Fondacije za kinematografiju po svim osnovama ukupno je podijeljeno 2.001.686,84 konvertibilne marke. Hrvatima, uvjetno rečeno, od tog je iznosa pripalo ukupno 51.857,1 konvertibilna marka, odnosno 2,59 posto. Cinik bi, sjetivši se u kakvoj zemlji živimo i tko Hrvate vodi, rekao da su Hrvati još dobro i prošli: moglo se lako dogoditi da ne dobiju ništa, da budu pomnoženi s apsolutnom nulom. Međutim, postavlja se pitanje, što cijeloj ovoj priči daje nešto kafkijansko, kako se nešto slično moglo dogoditi ako znamo da Ministarstvo kulture i Fondaciju za kinematografiju vode hrvatski, odnosno HDZ-ovi kadrovi. Uz to, koliko sam informiran, od pet članova stručnog žirija, tri je delegirala uvjetno rečeno hrvatska strana, dok su s druge, opet uvjetno rečeno, bošnjačke strane, stajale samo dvije članice Upravnog odbora koje je na to mjesto, u dogovoru s ministricom kulture koja je frizirala natječaj za članstvo u Upravnom odboru, postavila Naša stranka. Ovo je, iako je ovdje riječ o otvorenoj korupciji u režiji vladajućih stranaka, ujedno i pokazatelj kako sva ona silna kuknjava o ugroženosti Hrvata, kakvu godinama slušamo od oraške Mahale do Vinjana Donjih, od Ravnog do Donjeg Zovika, ima i drugu stranu medalje, po onoj narodnoj: Ko će kome ako ne svoj svome.
Vrlo živa, autentična, ali i bolna i teška slika o jednom čovjeku koji ostaje sam u selu, ponavlja se i nakon pohoda Eugena Savojskog i nakon finala koje je Hrvatska odigrala na Svjetskom prvenstvu 2018. godine.
Ta scena s finalnom utakmicom nogometnog prvenstva možda je najtužniji dio romana. Bosanski Hrvati iz sela koje nestaje žustro navijaju za hrvatsku nogometnu reprezentaciju koja je danas u svijetu najvidljiviji simbol Hrvatske, odnosno jedne politike koja je iste te bosanske Hrvate davno pomnožila s nulom.
U Rekvijemu, da budem malo ironičan, bio sam donekle “optimističan”. Ja sam svog jedinog preostalog fratra smjestio u samostan u Kraljevoj Sutjesci, iako je on nakon upada Eugena Savojskog godinama bio napušten. Fratri su se, poput divljih zvijeri, skrivali po planinama između Kraljeve Sutjeske i Vareša.
Kako ste ‘rekonstruirali’ vrijeme Eugena Savojskog u Bosni? Koji su vam ljetopisi, franjevačke kronike, ali i povijesni nalazi, pomogli?
Društveno politički kontekst moguće je u dobroj mjeri sagledati iz franjevačkih kronika. Zanimljiv je podatak da se u njima jako malo spominje pohod Eugena Savojskog koji je ostavio katastrofalne posljedice po katolički živalj. Jedini očuvani dnevnički zapis je onaj iz “Ljetopisa” fra Nikole Lašvanina, koji sam uključio u svoj fiktivni ljetopis: “1697. Porobi princip Euđenio Sarajevo i druga mloga mista niz Bosnu. I odvede mlogo robje i odnese neizrečeno plino. I zadade strah svoj Bosni.” , koji je Lašvanin preuzeo iz ljetopisa fra Stjepana Margitića – fratra koji se spominje i pod prezimenom Jajčanin, po Jajcu, odakle je porijeklom – koji, na žalost, nije sačuvan, osim dijelova koje je Lašvanin uključio u svoj ljetopis. Zapis o pohodu Eugena Savojskog bio je posljednji dnevnički zapis koji je ostao iza Margitića, koji je vrlo važan, jer je Margitić živio u vrijeme kada se to dogodilo. Zbog toga sam jezik svog ljetopisa prilagodio jeziku kojim je Margetić pisao u drugim svojim spisima, koji su sačuvani, iliričkom bošnjačkom jezikom, kako ga je on nazivao. Većinu podataka o samom pohodu dobio sam iz “Dnevnika vojnog pohoda na Bosnu” Eugena Savojskog. Njemački prijevod tog teksta, koji je Savojski pisao na francuskom, poslao mi je u digitalnom obliku hrvatski i bosanskohercegovački povjesničar Jozo Džambo, koji živi i radi u Njemačkoj. Džambo mi je poslao još neke tekstove, primjerice tekst o paljenju franjevačkog samostana u Visokom, koji su prilikom povlačenja zapalili austrijski vojnici, da bi što više naroda povukli u bijeg sa sobom.
