Nije Tin Srbić rekao ništa što svi ne znamo. Samo je hrabar i otvoren. Osim što je izvanredan sportaš u jednom od najtežih sportova na svijetu, ovaj gimnastičar je hrabar i pošten. S takvim stavom kojeg smo osjetili u njegovim riječima postaje nam jasno otkud crpi toliku snagu za fenomenalne uspjehe.
Naime, Tin Srbić nije mogao nazočiti svečanom otvaranju, propustio je brodski mimohod sportaša. Pritom valja znati da je morao odbiti i nošenje zastave, za što je bio kandidat, jer je već sutradan imao teške sportske zadatke na Igrama. Pa se tako Srbić postavio pred televizijski ekran. I ostao zapanjen, kao i mnogi drugi.
Sve je istina što je Srbić primjetio: “Gledao sam prvi dio, zaključno s dijelom u kojem su pokazali naše sportaše. Uznemirilo me kada sam vidio kako smo izašli, kada sam vidio da sportaši nisu bili u prvom planu.” rekao je Srbić.
To nije Hrvatska
Brod s hrvatskim izaslanstvom nježno je plovio Senom, pod kišnim kabanicama teško se razaznalo tko je sve na brodu, ali dobar dio prisutnih manevrirao je mobitelima, snimajući plovidbu brodom. Sve je to izgledalo i malo čudno. No, ako je Srbić primjetio da su hrvatskom brodu bili istureniji „oni ostali” prije sportaša onda to nije lijepa priča.
Njegove sljedeće riječi su još teže, a pokazuju i njegovu odlučnost da ukaže na problem: “Gledao sam prvi dio, zaključno s dijelom u kojem su pokazali naše sportaše. Uznemirilo me kada sam vidio kako smo izašli, kada sam vidio da sportaši nisu bili u prvom planu.” rekao je Srbić.
“Neki drugi ljudi su bili na rubu broda i samo se njih vidjelo, a sportaši su ostali u pozadini. Na Olimpijskim igrama smo zbog sportaša, ni zbog koga drugoga. Šalim se kada sam kazao da sam zbog njih otišao od TV-a, nisam, ali želim to reći.”
Utopili se u sivilo
Da bi Srbić poenitrao: “I Barbara Matić i Giovanni Cernogoraz koji su nosili zastavu utopili su se u to sivilo. Mislim da se njih moralo istaknuti jer su zaslužili nositi zastavu, pored njih staviti sve ostale sportaše koji su bili na otvaranju, a ne neke druge ljude. Bože moj, kod nas tako to očito uvijek funkcionira.”
I što sad? Hoće li se nešto dogoditi? Ne, neće ništa. Kod nas je oduvijek tako. Način na koji funkcioniramo, a to ponašanje autor ovoga teksta nazvati će kvazielitizmom, uvijek traži neke zaslužne i počasne kojima valja učiniti uslugu, pokazati naklonost, a uvjereni smo da u svemu tome prste ima i visoka politika. Jednostavno, to je naša mana koje se ne možemo nikako rješiti.
Druga je priča, pak, što smo mi na takav stav i slične događaje navikli. Zanemarivanje sportaša na otvaranju Igara neprimjeren je čin koji ostavljaju gorak okus baš kod onih zbog kojih se održavaju igre. Sportsko srce je nadahnuto, hipersenzibilno, osjetljivo, traži ljubav, pažnju i poštovanje, Kada to izostane neku prešuti i ispati, drugi uzvikne i pokaže na problem. Pa, ajmo onda zaključiti da je naš veliki gimnastičar ovo rekao u ime svih naših sportaša.
Čestitajmo mu na hrabrosti i poštenju. I zaželimo mu ono što i sam mašta. Uvjereni smo da će on pokazati kako je prava priča, a ne „slijepi putnici” na brodu.
