Upitaše Milorada kako se osjeća znajući da, kako stoje stvari, neće biti dio Vlade, pa on reče: “O tome tko će biti dio Vlade, a tko ne, što se nas tiče, odlučujemo mi – SDSS.”
Još je dodao: “Riječ o tome ćemo reći kada dođe vrijeme, a nećete dugo čekati na to.” A pitanje su mu postavili na mjestu gdje su znali da će ga naći – ne na proslavi Bljeska, naravno, nego nakon odavanja počasti žrtvama ustaškog zločina u kordunaškom mjestu Veljunu.
Pupovac je time sam objasnio u čemu je problem. SDSS ne ulazi u Sabor putem redovne demokratske procedure, nego po privilegiranom postupku, koji u rijetkim državama koje uopće imaju takve privilegije podrazumijeva ograničena prava u parlamentu koja ne podrazumijevaju sudjelovanje u izboru Vlade, jer to nije svrha i cilj davanja manjinama kvote. Kao što nije cilj financiranja manjinskih novina da ideološki usmjeravaju većinsku politiku već da se bave pravima, interesima i kulturom manjine.
Ustvrdio je i da je “ponižavanje SDSS-a u političkom životu i ponižavanje Srba u Hrvatskoj”. A što je ponižavanje SDSS-a? Pa, to da tu stranku netko ne želi uza se u Vladi. “Segregiranje tih zastupnika jest segregiranje Srba u Hrvatskoj. Slanje radikalnih poruka prema zastupnicima SDSS-a kao što bi bilo prema, na primjer, zastupnicima hrvatskog naroda u Srbiji ili u BiH također bi bilo poticanje na nacionalnu i političku mržnju i netoleranciju”, kaže Milorad.
Treba li Hrvatskoj Pupovac?
Ako je istina da SDSS odlučuje o tome tko će biti dio Vlade, znači li to da možemo i Aleksandra Vučića pitati o sastavu Vlade? Pa neka on odluči tko smije biti u Vladi RH, a tko ne! A segregaciju potiču baš oni, SDSS! Od škola i kulturnih društava, koje su nerijetko tek ispostave “srpskog sveta” i polusveta, do politike, u kojoj Pupovac opstaje upravo zahvaljujući izbornom zakonu koji segregira manjine i daje im specijalna prava, a mimo kojeg nikad ne bi vidio Sabora, kamoli Vlade.
Milorada sam često kritizirao, no valja razjasniti zašto je Plenkoviću toliko stalo do njega iako nije nimalo jeftin – za Plenkovića su se davanja za Novosti i srpske institucije ušesterostručila. On je, kako sam prošlog tjedna pisao, okupirao cijeli kulturni i politički prostor srpske manjine – ali Plenkoviću to odgovara jer preko Pupovca srpsku zajednicu drži pod kontrolom i na oku. Pupovac pak stalno održava istu, visoku razinu tenzija u toj zajednici, antagonizira je s Hrvatima, jer kad bi se Srbi posve integrirali, on bi postao posve suvišan.
Treba li dakle Hrvatskoj Pupovac? Ili Srbima u Hrvatskoj? Odgovor je ne. Treba samo Plenkoviću jer se je s njim sve moguće dogovoriti, za neku cijenu. I zato ga se tako nevoljko odrekao. A je li to diskriminatorno? Ne. SDSS-ovci s nekih desetak tisuća glasova jesu legitimni predstavnici srpske manjine, ali nigdje ne piše da zato moraju biti dio vlasti. A DP je isto tako s 20 puta više glasova legitimni predstavnik hrvatskih građana u Saboru i ima pravo postaviti granice oko toga s kim ne želi u Vladu.
Povukao je nužan potez
Svaka čast na političkoj hrabrosti Mariju Radiću. “Neka me strijeljaju i napadaju, ali ćemo povećati plaće ministrima”, rekao je. “Nepopularni potez” objasnio je činjenicom da se za trenutne plaće ministara ne mogu privući kvalitetni ljudi koji bi se ozbiljno primili posla.