Na početku romana opisujete Savojskog kao čovjeka punog frustracija i kompleksa, želje za dokazivanjem. Taj pohod koji je kulminirao pljačkom Sarajeva i odlaskom mnogih Hrvata odnosno katolika, bio je ustvari rezultat bolesnih ambicija jednog jedinog čovjeka?
Ja sam Eugena Savojskog prikazao frustriranim zbog jedne epizode iz mladosti, kada nije primljen u francusku vojnu akademiju. Međutim, iz njegova dnevnika progovara iznimno lucidan i racionalan um. Treba imati na umu da je bitka kod Sente, koja se odigrala mjesec dana prije upada u Bosnu, jedan od najvažnijih događaja u Europi 17. stoljeća, jer je nakon nje za sva vremena zaustavljena višestoljetna ekspanzija Osmanskog Carstva. Razlozi ovog pohoda, koji se na prvi pogled čini iracionalnim, ostali su do dana današnjeg nepoznati. Džambo mi je poslao podatak da je Savojski dvadesetak dana prije upada u Bosnu, u pismu upućenom caru Leopoldu I., najavio svoj pohod. Na to su ga potakle pobjeda kod Sente kao i činjenica da se tada, prema njegovim informacijama, u Bosni nalazilo vrlo malo turskih trupa. Princ Eugen nije sumnjao u uspjeh svoje misije, premda jesensko vrijeme, s kišama i lošim putovima, za ovakve poduhvate nije bilo nipošto pogodno. Tako je on, tada 34-godišnjak, krenuo u Bosnu na čelu vojnog sastava od 4000 konjanika, 2500 strijelaca/pješaka i grenadira (bombaša), topničkih minera, 12 običnih i 2 teška topa.
Možemo ovdje govoriti čak i o geopolitici, u kojoj mali narodi uvijek izvuku kraći kraj. Na jednom mjestu u Dnevniku, Savojski piše: “Cjelokupni kršćani dolaze u grupama, traže zaštitu i mole za dozvolu da smiju sa svojim stvarima doći u tabor, budući da žele napustiti zemlju i poći za nama. Ja se također nadam da ću sve kršćane, koji se nalaze u zemlji, moći odvesti preko Save.” Je li ustvari cilj cijele operacije bio izvući katolike iz Bosne i naseliti ih u istočnoj Slavoniji koja je u to vrijeme bila pusta i prazna zemlja, jer je desetak godina ranije oslobođena od Turaka? Osim istočne Slavonije, bosanski Hrvati su naselili i prostore gdje danas žive bunjevački i gradišćanski Hrvati. Svi su oni potomci Hrvata izbjeglih iz Bosne nakon upada Eugena Savojskog.
Koliko je katolika ostalo na područjima uz rijeku Bosnu nakon njegovog pohoda? I je li taj masovni bijeg, u strahu od turske osvete, povijesno gledajući, najveći u brojkama kada se govori o Hrvatima?
Barata se podacima da je na prostorima današnje Bosne i Hercegovine prije upada Eugena Savojskog živjelo oko 130 tisuća katolika (Hrvata). Po nekim podacima, uključujući i migracije koje su se još par desetljeća odvijale iz Hercegovine i Rame prema Dalmaciji i Sinjskoj krajini, iz Bosne je ukupno otišlo oko 100 tisuća katolika. Od najveće etničko-religijske skupine, preko noći su postali najmanja.
Ovaj roman razbija i predrasudu o Austro-ugarskoj, odnosno Habsburškoj monarhiji kao jednom povijesnom i političkom entitetu sklonom bh. katolicima? Jednu opću zabludu o tome da su to bili ‘naši’.
Romantične predodžbe o austrougarskoj vlasti, kakve su ovdje prevladavale u poraću, u svojim je spisima još prvih godina austrougarske uprave razbio fra Anto Knežević. U svojim, na žalost još uvijek neobjavljenim spisima, koje sam imao prilike čitati u rukopisu, on austrijske predstojnike u Jajcu opisuje kao korumpirane licemjere. O tome sam pisao u svom romanu “Na Vrbasu tekija”, prema autentičnim podacima, na sljedeći način: “Nijedan od tih predstojnika nije ostajao u Jajcu duže vrijeme, niti je koji ostao upamćen po dobru, i svijet bi za kratko vrijeme zaboravio na njih. Ipak, od svih tih opskurnih i bezvoljnih činovnika koji su dolazili i prolazili kroz Jajce najgorim se pokazao neki Valentin Kolenz, Austrijanac, licemjerni katolik koji nijednu misu nije propuštao, ali je više katoličkog bilo u zadnjem jajačkom Ciganinu nego u tom čovjeku. Bio je pokvarena osoba, podložna svakoj vrsti mîta, kršeći time i Božje i ljudske zakone, jedna od onih ljudskih nakaza što želi ugoditi Bogu, a pritom ne uvrijediti vraga. Malo je koji kršćanin u njegovo vrijeme dobio pred sudom parnicu protiv kakva Turčina, a ako bi poneki od njegovih činovnika pristao svjedočiti kršćanima u korist, Kolenz bi mu to zabranio.” Kneževićevu predstojniku sam samo izmijenio ime, nazvao ga Valentinom, po Valentinu Inzku, visokom predstavniku i čovjeku koji je zabio posljednji čavao u lijes dejtonske Bosne i Hercegovine, da na jedan zgodan način povučem analogiju između dva vremena. I obratno: iz današnjeg možemo, rekao bih, savršeno rekonstruirati period austrougarske uprave. Poslužit ću se samo jednim primjerom: austrougarska uprava u Bosni nastojala je stvoriti jedinstvenu bosansku naciju, što se nastavilo i u poraću. Ideja utopijske građanske države, kakvu favorizira većinski narod, vuče porijeklo upravo iz vremena austrougarske uprave, iz Kallayevih pokušaja da Hrvate i Srbe pomnoži s nulom.
Je li Rekvijem dio nekog većeg književnog projekta koji spremate ili funkcionira sam kao roman?
Rekvijem je samostalno književno djelo. Može se dovesti u vezu s mojim sljedećim romanom, koji je davno dovršen, odmah nakon Rekvijema, a koji će biti objavljen naredne godine. Roman se zove Povratak Josipa Filipovića, i prati sudbinu pukovnika Hrvatskog vijeća obrane koji se nakon sedamnaest godina vraća u Hrvatsku, nakon izdržane kazne koju je dobio na Haškom tribunalu. Osim ovoga, dovršio sam još četiri romana, međutim nijedan od njih ne bavi se Bosnom, barem ne na način na koji se bavim Bosnom u romanima Rekvijem i Povratak, koje ja smatram nekom vrstom bosankohrvatske duologije.
Koliko književnost može pomoći u rekonstrukciji nekih povijesno-političkih zbivanja i može li ona biti bolja i korisnija nego sama službena povijest?