Beskrajno mi je drago što se netko u politici konačno usudio pokrenuti nešto o čemu pilim već desetljećima. Zapravo, kad biste tamo devedesetih, dvijetisućitih spomenuli takvo što kao što je povećanje plaća za zastupnike i ministre, bilo bi to kao da ste došli na Trnjanske kresove u uniformi HOS-a. Mantra je tada bila, “nek oni u Saboru rade za tri tisuće kuna, koliko ima i blagajnica”. Pa daj ti onda bijesnoj gomili, s pravom ljutoj na sve političare koji nisu ispunili njihova nerealna očekivanja potaknuta još nerealnijim obećanjima tih istih političara, kako za plaću blagajnice u pravilu možete dobiti samo nekog tko inače nema kapaciteta, znanja ni sposobnosti većih od onih koje ima blagajnica. To ili lopova. Čak smo prije desetak godina imali i medijsku hajku na liječnike, s istom argumentacijom, “previše su plaćeni, neka rade za prosječnu plaću”.
Naravno, nitko, kada treba operaciju na srcu, neće otići blagajnici, idete liječniku, specijalistu, čiji je posao ipak malo zahtjevniji, odgovorniji i zahtijeva malo više škole i znanja od skeniranja naljepnica i slaganja robe na police, pa je stoga i malo više plaćen. Ali objasni ti nekom kod nas da liječnik može raditi privatno za tri puta više nego što ga plaća HZZO ili otići na zapad za deset puta više novca. Ili da netko tko je sposoban učinkovito voditi resor u Vladi sigurno može zaraditi neusporedivo više u privatnom sektoru, ako stvarno jest sposoban za to.
Plaćama protiv korupcije
Bogu hvala, danas se stav javnosti uvelike promijenio, a i politički analitičari su suglasni da su ove plaće za dužnosnike neozbiljne i kontraproduktivne. Svi se mi često bunimo protiv poslodavaca koji slabo plaćaju, ali kad smo mi poslodavci, ti koji nekog plaćaju od poreza, e onda bismo da nam netko radi posao koji ipak podrazumijeva neku razinu odgovornosti i kompetencija zabadava. Zato u politici imamo negativnu selekciju.
U politiku najčešće idu oni koji ili nisu sposobni zaraditi ozbiljan novac na tržištu ili im je motiv mogućnost krađe pa ih se plaća i ne tiče. Idealisti su iznimka, ne pravilo, s njima ne treba računati. Pa iako nije nužno da političari imaju veće plaće od stručnjaka, od menadžera u državnim tvrtkama i sličnih, jer politika je ipak posao koji plaću kompenzira društvenim ugledom, nema smisla da ministar zarađuje koliko i pizza-majstor ili malo bolji električar ili vodoinstalater.
Svojedobno sam naišao na začudni podatak da je bogati Singapur, zemlja koja je zapravo krajnje desna diktatura od osnutka i tek formalno demokracija, najmanje korumpirana država svijeta. Danas je peta od 180 država, ali jedina azijska zemlja u prvih deset. Čovjek bi očekivao Švedsku ili tako neku zemlju, ali ne Singapur, naseljen Kinezima koji nisu baš neskloni korupciji? Studija je pokazala da su plaće dužnosnika u Singapuru među najvišima u svijetu, a kazne za korupciju su tada uz bičevanje uključivale i smrt vješanjem, tako da je zapravo bila neisplativa.
Općenito, studije su odavno pokazale da učinkovit način borbe protiv korupcije nije “uklanjanje HDZ-a s vlasti” (jer korupcija je uvijek sistemski problem!) već – kombinacija stimulativnih plaća za visoke dužnosnike i drastičnih kazni za korupciju, uz dobre nadzorne mehanizme. Kod nas je uglavnom obratno. Plaće su dakle samo jedna stvar: sada je potrebno uspostaviti i ono drugo, a ne da sve bude na Lauri. Ne nužno vješanje, ali…