Ja sam u jednoj svojoj priči iz zbirke Izgaranje nazvao zvaničnu povijest, pogotovo onu kakvu smo učili u vrijeme u socijalizmu, a nije se, čini mi se, puno toga promijenilo ni u poraću, nazvao “iluzijom po mjeri kraljeva i budala”. O kontekstu turske vladavine u Bosni, da se poslužim samo tim primjerom, možemo neusporedivo više saznati iz djela Ive Andrića, u kojem imamo potpuno oživljen društvenopolitički kontekst tog vremena, koji je izgrađen na osnovu autentičnih povijesnih izvora, kakvi su bile franjevačke kronike, negoli iz zvanične povijesti.
U fokusu drugog dijela romana je čovjek koji traži posmrtne ostatke svog sina i koji, kada ih pronađe, gubi smisao postojanja. Koliko je ratna trauma prisutna danas u ljudima u BiH i društvu uopće?
Sve manje i manje, rekao bih, jer generacije koje su iznijele rat na svojim plećima polako nestaju. Također, transgeneracijsko prenošenje trauma vjerojatno završava s Vašom generacijom, koja polako ide prema srednjim godinama, jer su novi mediji gotovo prebrisali upliv tradicije. Fratarske kronike i književnu zaostavštinu, što je vrlo važan segment prenošenja tradicije, zamijenili su TikTok i društvene mreže, tako da se danas klinci koji odrastaju u Bosni i Njemačkoj ne razlikuju mnogo, jer odrastaju na istoj “tradiciji”.
Ovo treba odvojiti od dnevnopolitičkih zloupotreba, čemu je najviše sklona bošnjačka strana, koja i danas te traume i stradanja potencira, kao svoju jedinu političku strategiju.
Izuzetno su bolne, ali vrlo filmične i atmosferične scene, kada junak drugog dijela romana, pali svijetla u praznim kućama koje čuva želeći tako stvoriti jedan privid života. Živi li BiH privid života u svakom smislu? Je li to jedna prazna i napuštena zemlja, od svih?
Dovoljno je proći bilo kojim bosanskim gradićem, koji su nekada vrvjeli životom, da bi se stekao pravi uvid u situaciju u Bosni i Hercegovini. Da, možda je najprimjereniji izraz “privid života” da bismo na najbolji način opisali današnju Bosnu i Hercegovinu. Sve je ovdje privid, od vlasti, institucija, kulture, filma….
U podtekstu romana čitam i taj prijezir prema imperijalizmu. Je li BiH i danas međunarodna kolonija u kojoj nema interesa države i njenih naroda, nego se sve to mora usklađivati s interesima međunarodne zajednice?
Međunarodni pravni poredak odavno više ne postoji, a pitanje je u kolikoj je mjeri i u ranijim periodima bio tek vješto zamagljena iluzija. Danas govorimo o autističnim politikama koje isključivo gledaju vlastite probitke. Dovoljno je vidjeti, primjerice, postupke aktualnog američkog veleposlanika u Bosni i Hercegovini koji je, da navedem samo jedan primjer, nedavno postrojio kompletnu bošnjačku političku scenu i prisilio ih da u Parlamentu izglasaju zakon o Južnoj plinskoj interkonekciji, kojim se plinska infrastruktura koja iz Hrvatske vodi preko prostora na kojima većinski žive Hrvati stavlja pod kontrolu firme BH Gas sa sjedištem u Sarajevu, jedne iznimno korumpirane i neuspješne kompanije za kojom se cijeli period poraća vuku koruptivni repovi, čemu se u ovom trenutku, barem tako tvrde, protivi i službeni Zagreb bez čije je dozvole sličan proces neizvediv.
Je li iseljavanje bh. Hrvata dosegnulo biblijske razmjere i vjerujete li da je moguć povijesni preokret?
Živimo u jednom iznimno dinamičnom vremenu, punom nepoznanica, tako da je vrlo teško davati bilo kakve, čak i kratkoročne prognoze. Međutim, usprkos svemu, mišljenja sam da je taj proces dovršen i da tu neće biti više nikakvih pomaka nabolje. Demografski potencijali bosanskohercegovačkih Hrvata, koji su kroz povijest donekle neutralizirali negativne trendove, danas su na povijesnom minimumu.
Fotografija: Ivona Mlakić